Porezna uprava izdala je na tisuće protuzakonitih rješenja poreza na nekretnine. U rješenju piše da se može podnijeti žalba ali da naznačeni iznos treba platiti u roku od 15 dana. Može se pisati Poreznoj upravi, može se doći u područni ured Porezne ali ništa se ne rješava. Djelatnici Porezne daju papir i kažu platite i pišite žalbu ako smatrate da ste u pravu. Dakle, dođete u područni ured Porezne pokažete dokumente koji negiraju navedeno u rješenju i umjesto da djelatnica provjeri, ima mogućnosti, poništi protuzakonito rješenje ona vam hladno kaže platite i pišite žalbu. Zar to nije maltretiranje građana, zar to nije nepotrebno gomilanje posla. Nitko ne će odgovarati za maltretiranje građana, za nepotrebno gomilanje žalbi i rješavanje istih. Porezna uprava je imala godinu dana i sve mogućnosti da posao odradi kako treba ali to nije uradila pa se postavljaju pitanje odgovornosti. Drug Plenki se nije očitovao kako je moguće da u „sređenoj“ državi, u kojoj su institucije države umrežene, državna institucija napravi toliko pogrješaka i da nitko ne će odgovarati.
Novi zakon o medijima i cenzura
Hrvatski sabor izglasao je Zakon o provedbi Europskog akta o slobodi medija pa Ninočka, ministarka kulture i medija, najavljuje novi Zakon o medijima. Umjesto dosadašnje loše Agencije za elektroničke medije formirat će se nova Agencija za medije koja će imati nadležnost i nad tiskanim glasilima. Stručnjaci napominju da bi Agencija za medije mogla (da će biti) postati učinkoviti pravno-politički alat za ograničavanje distribucije, ideološko prokazivanje ili financijsko kažnjavanje i privatnih tiskanih medija. Iskustva s Agencijom za elektroničke medije upućuju da se politički „nepodobnim“ medijima u neokomunističkoj Hrvatskoj ne piše dobro.
Postrojavanje u Bogdanovcima
Prvo postrojavanju branitelja, nakon 35 godina, u Bogdanovcima. Osvrt Tanje Belobrajdić: “U trenutku koji je Ivan Hrstić opisivao izvještavajući s obilježavanja u Bogdanovcima, Tomislav Merčep bio je ključna figura koja je popunila institucionalni vakuum.
Dok je državni vrh u ožujku 1991. godine pokušavao kupiti dragocjeno vrijeme za međunarodno priznanje i naoružavanje još nepostojeće vojske, Merčep je bio taj koji je prepoznao neposrednu opasnost na terenu i organizirao konkretan otpor. Važno je istaknuti da postrojavanje u Bogdanovcima nije bilo tek lokalni događaj; ono je bilo okosnica obrane Vukovara i cijelog tog kraja. Za domaće ljude on tada nije bio “osuđenik”, već čovjek koji je donio nadu u trenutku kada to nitko drugi nije učinio. Iz te mikroperspektive, Hrstićev opis
Merčepa kao “heroja” predstavlja faktografski točan prikaz onoga što je on braniteljima značio u prijelomnom vremenu. Bez njegove uloge otpor na tom području vjerojatno bi izgledao bitno drugačije, a ignoriranje te činjenice predstavljalo bi svojevrsni povijesni revizionizam.
Sve se u ovom slučaju svodi na temeljno pitanje: smije li se o povijesnim ličnostima govoriti polivalentno – uvažavajući i njihove zasluge i njihove grijehe – ili pravna osuda mora postati jedini dopušteni javni deskriptor? Mnoge velike povijesne ličnosti, poput Trumana ili Pattona, imaju svoje “tamne strane”, ali im se u historiografiji rijetko u potpunosti brišu zasluge koje su objektivno postojale. Važno je pritom naglasiti i pravnu prirodu same osude: Merčep nije osuđen kao izravni izvršitelj ubojstava, već po zapovjednoj odgovornosti, i ta distinkcija dodatno usložnjava sliku o njemu. U očima onih koje je vodio, to ga ne čini zločincem, već osobom koja je u kaotičnim ratnim okolnostima primarno bila organizator spasonosne obrane.
Ivanu Hrstiću je, kao iskusnom i vrsnom novinaru, vjerojatno bilo jasno da će uporaba takvog termina u televizijskom eteru podići prašinu i izazvati polemike. Unatoč tome, svjesno je odabrao biti autentičan prema lokaciji i ljudima o kojima izvještava. Nije iznosio samo svoj privatni sud, već je djelovao kao glasnogovornik atmosfere skupa na kojem se nalazio. Upravo tu nastupa ključna točka koja razdvaja običnog izvjestitelja od analitičara s integritetom….”
Zahvaljujući Merčepu i braniteljima Vukovar nije šaptom pao prije početka bitke za Vukovar (kraj kolovoza 1991.).
HINA piše o arbitraži INA-e s MOL-om:
“Vlada je obaviještena o odluci suda u Washingtonu kojom su odbačeni prigovori RH na zahtjev MOL-a za priznanjem i ovrhom arbitražnog pravorijeka u predmetu ‘MOL Hungarian Oil and Gas Company Plc v. Republic of Croatia’, priopćilo je u utorak Ministarstva gospodarstva, ističući da Hrvatska još nije iscrpila sva pravna sredstva” (M.Da./Hina – 10.03.2026.).
Stručnjaci ne mogu predvidjeti konačan rezultat arbitraže. Ne piše nam se dobro jer kada se radi o Hrvatskoj vrijede drugačija tumačenja međunarodnog prava. Najnoviji pokazatelj koliko EU cijeni Plenkijevu Hrvatsku je slučaj s isporukom ruske nafte preko JANAF-a. Umjesto da EU birokracija jasno kaže da ostaje pri svojim odlukama, EU birokracija odluku prepušta Hrvatskoj!
Drugi primjer EU dvoličnosti jest položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Drug Plenki, briselski čato, u 10 godina nije ništa napravio da se taj položaj poboljša pa će opet Bošnjaci birati hrvatskog člana predsjedništva.
SDP-ov idiot želi vlast
Takozvana ljevica (jugokomunisti i četnici) u Hrvatskoj silno želi vlast ali to su za sada puste želje. SDP-ov idiot kaže da će obrisati pod s Plenkijem zaboravljajući da je drug Plenki tri koplja iznad njega.
Govor mržnje u Saboru i medijima nitko ne sankcionira, a uzvik (sam uzvik, znak prkosa) za dam spremni se oštro sankcionira. To je pokazatelj da živimo u neokomunističkoj Hrvatskoj u kojoj se sudi zbog verbalnog delikta, u kojoj postoje dvostruka mjerila.
Rušenje stadiona u Poljudu
U Splitu će mudri („mudri“) građani na referendumu odlučivati hoće li se rušiti stadion u Poljudu ili ne. Akademik Bašić kaže:
“Zašto ne bismo srušili tornjeve zagrebačke katedrale koji nam samo troše novac? Što bi se dogodilo kad bi Katolička crkva odlučila da ih sruši? Zajednica bi rekla: ‘Pa to jeste javno dobro, ali nije zajedničko i opće dobro.’ Zajedničko dobro su ona kulturna dobra koja pripadaju cijeloj zajednici”, ističe akademik Bašić.
Za njega, Poljud je davno nadišao svoju primarnu funkciju mjesta na kojem se igraju utakmice. On je postao dio urbanog identiteta Splita i arhitektonske kulture cijele Hrvatske. Upravo zato, ideju da se o sudbini takvog simbola odlučuje referendumom, kako je najavio splitski gradonačelnik, smatra duboko pogrešnom.
“Kulturna odgovornost je iznad formalne demokratske procedure. Tobožnja demokratska volja, pa čak i izražena referendumom, da se ukloni stadion – nije opravdana i ne može biti opravdana”, kategoričan je Bašić.
Čeka se odluka mudrih („mudrih“) građana Splita.
Uhićenja hepovaca
Borba protiv korupcije nastavlja se, na red je došao i HEP. Neki uhićenja u HEP-u nazivaju bajkom u koju malobrojni vjeruju jer priča o stanju (korupciji) u HEP-u traje godinama.
Karolina piše:
„Jer, tko će više vjerovati da treća ili četvrta razina u jednoj tvrtki može krasti ogromne novce (i to godinama), a da to šefovske strukture ne znaju?
Tu prozirnu laž imali smo priliku gledati u aferi INA, kada su DORH (glavni zaštitnik korupcije u Hrvatskoj) i korumpirani mediji ustvrdili da je milijardu kuna (130 milijuna eura) ukrala osoba (Damir Škugor) koja je četvrta razina u tvrtki, i da o tom lopovluku nitko od šefova nije imao pojma.
Ovu vrstu laganja hrvatske javnosti svaki brucoš sociologije znanstveno će, bez imalo truda, okarakterizirati kao namjerno vrijeđanje inteligencije naroda…“
Vrijeđanje zdravog razuma Hrvateka nastavlja se…