1248. Odobrena uporaba glagoljice
Glagoljica je staroslavensko pismo koje je u 9. stoljeću osmislio bizantski redovnik Ćiril (pravim imenom Konstantin). Slaveni su bili nepismeni i djelomice pokršteni, a dvije najjače sile – Rim i Bizant – pokušavale su proširiti svoju vlast na slavenske narode koji su se nalazili između njih. Dok se na Zapadu bogoslužje održavalo na latinskom jeziku, u Bizantu je bilo uobičajeno služiti misu na narodnom jeziku.
Naziv ovog pisma dolazi od riječi glagoljati što znači služiti misu na staroslavenskom jeziku te pričati i govoriti. Postoji preko 40 teorija koje pokušavaju dati odgovor na pitanje na temelju kojih je znakova Ćiril osmislio glagoljicu. Budući da počinje slovima az i buki, naziva se azbuka, a ne abeceda, te sadrži 38 znakova.
Jedan od centara glagoljaštva bio je grad Senj. Tamo je u 13. stoljeću služio biskup Filip. Svjestan činjenice da svećenici vrše bogoslužje na narodnom jeziku, što je protivno crkvenim propisima, 1248. godine Filip šalje papi Inocentu IV. molbu da mu se službeno odobri uporaba glagoljice u bogoslužju. Kao argument navodi da je to stari običaj, što znači da se glagoljica do toga vremena već ukorijenila. Čini se da je biskup Filip uživao velik ugled kod pape jer ga je osobno posvetio za biskupa u Lyonu te udovoljio njegovoj molbi. Tako je papa 29. 3. 1248. odobrio bogoslužje na glagoljici.
U 14. i 15. stoljeću zavladalo je zlatno doba glagoljice koja se proširila od Istre do Splita te obuhvatila Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Najstariji sačuvani glagoljaški spomenik je znamenita Bašćanska ploča, nastala oko 1100. godine. Prva hrvatska knjiga tiskana je na glagoljici pod nazivom Misal po zakonu rimskoga dvora iz godine 1483. Riječ je o prvom misalu u Europi koji nije napisan na latinskom jeziku. Posljednja knjiga na glagoljici tiskana je 1893., a radi se o trećem izdanju Parčićeva misala. Međutim, glagoljica se održala još mnogo dulje jer mnogi svećenici nisu htjeli prihvatiti misal na latinici koji je tiskan tek 1927. godine.
1645. Katastrofalan požar u Zagrebu uništio veći dio grada
Katastrofalan požar uništio je veći dio Zagreba 29. ožujka 1645. godine. Vatra je planula na Markovom trgu, u kući Ivana pl. Rupčića, podžupana Zagrebačke županije, nepažnjom đaka koji je stanovao kod Rupčićevih. Budući da su kuće bile većinom drvene, s krovovima od slame, trske ili šindre, požar se vrlo brzo mogao širiti, a pomogao mu je i jak vjetar. S kuće Rupčičevih plamen je prvo zahvatio krov crkve Svetog Marka, a zatim se proširio na krovove okolnih kuća. Uskoro je cijeli Gradec bio u plamenu, a vatra se preko potoka Medveščak proširila i na susjedni Kaptol. Ubrzo su spaljene i kuće na Kaptolu, Opatovini i Vlaškoj ulici.
Izgorjela je većina crkvenih dokumenata, novac, knjige, isusovačke zgrade, gimnazija, samostan i sjemenište, crkve sv. Katarine i sv. Marka, franjevačka crkva, krov katedrale te brojne kuće. Zahvaćena je bila i gradska vijećnica, no gradski kapetan Dominik Pilot uspio je od požara spasiti gradski arhiv.
Požar je opustošio grad, a Gradsko poglavarstvo izdalo je naredbu svim kmetovima iz okolice da dođu u Zagreb čistiti zgarišta. Inače, da se takvi požari ne bi događali, postojali su strogi propisi, primjerice o smještaju ognjišta, a postojali su i gradski službenici zaduženi da paze da ne izbije požar.
1778. Umro je Adam Baltazar Krčelić 
Baltazar Adam Krčelić (Kercselich); (Šenkovec kraj Zaprešića, 5. II. 1715. – Zagreb, 29. III. 1778.) bio je hrvatski povjesničar, teolog i pravnik.
Školovao se u Zagrebu, Beču i Bologni gdje je 1738. doktorirao teologiju i pravo. God. 1745. bio je postavljen za prefekta Zagrebačkoga sjemeništa, a 1747. za rektora Hrvatskoga kolegija (Collegium Croaticum) u Beču. Za boravka u Beču približio se reformskom krugu oko Marije Terezije te pristao uz ideje prosvijećenog apsolutizma. Godine 1755. sastavio je, na zahtjev bečkoga dvora, prijedlog upravne reforme u Hrvatskoj.
Napisao je veći broj povijesnih djela na hrvatskom i latinskom jeziku: Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, godine 1754. dovršio je djelo Povijest zagrebačke stolne crkve, prvi svezak, prvi dio (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus primus). Najpoznatije Krčelićevo djelo je Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767.) na znanje potomstvu. To je djelo svojevrsna povijest i kronika Hrvatske u razdoblju vladavine Marije Terezije. Napisao je i pregled hrvatske povijesti do 1606. pod nazivom Prethodne napomene o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, (De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares, 1770.) u kojem je istaknuo pravo Habsburgovaca na hrvatske zemlje i susjedna područja. To je djelo napisao služeći se bogatom ostavštinom Pavla Rittera Vitezovića koju mu je predala sama Marija Terezija.
Neposredno pred smrt, Krčelić je svoje knjige i rukopise darovao knjižnici Kraljevske akademije u Zagrebu koja je temelj današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Krčelić je preminuo kao arhiđakon 1778. godine u Zagrebu, u dobi od 63 godine.
1901. Rodio se Andrija Maurović
Andrija Maurović (Muo u Boki Kotorskoj, 29. III. 1901. – Zagreb, 2. IX. 1981.) bio je hrvatski slikar i crtač stripova (vidi 2. rujna).
1906. Umrla je Slava Raškaj 
Slava Raškaj (Ozalj, 2. I. 1877. – Stenjevec, danas dio Zagreba, 29. III. 1906.) bila je hrvatska slikarica.
Bila je gluhonijema od rođenja; školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885.–1893.) odakle se vratila u Ozalj. Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje te za dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj odličnom ocjenom. Podučavali su je Ivan Bauer, Štefana Hribar i Bela Čikoš Sesija. Bela Čikoš Sesija ju je podučavao besplatno sve do 1902. godine; učio ju je radu u raznim tehnikama. U Društvo hrvatskih umjetnika Slavu Raškaj uveo je B. Čikoš-Sesija.
God. 1901. javili su se prvi znakovi duševne bolesti, a od 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu gdje je ostala do smrti. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, nešto pastela, ulja i crteža, uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta,1900.). Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice te povremeno ljudska figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901. (Autoportret, Stari mlin i Ozalj, Na Mrežnici, Stablo u snijegu, U seljačkoj sobi, Seljačić i Djevojčica, Rano proljeće). Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja, postignuti istančanom primjenom svjetla, predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. Opus S. Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne, i to njezinoj impresionističkoj struji.
Za života nije imala samostalnu izložbu; sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, a prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je u povodu 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.
Registrirano je oko 400 krivotvorina, slika koje se prepisuju Slavi Raškaj, koje ona nije naslikala (npr. . „Gondole pred San Gioriom u Veneciji“ te gvaševi „Tulipan“, „Četiri tulipana“ i druge).
1965. Umro je Zlatko Baloković 
Zlatko Baloković (Zagreb, 31. III. 1895. – Venecija, 29. III. 1965.) bio je hrvatski violinist.
Bio je učenikom hrvatskog i češkog glazbenog pedagoga Vaclava Humla. Koncertnu karijeru započeo je 1913. godine i ubrzo stekao međunarodnu reputaciju koncertirajući širom Europe i SAD-a, gdje se 1924. godine i nastanio. Za vrijeme I. svjetskog rata često je koncertirao u korist međunarodnog Crvenog križa.
Dora Pejačević napisala je za njega Slavensku sonatu koju je prvi put izveo 1926. u Clevelandu. Američki skladatelj John Alden Carpenter posvetio mu je svoj violinski koncert, koji je Baloković prvi put izveo 1938. Tijekom II. svjetskog rata (kao predsjednik Vijeća američkih Hrvata, a potom i Društva prijatelja nove Jugoslavije) organizirao je pomoć partizanskom pokretu za što je primio najviša odlikovanja.
Tijekom svoje pedesetogodišnje koncertne aktivnosti ostvario je repertoar od glazbe 18. stoljeća do suvremenih hrvatskih autora. Godine 1946. i 1954., posjetivši domovinu, održao je niz koncerata u Hrvatskoj. Od 1947. počasni je građanin Subotice.
Njegovu umjetničku ostavštinu poklonila je supruga Joyce Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (tada JAZU) u Zagrebu, a 1966. utemeljila je i zakladu za stipendiranje hrvatskih studenata na Harvardu. Njegova violina King, rad Guarnerija del Gesùa, čuva se u HAZU.