1838. Rodio se Đuro Deželić
Đuro (Gjuro) Stjepan Deželić (Ivanić Grad, 25. III. 1838. – Zagreb, 28. X. 1907.) bio je hrvatski prozaik, publicist, prevoditelj i javni djelatnik (vidi 28. listopada).
1848. Prvi sabor u hrvatskoj povijesti u koji su njegovi zastupnici birani putem izbora
Hrvatski sabor sazvan 1848. godine bio je prvi sabor u hrvatskoj povijesti u koji su njegovi zastupnici birani putem izbora. Hrvatski staleški sabor preobražen je u jednodomno predstavničko tijelo čime je udaren temelj razvoja modernog hrvatskog parlamenta. Posljednji staleški sabor održao se u listopadu 1847. Raniji staleški Sabor nije se mogao uklopiti u novo doba čija su načela slobode i jednakopravnosti rušila stare institucije umirućeg feudalnog društva u nestajanju. Bansko vijeće je 18. svibnja 1848. izdalo Naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koji se ima održati i petog i sljedećih dana mjeseca lipnja 1848. godine.
Jelačić je odobrio izbore za Hrvatski sabor u cijeloj civilnoj i vojnoj Hrvatskoj (osim u Rijeci koja je od prije bila pod ugarskom upravom, i Petrovaradinu, u kojem je bilo sjedište Hrabovszkoga). Od 5. lipnja do 9. srpnja zasjedao je prvi izabrani nestaleški Hrvatski sabor, koji je kao zakonodavno tijelo trebao obuhvatiti područja Banske Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije, Rijeke i Međimurja. Na zasjedanju Sabora 5. lipnja, Jelačić je položio svečanu prisegu čime je bio dovršen postupak njegova uvođenja u bansku čast, premda bez prisutnosti kraljevog povjerenika. Premda je na mađarski zahtjev kralj potvrdio oduzimanje banske časti Jelačiću 10. lipnja, sabor mu je dana 29. lipnja predao neograničenu vlast (diktatorske ovlasti u građanskim i vojnim pitanjima). Tada su bile potvrđene i sve Jelačićeve odluke iz ožujka i travnja 1848., a u članku XI. bio je istaknut zahtjev za federativnim preuređenjem Monarhije, sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom i politički savez srpske Vojvodine, južne Štajerske, Koruške, Istre i Gorice s Hrvatskom. Člankom XXVI. bio je izglasovan Ustav krajiški radi sjedinjenja Vojne krajine s Bbanskom Hrvatskom. Opredijelivši se za austroslavizam, saborski zastupnici zatražili su da Hrvatska sa slovenskim zemljama i dijelom južne Ugarske (Vojvodina) bude jedna od federalnih jedinica Monarhije. Posljednji saborski akt, donesen 9. srpnja, Manifest naroda hrvatsko slavonskoga koji je sastavio Ivan Mažuranić, bio je namijenjen europskoj javnosti, a u njemu se zahtijevalo preuređenje Austrije u konfederativnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda (objašnjena je politika austroslavizma). Uz zahtjev za neovisnošću Hrvatske od Kraljevine Ugarske unutar Habsburške Monarhije, iznesen je povijesni pregled mađarsko-hrvatskih odnosa uz isticanje hrvatskoga prirodnog i povijesnog prava na samostalnost.
Zasjedanju sabora iz 1848. godine prethodila je rasprava u Banskom vijeću o saborskom izbornom redu (izborni sustav) koji je definirao kakav treba biti novi sabor kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Bansko vijeće dogovorilo se da novi sabor, u duhu vremena i u tom smislu već izraženog stajališta u Zahtijevanjima naroda, treba biti predstavničko tijelo cijelog naroda iz civilne i vojne Hrvatske. Nakon toga dogovoreno je da u novom saboru bude 191 izabrani zastupnik, a da mjesto dobiju i pojedinci na osnovi svoga virilnog prava. Virilisti su bili svi punoljetni velikaši: knezovi, grofovi i baruni, svi viši državni dužnosnici: veliki župani, podban, riječki gubernator, potkapetan Kraljevstva, biskupi, vladike, protonotar, predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i drugi.
Svoju odluku o raspisivanju izbora za sabor i o sazivu sabora ban Jelačić potpisao je 13. svibnja 1848. godine. Saborski izborni red objavljen je 18. svibnja 1848. pod naslovom Naredba o pozivanju i zastupanju sabora kraljevinah Dalmacie, Hervatske i Slavonie imajućem se deržat dana 5. i sliedećih mieseca lipnja t. g. u Zagrebu, napravljena u vieću banskom 8. i sliedećih mieseca dana svibnja 1848.
Prvi izabrani zastupnici birani su na temelju pisanih izbornih pravila, saborskog izbornog reda, koja je izdao ban Josip Jelačić 1848. godine. Ban je pak postupio u skladu s odlukama Banskog vijeća iz iste godine kada je odlučeno da se sabor ima ustrojiti na načelima izraženima u Zahtijevanjima naroda.
Saborski izborni red iz 1848. godine skup je izbornih pravila prvog modernog parlamenta u Hrvatskoj. Sastojao se od 16 paragrafa razvrstanih u pet tematskih dijelova. U prvom dijelu govori se o virilistima (punoljetni velikaši i viši državni dužnosnici) i biranim zastupnicima koji će sačinjavati sabor. U drugom dijelu govori se o načinu izbora, u trećem o tome tko može biti saborski zastupnik, u četvrtom o glasovanju na saborskim sjednicama, a u petom dijelu o trajanju mandata u novom saboru i o vremenu trajanja ovoga izbornog reda.
Izborno pravo bilo je ograničeno nizom cenzusa među kojima su imovinski i obrazovni, kao i cenzus po spolu. Pravo glasa imalo je otprilike dva i pol posto ukupnog muškog stanovništva unutar granica civilne i vojne Hrvatske. Zastupnici nisu predstavljali narod neposredno, nego pojedine ustanove: županije, gradove, samostane, regimente i Akademiju znanosti. Svaka takva ustanova imala je pravo na određen broj mandata (županije 58, gradovi 77 itd.) Svaki plemić, svećenik, posjednik, trgovac, obrtnik i činovnik, glasao je neposredno za kandidata ustanove kojoj pripada, a seljaci su glasali posredno, birali su izbornike, a oni zastupnike županije, odnosno regimente. Nisu svi punoljetni seljaci imali biračko pravo, nego samo kućne starješine. Na saborsko zasjedanje, koje je započelo 5. lipnja 1848., virilisti su došli s osobnim banskim pozivnicama, a izabrani zastupnici s vjerodajnicama koje su im izdane u njihovim izbornim jedinicama.
U razdoblju od 5. lipnja do 9. srpnja 1848. godine Sabor je donio 35 zaključaka, od čega su 25 zakonski članci, a ostalo su bili prijedlozi ili predstavke vladaru ili drugi manje važni saborski akti. Među najvažnijim saborskim zaključcima koje je donio, onaj je o ukidanju kmetstva, zatim o uređenju odnosa Hrvatske s Ugarskom i Austrijom kojima se ne priznaje ugarska vlada, o davanju banu diktatorskih ovlaštenja, o ustavu krajiškom i povlasticama krajišnika.
1896. Umro je Jaroslav Šidak 
Jaroslav Šidak (Beč, 4. I. 1903. – Zagreb, 25. III. 1986.) bio je hrvatski povjesničar.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1926. diplomirao je povijest i geografiju, a 1935. doktorirao povijest. Od 1934. do 1941. bio je profesor u gimnazijama u Senju i Zagrebu, a potom član redakcije Ujevićeve Hrvatske enciklopedije u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. Od 1943. predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1953. do 1973. redoviti profesor na katedri za opću povijest novoga vijeka, od 1958. voditelj katedre za hrvatsku povijest. Godine 1948. osnovao je i do 1985. (uz iznimku 1976./77.) uređivao Historijski zbornik.
U početcima znanstvenog rada bavio se proučavanjem bosanske srednjovjekovne povijesti. Posebice je proučavao Crkvu bosansku (Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, 1940.; Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, 1975.), a potom ponajviše teme iz hrvatske novovjekovne povijesti (pisao je o seljačkoj buni 1573., J. Križaniću, B. A. Krčeliću i krugu oko I. Martinovića, o uroti Zrinskih i Frankapana i razvoju Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu). Osobito se bavio hrvatskom poviješću XIX. st. te je problematizirao ilirski pokret, razvoj jugoslavenske ideje u hrvatskoj politici od ilirskoga pokreta do 1914., okolnosti revolucionarne 1848. god. u Hrvatskoj, politička zbivanja od Bachova apsolutizma (1851.–1859.) do ustanka E. Kvaternika u Rakovici (1871.), o J. Draškoviću, Lj. Gaju, I. Mažuraniću, I. Kukuljeviću Sakcinskom, S. Radiću. Dao je zapažene priloge iz povijesti hrvatske historiografije. Svojim je pedagoškim i znanstvenim radom utjecao na više naraštaja hrvatskih povjesničara i općenito razvoj hrvatske historiografije nakon II. svjetskog rata. Dobio je Nagradu za životno djelo (1976.). Ostala djela: Povijest hrvatskog naroda g. 1860.–1914. (koautor, 1967.), Studije iz hrvatske povijesti XIX. stoljeća (1973.), Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–1849. (1979.), Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti (1981.), Hrvatski narodni preporod: ilirski pokret (koautor, 1988.).
Umro je u Zagrebu, 25. ožujka 1986. godine u 83. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac. Njegovo ime nosi jedna ulica u zagrebačkoj Knežiji.
1904. Pula je uvela tramvaj
Početkom 20. stoljeća Pula je doživjela nagli rast i razvoj. U njoj se nalazio Arsenal i ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije pa je u Pulu dolazilo stanovništvo iz svih krajeva nekadašnje Austro-Ugarske. Uslijed urbanizacije i industrijalizacije broj stanovništva naglo je porastao što je dovelo do problema u javnom prometu. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u najvećem istarskom gradu živjelo je oko 60.000 stanovnika. Bilo je prijeko potrebno osmisliti masovni prijevoz građana, a Austro-Ugarska Monarhija donijela je zakon o ubrzanju gradnje lokalnih i gradskih željeznica.
Tako je Pula 1904. dobila tramvaj koji je u to vrijeme bio vrlo popularan u Europi, a koliko je bio popularan u Puli svjedoči broj prodanih karata već prvog dana vožnje. Naime, toga dana, 25. ožujka, prodano je oko 6.500 karata. Vagoni su bili krcati, pogotovo nedjeljama kad je broj putnika dosezao nevjerojatnih 11.000. Ovi su podatci neobični pogotovo zato što je pulski tramvaj imao svega četiri vagona od kojih su neki bili otvoreni, pa su u njemu sjedili putnici trećeg razreda. Vagoni su bili obojani u crvenkasto-žutu, a na svakoj je strani stajao grb grada. Početna stanica nalazila se na željezničkom kolodvoru i imala je dva kraja ukupne dužine oko 7 km. Izuzetna prednost pulskog tramvaja bila je širina tračnica koja je odgovarala širini željezničkih tračnica pa su one mogle upotrijebiti i za tramvajski promet.
Tramvajski promet u Puli ukinut je 1934. godine; sve su tračnice uklonjene. Osim u Puli tramvajski je promet na području Istre postojao je u Opatiji i Piranu, a djelovalo je 12 željezničkih i tramvajskih društava.
1958. Rodio se Rudolf Perešin
Rudolf Perešin (Jakšinec, Gornja Stubica, 25. III. 1958. – 1995.) jedan je od najpoznatijih pilota HRZ-a. Posthumno je promaknut u čin stožernog brigadira.
Rudolf Perešin završio je Zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru, a Zrakoplovnu vojnu akademiju u Zadru gdje je dobio zvanje borbenog pilota. Leteći u Bihaću na MiG-ovima dosiže stručne i profesionalne vrhunce pilotskog zvanja.
Nakon početka srpske i JNA agresije na Hrvatsku odlučio je napustiti JNA. Bio je pod stalnom prismotrom kao i svi Hrvati u JNA. Jedno vrijeme nije smio letjeti jer su svi Hrvati u JNA imali administrativnu zabranu letenja. Pri povlačenju JNA iz Slovenije Perešin je dobio dozvolu za letenje; trebao je nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije pa je izvršio prelet u Austriju te prizemljio svoj nenaoružani nadzvučni zrakoplov MIG 21 u zračnoj luci pokraj Klagenfurta. Bilo je to 25. listopada 1991. godine. Perešin je poručio: „Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!“ Četiri dana kasnije, Perešin se vratio u Hrvatsku gdje je pristupio Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
Rudolf Perešin uključio se u obranu Hrvatske. Kada su se stekli uvjeti, formirana je prva lovačka eskadrila koja je izvršavala brojne zadaće u obrani Hrvatske.
Dana 2. svibnja 1995. godine, drugog dana akcije „Bljeska“, Perešin je izvršavao borbene zadatke kod Stare Gradiške gdje je bio pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova. Perešin se uspio katapultirati, ali je pao na teritorij pod kontrolom neprijatelja gdje mu se gubi svaki trag. Posmrtni ostaci vraćeni su 4. kolovoza 1997. godine, a 15. rujna 1997. godine pokopan je na groblju Mirogoj.
Nakon 28 godina (2019. godine) Austrija je vratila Perešinov MIG 21. Letjelica je bila izložena ispred zgrade ministarstva obrane RH u Zagrebu gdje ju je došlo vidjeti više od 50.000 osoba.
Junak Domovinskog rata Rudolf Perešin pokazao je kako se voli i žrtvuje za Domovinu. Od 25. ožujka 1998. godine njegovo ime nosi Zrakoplovno-tehnička škola u Velikoj Gorici, kao i Središte za obuku HRZ i PZO „Rudolf Perešin“ u vojarni Zemunik.
1898. Umro je Petar Matković 
Petar Matković (Senj, 18. VI. 1830. – Beč, 25. III. 1898.) bio je hrvatski geograf.
Studirao je filozofiju i teologiju u Senju (zaređen 1853.), potom geografiju i povijest u Beču i Pragu; profesorski ispit položio je 1855. Usavršavao se u Berlinu i Göttingenu, doktorirao je u Grazu 1860. Od 1858. do 1883. radio je kao gimnazijski profesor u Varaždinu i Zagrebu.
Osnivač je, prvi profesor i predstojnik Katedre za geografiju Mudroslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1883.–1893). Od 1867. pravi (redoviti) član JAZU-a, kojega je bio drugi tajnik 1874.–1892. Bavio se povijesnom geografijom, topografijom, statistikom (s Milovanom Zoričićem starijim osnovao je 1875. Zemaljski statistički ured), starim putopisima i putničkim dnevnicima iz XVI. i XVII. st. s opisima Balkanskoga poluotoka te poviješću trgovine i brodarstva u jadranskim gradovima. Pisao je prve obuhvatne geografsko-statističke preglede na hrvatskom jeziku; uz priloge u Radu JAZU.
Njegova glavna djela su: Statistika austrijske carevine, Orografska razredba južno-hrvatske visočine i njezina hipsometrijska razmjera, Hrvatska i Slavonija u svojih fizičkih i duševnih odnošajih, Geografsko-statistički nacrt Austrijsko-ugarske monarhije i Putovanja po Balkanskom poluotoku za srednjega vieka.
Petar Matković preminuo je 1898. godine u Beču.