Išarani spomenik HOS-a djelo je današnjih „antifašista“ (neostaljinista).
Antifašisti 2024-te su neostaljinisti koji šire govor mržnje, laži, koji vrijeđaju zdrav razum. Kaže neostaljinist, takozvani antifašist povodom takozvanog oslobođenja Splita kaže: „Ovaj dan je važan za svih nas, ne samo za antifašiste. Antifašisti su lili krv za našu slobodu. Danas govore da antifašizam nije potreban jer više nema fašizma. Danas nema fašizma, ali ima neo-fašizma. Znate, karakteristika fašizma je da je njihova ideologija diskriminatorna, oni vrše diskriminaciju nad svima koji nisu kao oni, bilo to po nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Prema tome, jedan humanistički i slobodarski duh mora vladati kod svih koji vole slobodu, ne samo nas koji smo deklarirani antifašisti. Zbog toga antifašizam moramo prenositi s generacije na generaciju, to je civilizacijska vrijednost i ne smije se zaboraviti! Povijest je učiteljica života, ne samo po onome što se dogodilo, nego po okolnostima koje su bile kada se nešto dogodilo“.
Takozvani antifašist, neostaljinist, ne razlikuje antifašizam i komunistički teror kojeg je podržavao i provodio. Moramo razlikovati partizane, borce protiv fašizma, i partizane-komuniste koji su borbu protiv fašizma iskoristili za osvajanje vlasti i uspostavu komunističke diktature koja je bila apsolutna do 1991., a i danas se provodi. Zaboravi drug, nije zbog godine već zbog svog staljinističkog stava, koliko su partizani-komunisti ubili ljudi kada su nakon kapitulacije Italije došli u Split, zaboravio neostaljinist koliko su ljudi ubili nakon 26. listopada 1944. godine, koliko je ljudi robijalo zbog domoljublja i vjere. Zaboravio neostaljinist na zločine koje su počinili njegovi istomišljenici tijekom Drugog svjetskog rata diljem Hrvatske i Jugoslavije pa lupeta.
Kaže neostaljinist: „Znate, karakteristika fašizma je da je njihova ideologija diskriminatorna, oni vrše diskriminaciju nad svima koji nisu kao oni, bilo to po nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi“.
Nitko nije nadmašio komunisti u provođenju diskriminacije. Članovi njegove komunističke partije imali su prednost pri zapošljavanju, imali su prednost pri dobivanju stanova, prednost pri napredovanju u struci i van nje. Njegovi drugovi, ubojice i nalogodavci ubojstava, okitili su se ordenjem, priznanjima i titulama. Zaboravio drug neostaljinist kako je njegova partija progonila domoljube, vjernike, liberale, homoseksualce, sve one koji nisu mislili kao oni (komunisti).
Ako je drug neostaljinist zaboravio na počinjene zločine mi nismo zaboravili. Istraživanjima su dokazani zločini Titove armije i komunističke partije ali neostaljinist to ne želi znati niti priznati. Ne može se pomiriti s činjenicom da je bio pripadnik zločinačke partije. Neostaljinist ne priznaje počinjene komunističke zločine i pljačku, ne priznaje laži o NDH, laži o ustaškom logoru Jasenovac, laži o prodaji Dalmacije, laži o vraćanju Istre matici i mnoge druge koje su nam servirali njegovi antifašisti.
Nismo zaboravili zločin na otočiću Daksa, 25. listopada 1944. godine kada su njegovi antifašisti ubili bez suda 53 osobe. Nalogodavac zločina na Daksi je njegov partijski drug iz Splita. U Dubrovniku su njegovi antifašisti lišili života više od 697 osoba što se sigurno zna.
Zaboravio drug neostaljinist na zločine odanih Titovih partizana (Komunista, OZNE) u gradu Splitu tijekom Drugog svjetskog rata. Zaboravio drug koliko su ljudi ubili nakon kapitulacije Italije kada su nakratko „partizani“ ušli u grad, zaboravi drug na zločine koje su počinili nakon oslobođenja (takozvanog oslobođenja) Splita. Zašto takozvanog? Zato jer su „oslobodioci“ napravili mnogobrojne zločine i uveli komunistički teror o čemu postoji mnogobrojna literatura.
Svjedočio je još 2011. msgr. Ivan Bilić, svećenik splitsko-makarske nadbiskupije (Slobodna Dalmacija 2019. godine).
„Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon ulaska partizana, najvećim dijelom nad civilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.
Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega.
„U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe.
I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište“, navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.
„Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru.
„Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu“, komentirao je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.“.
Njegovi antifašisti mogu se pohvaliti s preko 660 masovnih grobnica u Sloveniji i preko 900 u Hrvatskoj. Sramotno je da nam takav lik govori što je antifašizam i što je fašizam.
Takozvani antifašisti 2024. godine su potencijalne ubojice, širitelji govora mržnje i mrzitelji hrvatske države.
Drug neostaljinist trebao bi se upoznati s činjenicama o njegovim „antifašistima“ iz 1944. godine pa mu preporučamo:
Blanke Matković, „Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“.
Blanka Matković, Prilog poznavanju povijesti grada Splita u Drugom svjetskom ratu: likvidacija Vojka Krstulovića.
Vlaho Benković, Crveni teror u Dubrovniku listopad 1944., Dubrovnik, 1998.
Hrvoje Kačić, „Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnih godina“.
Dakle u navedenim djelima objavljene su činjenice koje pokazuju o kakvom se antifašizmu radilo. Njihov antifašizam bio je komunistički teror s mnogobrojnim masovnim zločinima i pljačkom vlastitog naroda. Nažalost, neostaljinist nije ništa naučio iz povijesti!
Današnji antifašisti (neostaljinisti) širitelji su govora mržnje, laži i netolerancije. Na sreću nije 1944.- 45. pa ne ubijaju, ali ako im se pruži prilika i to možemo očekivati. Išarani spomenik HOS-a djelo je potencijalnih ubojica (takozvanih antifašista 2024.).