Za vrijeme bivše države, SFRJ-a, o savezničkim bombardiranjima i ubijanjima nevinih civila u hrvatskim gradovima i selima nije se smjelo javno govoriti niti pisati. Tek nakon osamostaljenja Hrvatske javno se progovorilo o savezničkim bombardiranjima i posljedicama.
Povjesničarke Marice Karakaš Obradov objavila je knjigu o savezničkom bombardiranju hrvatskih gradova: Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.
Na Hrvatskoj televiziji prikazana je serija: Ognjevi s neba, koja govori o savezničkim bombardiranjima.
Prema neupitnim dokazima saveznici su izvršili 640 zračnih napada na hrvatske gradove i mjesta na kopnu i otocima. Poginulo je 5246 osoba, a ranjeno je 3514, od kojih je poginulo 768 vojnika, odnosno ranjena su 294 vojnika.
Saveznička bombardiranja Splita i okolice trajala su od rujna 1943. do kraja listopada 1944. godine. Nad Splitom je bilo 1890 naleta, bilo je 640 uzbuna i 21 bombardiranje. Ukupno su Split i okolica bili napadnuti 71 put, a poginula je 741 osoba.
U prvom većem bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 civila, a stotine su ranjene. Najteže su stradali Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici.
Istoga dana, u nedjelja 5.12.1943. u 15:05 sati napadnut je Kaštel Sućurac. Pogođena je crkva za vrijeme mise. Poginulo je 65 osoba u crkvi, a u okolici su još poginule 32 osoba. Ukupno je 5. prosinca 1943. godine poginulo 97 osoba.
U naletima početkom siječnja 1944. srušene su dvije crkve na Lučcu, stara svetoga Roka i tada najveća gradska crkva svetoga Petra na Pazaru te Biskupova palača, zgrada Režije duhana, kuća Katalinić… Tijekom bombardiranja 3. siječnja 1944. u Splitu je poginulo dvadesetak Splićana.
Najrazornije i najsmrtonosnije bombardiranje Splita dogodilo se 3. lipnja 1944. Poginulo je 227 osoba. Svjedočanstvo: „Tada je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. saveznički bombarderi bombardirali su centar Splita. Toga dana saveznici su bombardirali Split četiri puta. Na grad je palo preko 800 bombi, otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom. Ubijeno je 227. osoba. U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati.
Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena Crkva sv. Duje i zvonik. Naime, tri bombe velike razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije obližnje stambene zgrade na Peristilu.
Tijekom bombardiranja 29. lipnja 1944. poginulo je više od 30 civila, od čega njih 19 u skloništu zgrade u Masarykovoj. U ovom napadu uništeno je više zgrada, a 70 ih je oštećeno.
U učestalim napadima bombe su padale i na povijesnu jezgru, pa je pravim čudom izbjegnuto razaranje katedrale, kampanela, Peristila i Vestibula, kad je srušena kuća Aglić-Mrkonjić na sjevernoj strani Peristila te nekoliko kuća unutar Dioklecijanove palače, na mjestima kojih su i danas praznine u prostoru.
Teško su stradali i Veli Varoš (crkva sv. Ante, Babina ulica) te Marmontova ulica. Posljedice savezničkih bombardiranja u tom razdoblju bile su grozne: poginulo je oko 500 građana, a tisuće su ranjene, potpuno je srušeno 399 stambenih zgrada, oštećeno ih je 1334, dok je za stanovanje bilo neupotrebljivo 4500 stambenih objekata, uništeno je šest školskih zgrada, osamnaest objekata javne uprave, pet crkava i tri zdravstvene ustanove.
Posljednja bombardiranja Splita bila su 13. listopada, 15. listopada i 21. listopada 1944. godine.
Svako od 21 bombardiranja bilo je pomno osmišljeno i razrađeno od strane Narodnooslobodilačke vojske i jugoslavenskih partizana sa Saveznicima.
U partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) među ostalim je pisalo: “Savezničko bombardovanje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (…) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike…”
U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije se smjelo kritički pisati o tom zločinačkom anglo-američkom razaranju Dioklecijanova grada. Djelomična dokumentacija po prvi je put objavljena tek 1998. u časopisu Testimonia croatica, MH, Split, br, 1, str. 67.-124.
Medalja ima i drugu stranu: popis zločina koje su počinili antifašisti (takozvani oslobodioci).