Zaboravljena hrvatska heroina Ljubica Štefan

Ljubica Štefan (Prilep 1921. – Zagreb, 17. III. 2002.) bila je profesorica slavistike, hrvatska povjesničarka.

Rođena je u Prilepu, Makedonija. U Prvom svjetskom ratu njezin otac, kao pričuvni austrijski časnik, biva zarobljen i preko Albanije odveden u logor u Italiji. Odbija biti dragovoljac srpske vojske pa zato po povratku u Karlovac ne može dobiti posao kao profesor na Gimnaziji, nego po dekretu Ministarstva prosvjete tadašnje države biva raspoređen u Prilep. Kasnije se vraća u Karlovac, a zatim se seli u Beograd.

Osnovnu školu i realnu gimnaziju pohađala je u raznim mjestima Hrvatske. Maturirala je u Krku 1939. godine i iste godine započela studij (latinski i talijanski jezik) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Drugi svjetski rat provela je, prekinuvši studij, kod strica Luje Štefana u Karlovcu, radeći kao tipkačica i knjižničarka. Nastavila je studij 1947. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu te diplomirala slavistiku 1949. godine.

Kao profesorica radila je je u osnovnim i srednjim školama u Bosni, Vojvodini, na Kosovu i na Prometnom fakultetu u Beogradu. Umirovljena je 1988.godine. Živjela je u Beogradu do srpnja 1992. godine kada odlazi iz Srbije i dolazi u Zagreb kao izbjeglica ostavivši stan i svu svoju imovinu u Srbiji.

 

U travnju 1993. primila je u Yad Vashemu u Jeruzalemu za sebe i svojeg pok. strica Luju Štefana iz Karlovca povelje i medalje Prevednika među narodima. Imena su im uklesana na mramornoj ploči na Zidu časti u Vrtu pravednika. Na izričit pisani zahtjev uz njihova imena prvi je puta u memorijalnom centru Yad Vashem uklesan naziv CROATIA.

 

Predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, uručio joj je osobno za Dan državnosti 1998.  odličje Red hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobit njezinih građana. Bila je članica Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kao i Odbora za ljudske prava Hrvatskog povjerenstva za UNESCO Ministarstva vanjskih poslova RH.

Živjela je u Domu za umirovljenike do svoje smrti.

 

Umrla je u Zagrebu 17. ožujka 2002. godine. Po njenoj želji kremirana je, a pepeo je posut po Sunčanoj poljani u Gaju na Mirogoju. (Sunčana poljana je mjesto gdje se nakon kremiranja posipa pepeo neidentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne obilježavaju imena pokojnika). Pravednica Ljubica Štefan bila je velika štovateljica istine, domovine Hrvatske i kardinala Alojzija Stepinca. Bila je hrabra i skromna Hrvatica koja je istraživala zabranjene povijesne teme pa je zato omalovažavana i zaboravljena.

 

Povijesnim istraživanjima počela se baviti 1988. godine, prikupljajući u beogradskim arhivima i knjižnicama nepoznate, skrivene ili prešućene dokumenta o Srbiji u Drugom svjetskom rat, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, srpskom antisemitizmu i genocidu nad Židovima te stogodišnjem nasilju nad Albancima. Ona je 1991. i 1992. potajno iz arhiva u Beogradu prikupljala građu o srbijanskim zločinima s elementima genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, o Jasenovcu i Stepincu, a onda tu vrijednu građu donijela u Zagreb.

 

 

 

Djela objavljena pod drugim imenom ili bez navoda autora:

1. Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1914. godine: knjiga prva, Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1913. do 1945. godine: knjiga druga, Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1945. do 1989. godine: knjiga treća, „Časopis za kritiko znanosti“, Ljubljana, 1989. (Objavljeno u tri djela, kao izvanredni brojevi časopisa br. 126 -128. Nije naveden autor, nego samo Bojan Korsika kao glavni urednik.)
2. Srpska pravoslavna crkva i Srbija u II. svjetskom ratu, (Objavljeno početkom 1990. kao podlistak u Glasu Koncila. Feljton je, od materijala kojeg je poslala iz Beograda i u dogovoru s njom, priredio i objavio pod svojim imenom Koncilov novinar Tomislav Vuković.
3. Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991. (Potpisao Tomislav Vuković).
4. Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb, 1992. (Pokraj Tomislava Vukovića knjigu potpisuje svojim pseudonimom Edo Bojović.)

Nakon dolaska u Zagreb 4. srpnja 1992. godine objavljuje sve pod svojim imenom.

Knjige objavljene pod autoričinim imenom (prije objavljene knjige i nove knjige)

 

1. „Stepinac i Židovi“ (154 stranice), Croatiaprojekt, Zagreb 1998. (Biblioteka Izazovi)
2. ISBN 953-6321-08-4
3. El antisemitismo historico de Serbia, Buenos Aires, 1998., (zajedno s Tomislavom Vukovićem).
4. Istinom i činjenicama za Hrvatsku (282 stranice), Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo, Zagreb 1999. ISBN 953-6736-04-7
5. Mitovi i zatajena povijest, „K. Krešimir“ i „Slovo M“, Zagreb, 1999.

 

5. Srbija i Albanci:Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1989. godine (drugo izdanje, 515 stranica), Detecta, Velika Gorica 2021. ISBN 978-953-7476-19-9
6. Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Globus, Zagreb, 1996. (prvo izdanje)
7. Srpska pravoslavna crkva i fašizam (drugo izdanje, 2023., 348 stranica),

Nakladni zavod Globus, Zagreb 2023. ISBN 978-953-167-279-5

Napomena:  Srpska pravoslavna crkva i fašizam je ponovljeno i prošireno izdanje knjige Mozaik izdaje iz 1991. godine.

 

Brošura na hrvatskom i engleskom jeziku: Od bajke do holokausta, Ministarstvo vanjskih poslova, Zagreb, 1993. (Brošura obrađuje suradnju Srbije i okupatora u Drugom svjetskom ratu, antisemitizam i srpski genocid nad Židovima.); (engl.) From Fairy Tale to Holocaust.

 

Predavanje „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“ na Međunarodnom znanstvenom skupu „Jugoistočna Europa 1918. – 1995.“ održanom u Zadru 28 – 30. IX. 1995. godine, objavljeno je u Zborniku radova u izdanju Hrvatskog informativnog centra, Zagreb, 1996. na hrvatskom i engleskom jeziku.

 

U Zborniku radova Prvoga hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 19 – 21. VI. 1998., Hrvatski žrtvoslov, knjiga Prva, objavljen je njezin rad Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945. – 1947/48.

 

Na znanstvenom skupu Hrvatska u djelu Ive Pilara, 28 – 29. X. 1999., čiji su organizatori Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatsko geopolitičko društvo dr. Ivo Pilar,  autorica je sudjelovala s izlaganjem Ivo Pilar prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

 

Održala je nekoliko predavanja, a sudionik je i u nekoliko dokumentarnih emisija na TV-u i radiju.

 

Otkrivena tajna strogo skrivanog dnevnika Nikole Tesle, preuzeto 4. svibnja 2011.???

 

Pisala je i kolumne, javljala se u pismima čitatelja, u „Hrvatskom Slovu“, „Fokusu“, Slovenskom „Delu“, „Večernjem listu“ Jovićevoj „Slobodnoj Dalmaciji“, Ivankovićevom „Vjesniku“. Poslije 3. siječnja 2000. ostala su samo dva tjednika „Hrvatsko slovo“ i „Fokus“, u kojim je mogla objavljivati tekstove!? U „Delu“ su njeni tekstove objavljivani pod inicijalima Lj. B. (Ljubica Bojović) jer je uredništvo štitilo njezin život.

 

Izvori: Bilješka o autorici, str. 139. Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998., Bilješke o autorici, str. 277. Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb 1999., Borovčak, Damir.  Sjećanje na Ljubicu Štefan, 17. ožujka 2002. – 17. ožujka 2007. (18. ožujka 2007. Oskar Šarunić, Ivica Tijardović, Petar Horvatić i drugi.