Živimo u neokomunističkoj Hrvatskoj, sljednici socijalističke Republike Hrvatske (SRH) iz doba Jugoslavije! Današnju vlast Hrvatske obnašaju potomci komunističkih kadrova iz vremena SRH, glavni promotori neokomunizma su drugovi Plenki i Zoki. Da današnja Hrvatska nije ni demokratska, ni pravna država tvrde mnogi analitičari i kolumnisti. Evo navoda nekih:
O obitelji Plenković piše Jure Soldić:
„Hrvatski usmjereni kritičari premijera Andreja Plenkovića često upozoravaju na ono što smatraju političkim kontinuitetom koji se proteže od njegova djeda Andrije Plenkovića, preko oca Maria Plenkovića, pa sve do današnjeg predsjednika Vlade.
Činjenica kako je Andrija Plenković bio politički aktivan u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata predstavlja razlog za propitivanje političkih i nacionalnih opredjeljenja obitelji.
Djed Andreja Plenkovića bio je ni više ni manje nego kandidat na izborima stranke Milana Stojadinovića, Jugoslavenske radikalne zajednice, jednom riječju ČETNIK.
Što se tiče Maria Plenkovića, oca Andreja Plenkovića, nesporno jest da je tijekom 1970-ih i 1980-ih obnašao niz dužnosti povezanih s medijima i akademskom zajednicom.
Radio je na Televiziji Zagreb, bio povezan s upravljačkim strukturama tadašnjih medijskih institucija te je kasnije postao voditelj studija novinarstva i predsjednik Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Takve pozicije u tadašnjem sustavu su bile teško dostupne bez političke podobnosti, ili barem prihvatljivosti za vladajuće strukture Saveza komunista, te ga zbog toga svrstavaju u dio tadašnje nomenklature. Postoje i tvrdnje o ozbiljnom djelovanju kroz zloglasni KOS i UDBU.
Od sve trojice najveći politički teret nosi Andrej Plenković. Nakon gotovo desetljeća njegove dominacije hrvatskom politikom, Hrvatska je postala zemlja sve slabijeg suvereniteta i sve izraženije ovisnosti o odlukama europskih institucija.
Kao simbol takvog smjera je uništenje kune u korist uvođenja eura. O brutalnom forsiranju plandemije suvišno je i pisati.
Dugogodišnje iseljavanje hrvatskih građana, osobito mladih i radno sposobnih ljudi, a masovni uvoz stranaca nešto je što će drastično obilježiti budućnost našeg naroda.
Posebno mjesto u kritikama zauzimaju svjetonazorska pitanja. Plenković, unatoč javnom isticanju katoličkog identiteta, nije pokrenuo inicijative za zabranu pobačaja niti pokazuje namjeru mijenjati postojeći zakonski okvir. Također mu nasilno guranje rodne ideologije ne predstavlja ugrozu za mlade generacije Hrvata.
Zbog svega toga sve veći dio javnosti u obitelji Plenković vidi simbol antihrvatskog političkog kontinuiteta koji povezuje različita razdoblja hrvatske povijesti – od jugoslavenskog monarhističkog okružja, preko socijalističke Jugoslavije, do današnje europske Hrvatske…“
https://hrvatskiratnik.hr/obitelj-plenkovic-kao-simbol…/
O slučaju generala Glavaša piše: Nikola Kajkić
„Nije sporno da je zločin 1991. počinjen, sporno je koga se i na koji način za to tereti! Po onome što sam uspio utvrditi i iz dokumentacije, i sam se uvjeriti, general GLAVAŠ DOISTA NEMA TU NIKAKVU ZAPOVJEDNU ODGOVORNOST, a koja mu se presudom implicira i nameće. Doista nema!
Treba naglasiti, a što je bitno, da je upravo general Branimir Glavaš taj događaj 1991. odmah prijavio vojnoj i civilnoj policiji! Na temelju njegove prijave napravljen je očevid i na temelju dokaza prikupljenih u očevidu danas je sud sudio generalu Glavašu… A izvršitelju? On je izostao od odgovornosti. Zašto?
Tom počinitelju je, u prikrivenom istražnom postupku, kao okrivljeniku tadašnji GDO obustavio postupak i time ga oslobodio svake krivnje za izvršen zločin. To je tzv. presuđena stvar!
U trenutku kada je DORH obustavilo istražni postupak nikoga o tome nije obavijestilo, predmet su gurnuli u nekakvu ladicu i tek protekom 20 i nešto godina se to rješenje iskopalo i postalo vidljivo.
Što je to i kojoj je mjeri imalo značenje? Pa u toj mjeri da je izvršitelju i Srpsko tužiteljstvo, nakon što su ga uhitili (Krunoslav Fehir) prije dvije godine upravo zbog tog kaznenog djela ratnog zločina, moralo mijenjati optužnicu na blaži oblik da bi ga mogli proglasiti krivim i osuditi, što su u konačnici i učinili! A sve kako bi izbjegli opisivati počinjenje djela koje je već presuđena stvar.
Nemam namjeru umanjivati presudu ili mijenjati ono što je Županijski sud u Zagrebu u ponovljenom postupku presudio i Visoki kazneni sud kasnije potvrdio! Ali… Pravo je jedno, a pravda je nešto sasvim drugo!
Nikada u povijesti hrvatskog pravosuđa ratni zločinac-počinitelj nije dobio status pokajnika!!! To je po KZ i ZKP RH nedopustivo. U slučaju Glavaš su to učinili!“
https://hrvatskiratnik.hr/presuda-glavasu-pravo-je-jedno…/
O današnjem trenutku Hrvatske piše Zvonimir Despot:
„Politička moćvara bez reformi ili kako je Plenkovićev HDZ od državotvorne stranke postao porezni reketar vlastitog naroda
Hrvatska politička scena već godinama pati od iste kronične bolesti: potpunog izostanka državničke vizije i hrabrosti da se provedu korjenite, strukturalne reforme. Umjesto toga, svjedočimo populističkom mrcvarenju gospodarstva i naroda, koje se sada, posve logično, počelo obijati o glavu samom Andreju Plenkoviću i njegovoj stranci. Najnoviji podaci o padu rejtinga HDZ-a – gdje su u samo dva mjeseca uspjeli proćerdati desetinu svoje ukupne biračke baze – nisu nikakvo iznenađenje za svakoga tko iole trijezno promatra ovu zemlju. To je izravna faktura koju birači ispostavljaju za bahatost, aroganciju i ekonomski teror nad onima koji ovu državu zapravo hrane.
Pogledajmo istini u oči: kamo odlaze ti razočarani ljudi? Oni ne bježe ideološkim neprijateljima na ljevici, niti se okreću razmrvljenoj desnici koja ne zna artikulirati suvislu politiku. Ti ljudi odlaze u rezignaciju, u sivu zonu “neodlučnih”. To su tradicionalni, državotvorni birači koji su HDZ-u davali legitimitet, a danas se srame onoga u što se ta stranka pretvorila. Pretvorila se u birokratsko čudovište bez jasnog ideološkog i političkog kompasa, koje vrluda od danas do sutra, vodeći se isključivo jednim jedinim ciljem – očuvanjem golih fotelja i briselskih karijera.
Najveći grijeh ove vlasti, onaj koji je izravno udario na kičmu društva, jest takozvana borba protiv inflacije. Te navodne “antiinflacijske mjere” nisu ništa drugo nego jeftina kozmetika i uvreda za zdrav razum. Dok građani svakodnevno gledaju kako im inflacija proždire plaće i mirovine, Vlada glumi spasitelja dijeleći mrvice s državnog stola. A kako te mrvice financira? Tako što je proglasila otvoreni lov na obrtnike i male poduzetnike!
Uvođenje novih poreza i suludi regulatorni pritisci na privatni sektor nisu nikakva ekonomska strategija – to je čisti politički reket. Umjesto da reže parazitsku državnu upravu, umjesto da ukine stotine besmislenih agencija i provede porezno rasterećenje koje bi oslobodilo poduzetnički potencijal, Plenkovićeva administracija radi upravo suprotno. Oni kažnjavaju rad, kažnjavaju uspjeh i guše svakoga tko pokušava živjeti od svojih deset prstiju, a sve kako bi nahranili partijsku vojsku uhljeba koja jamči mir na unutarstranačkim izborima. To je model “malo bi s desnima, malo bi s lijevima”, politika bez kralježnice koja pokušava ugoditi svima, a na kraju opravdano izaziva gađenje kod svih.
Vrhunac tog političkog cinizma očituje se u neprovođenju niti jedne ozbiljne reforme. Pravosuđe nam je i dalje tromo i kontaminirano, zdravstveni sustav puca po šavovima i generira milijunske dugove koje opet krpamo iz džepova poreznih obveznika, a javna uprava služi kao poligon za zbrinjavanje podobnih. Kada se na tu nefunkcionalnost nalijepi poslovična arogancija vlastodržaca, koji s visoka i s neskrivenim prijezirom odbacuju svaku utemeljenu kritiku, dobivamo eksplozivnu smjesu koja opravdano tjera birače.
Tragedija Hrvatske, međutim, leži u nastavku ove jednadžbe. Plenković se u svojoj bolesnoj samouvjerenosti može i dalje smješkati jer zna da s druge strane političke barikade nema nikoga. Hrvatska oporba je toliko jadna, jalova i dezorijentirana da ne predstavlja apsolutno nikakav pritisak na vlast. SDP i Možemo su zapeli u vlastitim ideološkim rovovima, nesposobni ponuditi suvislu alternativu, dok se desnica bavi marginalnim temama umjesto da ponudi jasan ekonomski i nacionalni program….“
Karolina hrvatska piše (izvadci):
„PRAVOSUĐE JEST RAK RANA HRVATSKE
SLUČAJEVI BRANIMIRA GLAVAŠA I GRADONAČELNIKA ŠIMUNIĆA
USKOK je jučer u 6 sati ujutro upao u kuću gradonačelnika Oroslavlja Viktora Šimunića, u kojoj živi sa svojim roditeljima.
Policija je po nalogu državnog odvjetnika Ivana Turudića oduzela mobitele i računala, i Šimuniću, i njegovim roditeljima.
Ovaj događaj, osim što predstavlja neviđeni skandal i otvoreno kršenje Ustava, jest i dokaz da je hrvatsko pravosuđe postalo otvoreni zaštitnik korupcije, i da djeluje protivno hrvatskim zakonima, ali i protivno temeljnim europskim vrijednostima…“
„…Jedan njemački profesor prava rekao mi je – “Vaše pravosuđe kao da radi za Srbiju. Nemate nijednu osobu optuženu zbog organizacije srpskih koncetracijskih logora u kojima je bilo zatočeno 15 tisuća Hrvata, za gotovo 1000 ubijenih civila u Osijeku nitko nije osuđen, a osuđujete generala Glavaša koji je glavni organizator obrane Osijeka. U normalnom svijetu takvu osobu se smatra herojem. Kakvo je to pravo, kakvo je to pravosuđe?”
Ovdje ponovno dolazimo do medija. Naslađivačko izvještavanje o osudi Branimira Glavaša istinski je degutantno i svjedoči o neprofesionalnosti korumpiranih medijskih struktura.
Tako imamo primjer da europski mediji ovih tjedana izvještavaju da je talijansko i austrijsko tužiteljstvo otvorilo istragu zbog srbijanskog organiziranja turističkog ubijanja civila u Sarajevu, ali hrvatski mediji prešućuju srbijanske zločine o kojima bruji cijela Europa.
Zaključno možemo konstatirati: pravosuđe u Hrvatskoj, od DORH-a do sudova, otvoreno štite korupciju, štiti lihvarske agencije, štiti pljačku hrvatskih poreznih obveznika i putem zlouporabe svoje moći, kao u slučaju gradonačelnika Oroslavlja, terorizira one koji se bore protiv korupcije…“
„U slučaju Branimira Glavaša hrvatsko pravosuđe protivno zakonima vodi procese kako bi kompromitiralo Domovinski rat, istovremeno štiteći srbijanske ratne zločince.
Ove je, dakle, realnost. Ta realnost je protivna hrvatskom Ustavu, hrvatskim zakonima, protivna je temeljnim europskim vrijednostima, protivna je hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, i naposlijetku, protivna je budućnosti naše djece…“
Cijelu objavi vidi na:
Gore citirani navodi jasno pokazuju da živimo u neokomunističkoj Hrvatskoj, da nismo ni demokratska niti pravna država kako tvrdi drug Plenki.