Austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz istraživao je događaje u austrijskoj Koruškoj u svibnju 1945. godine. Svoja istraživanja je obznanio u knjizi: „Tragedija u Bleiburgu i Viktingu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945.“ (Drugo dopunjeno izdanje, Naklada Benedikt Velika Gorica, Hrvatska i HAZUDD, St. Gallen, 2022.,Schweiz/Švicarska).
Rulitz u zaključku piše: „Velika završnica Jugoslavenske armije u Koruškoj“ nasuprot tragediji Bleiburga i Viktinga (str. 283.)
„Jugoslavenski komunistički sustav svoje je zločine koje je počinio u Koruškoj pokraj rata i u poraću prikazao kao završne vojne operacija opkoljavanja i uništavanja neprijatelja ili kao „veliku završnicu Jugoslavenske armije u Koruškoj, u kojoj su partizani imali tragične gubitke (Križnar str 186, Brajović str 477).
Na prostoru Dravograda, duž Mežiške doline sve do austrijske državne granice prema Bleiburgu nižu se spomenici koji spominju uspješno uništavanje protukomunističkih postrojbi. Na jednom od njih u Poljani (Mežipka dolina) u Sloveniji, samo nekoliko kilometara od Bleiburškog polja , stoji napisano da je 3. jugoslavenska armija uništila ili zarobila više od 150.000 „izdajica i njemačkih fašista zajedno s generalom Lohrom“
Vojne zapovijedi iz tadašnjih vremena kao i partizanski spomenici govore posve jasno o „uništenju“ „izdajica i fašista“.
Partizanski veterani i partizanski memoari iz svoje spomeničke kulture izostavljaju vlastite izljeve nasilja i pokolje koje su počinili u svojoj narodnooslobodilačkoj borbi.
Partizani su prešutjeli pokolje nad zarobljenim izbjeglicama u Austriji.
„Kraj tih borbi i partizanski pokolj u Južnoj Koruškoj nije bio 8 do 13 svibnja kod „Ferlacha-hollenburga-Viktinga“ ni 13 do 15. svibnja kod „Dravograda-Poljane-Bleiburg“ s kapitulacijom protukomunističkih Hrvata (HOS/NDH)na Bleiburškom polju. Borbe i pokolj u Koruškoj trajali su do 19. odnosno do 23. svibnja, tj. Sve do povlačenja jugoslavenske vojske iz Koruške. Samo glasila bliska jugoslavenskom socijalističkom režimu završetak borbi s postrojbama u bijegu rado datiraju na 15. svibnja 1945. jer, kako je već spomenuto, u Jugoslaviji je službeni završetak Drugog svjetskog rata određen tim datumom. (str. 285.)
„U novoklasificiranim dokumentima, koji se odnose na britansko odbijanje izbjeglica, nalaze se dokazi da je britanska vojska u Koruškoj o tome širila neistine u svojim medijima. Protukomunističke izbjeglice trebali su , po njima, biti „otpremljeni“ u Italiju. Kako je poznato i kako pokazuje povijesni slijed masovnih ubojstava, bjegunce su Britanci izručili Jugoslaviji. Osim toga, obrađena je „prljava trgovina“ dogovorena između Britanaca i i Jugoslavena od 15. do 19. svibnja. Taj se dogovor odnosio u prvome redu na repatrijaciju izbjeglica u zamjenu za povlačenje jugoslavenske vojske iz Austrije. Dokazano je i da su majori Dubajić i Milan Basta bili odgovorni kod jugoslavenske vojske za preuzimanje izbjeglica i njihovo odvođenje na stratišta.“ (str. 286.)
„Od 8. svibnja 1945. do dana povlačenja jugoslavenske vojske u žandarmerijskim i župnim knjigama dokumentirano je više od 350 ubijenih jugoslavenskih izbjeglica koji su pokopani u Austriji.. Većinu mrtvih partizani nisu ostavili u Austriji nego su ih odvezli u Jugoslaviju i pokopali u masovnim grobnicama. Ako se izvorni zapisi zbroje, dolazi se do preko 1.000 ljudi koji su ubijeni u svezi s okupacijom partizana u svibnju 1945. u Koruškoj u Austriji.“
Pedesetih godina su na područjima masovnih grobnica u Austriji građena naselja pa se nikada ne će utvrditi broj ubijenih…
„ Na jugoslavenskom teritoriju, izvan uvida Britanaca, u današnjoj slovenskoj Koruškoj i Štajerskoj (Donja Štajerska) već se znalo za masovna ubojstva. Neki izvori govore o 15.000 ubijenih u slovenskoj Koruškoj. U Sloveniji leži pokopano 100.000 žrtava, a među njima i takozvani „austrijski deportirci“ (nasilno odvedeni Austrijanci), koji su ubijeni u Jugoslaviji“. (str. 287.)
Pokraj svibnja 1945. u Koruškoj je bilo oko milijun ljudi (njemačkih i drugih vojnika, izbjeglica..
„Britanska kontrola zračnog prostora javila je broj od preko pola milijuna Hrvata na graničnom prostoru: 500.000 civila i 200.000 uniformiranih. Ne navodi se koliko je izbjeglica stvarno uspjelo doći u Austriju. Budući da su kolone pred Bleiburgom bile dugačke od 45 do 60 kilometara, to znači da je još mnogo izbjeglica bilo na jugoslavenskom području kad su njihovi predstavnici u Bleiburgu kapitulirali. Oni su uhićeni na jugoslavenskom području ili su ih ubili partizani u takozvanim završnim borbama.“ (Str. 288.)
„Jugoslavenski savez boraca priopćio je 1964. jednu drugu brojku. Po njima je Jugoslavenska armija (Partizani) 1945. godine, kod konačnog oslobođenja Jugoslavije, zarobila od njemačkih okupatora i njihovih kvislinga 221.287 vojnika, među kojima je bilo 84.453 pripadnika njemačke vojske (Wehrmach)“ Tomašević
Rulitz zaključuje da je približno 250.000 izbjeglica koji su bili na austrijskom teritoriju izručeno komunističkim vlastima (Jugoslavenskoj armiji i Crvenoj armiji, str. 289.)
Partizani su počinili ratni zločin i zločin protiv čovječnosti:
„Člankom 6. c Statuta Međunarodnog vojnog suda u Nurnbergu kažnjavaju se podmukli zločini koji se odnose na planiranje i ratovanje, poput ubijanja, istrjebljenja, porobljavanja i deportacije zbog opće klauzule „zločini protiv čovječnosti“. Razlika u odnosu na ratni zločin jest u tome što ovi drugi znače kažnjivo djelo koje karakterizira međunarodno pravo kao takvo, tj. Posebno krivično djelo normirano u Haškom pravilniku za ratove 1907. poput ubijanja i deportacije civilnog stanovništva okupiranog područja ili ubojstava i zlostavljanja.“
Jugoslavija je 20. svibnja 1931. potpisala ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima i ranjenicima. Komunistička vlast je sljednica predratne države Jugoslavije pa je bila obvezna poštivati potpisanu ženevsku konvenciju. Komunistička vlast se prema zarobljenim hrvatskim vojnicima (vojnici NDH) morala odnositi u skladu s odredbama konvencije. Vojska NDH je imala sve atribute redovne vojske, NDH je postojala pune 4 godine. , NDH je bila priznata država. 29. 1. 1943. godine pristupila je ženevskoj konvenciji.
Prema ženevskim konvencijama, ratni zarobljenici ne podliježu vlasti vojne postrojbe koja ih je zarobila nego pravosuđu dotične države. Mnogobrojana ubojstva koja su partizani izvršili su grubo kršenje ratnog prava (str. 293.). Za zločine je odgovorna komunistička vlast Jugoslavije.
Mnoštvo ubojstava iz svibnja 1945. imaju sva obilježja genocida, posebno zato što su mnoštvena ubojstva počinjena bez ikakva pravnog postupka i u mnogim slučajevima nad ženama, adolescentima, djeci. str. 293.
O gore navedenim činjenicama o partizanskim zločinima počinjenim na teritoriju Austrije nakon završetka Drugog svjetskog rata (8. svibnja 1945.) u neokomunističkoj Hrvatskoj se ne piše, niti se govori jer se žele prikriti zločini Jugoslavenske armije pod vodstvom zločinca Josipa Broza Tita. Treba pročitati knjigu dr. Rulitza.
Citate iz knjige odabrao: dr. Marko Jukić