Podsjetnik današnjim takozvanim antifašistima na djela njihovih uzora: komunista i partizana.
Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja izvijestila je da je prilikom terenskih istraživanja na tri lokacije (Vrgorac, Imotski, Biokovo) na području Splitsko-dalmatinske županije pronađeno 11 žrtava.
Najvjerojatnije radi se o partizansko-komunističkim zločinima iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća.
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved izjavio je: “Nedvojbeno je utvrđeno da su osobe bile vezane žicom, ubijene i potom bačene u jamu čiji je ulaz naknadno miniran“.
Prije početka istraživanja bilo je potrebno razminirati ulaz u jamu, nakon čega su speleolozi i stručni timovi započeli zahtjevnu ekshumaciju. Prema dostupnim informacijama i svjedočanstvima, među žrtvama bi se mogli nalaziti i franjevci iz Širokog Brijega.
Nakon ekshumacije slijedi antropološka obrada posmrtnih ostataka, a cilj je utvrditi identitet žrtava, ako se pronađu njihovi srodnici i omogući DNK analiza.
Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja u posljednjih deset godina istraženo je više od 630 lokacija diljem Hrvatske, a ekshumirani su posmrtni ostaci više od 2.100 žrtava.
Nedavno je održana komemoracija u spomen na nevine gospićke žrtve iz travnja 1945. godine.
„Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Zajedničke grobnice za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća te kod Spomen-ploče hrvatskim mučenicima u Gospiću održana je komemoracija u spomen na sve nedužne žrtve stradale u travnju 1945. godine.
Prije 81 godinu započeo je val nasilja nad hrvatskim stanovništvom na području Gospića, kada su partizanske snage provodile likvidacije nad civilima i vojnicima koji su se predali. Tijekom tih dana brojni su ljudi ubijeni na više lokacija, a osobito su stradala područja oko gradskog groblja svete Marije Magdalene, koje je postalo jedno od najvećih stratišta i mjesta masovnih pogubljenja.
Važno je istaknuti kako su posmrtni ostatci žrtava tek nedavno dostojno pokopani, zahvaljujući aktivnostima Ministarstva hrvatskih branitelja i ministra Tome Medveda. Naime, tijekom 2023. i 2024. godine provedene su ekshumacije ispred gospićkog groblja, pri čemu su pronađena i identificirana ukupno 253 posmrtna ostatka.“
Denis Skugor piše: ·
„DUBRAVA KOD ŠIBENIKA: KRONOLOGIJA STRADANJA KOJA SE NE SMIJE ZABORAVITI
Povijest naše Dubrave u Drugom svjetskom ratu ispisana je krvlju nevinih i sudbinama koje i danas bole. Od talijanskih odmazdi, preko četničkih upada, do poratnih likvidacija – ovo je podsjetnik na teške godine našeg mjesta, napisan da se istina sačuva od zaborava.
- studenog 1942. – Crni petak i talijanski zločin
Kao odmazdu za partizansku zasjedu, talijanske fašističke snage blokirale su selo u rano jutro. Taj dan ostaje upamćen po bezumnom strijeljanju 27 mještana Dubrave. Među njima je bio i moj dida Frane, civil koji je tog jutra otišao u sječu drva, ni ne sluteći da će mu presuditi okupatorski metak pred očima njegovog tada sedmogodišnjeg sina, moga oca. To nije bila vojna akcija, već masakr nad ljudima koji su se zatekli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Četnički pokolj i pljačka:
Dubrava je, kao snažno uporište otpora i sjedište “Komande mjesta Šibenik”, bila stalna meta. Udružene snage Nijemaca i četnika Dinarske divizije Momčila Đujića dana 01.12.1942 godine izvršile su brutalan napad u kojem je ubijeno 18 mještana Dubrave i 6 mještana Danilo Birnja. Selo je opljačkano, a narod mučen, čime je nastavljen niz stradanja koja su desetkovala lokalno stanovništvo.
Najstrašaniji događaj zbio se u zaseoku Škugori u Dubravi, a u njemu su na najsvirepiji način stradala trojica staraca koji su čuvali pokojnika.
Radilo se o mještaninu po imenu Ante Škugor. Njegovo tijelo bilo je položeno na odar u kući, a prema običaju, uz njega su bdjela trojica starijih mještana.
Četnici su u kući zatekli i potom ubili:
Ive Škugor
Jerko Šišak
Jakov Petrina
Prema povijesnim zapisima i svjedočanstvima, napadači su s pokojnika skinuli pokrov (plahte) kako bi ga ukrali, a samo tijelo pokojnog Ante Škugora su izbacili s odra van kuće.
Trojicu staraca su zatim izveli i ustrijelili iz neposredne blizine.
Jama Golubinka – Stratište zarobljenika
Povijesni krug nasilja zatvorio se na lokalitetu jame Golubinka, koja je postala mjesto likvidacija zarobljenih vojnika i civila u nekoliko navrata:
Rujan 1943.: Nakon kapitulacije Italije, u jamu su bačeni talijanski vojnici i službenici smatrani odgovornima za ranije represije.
Kraj 1944. i svibanj 1945.: Nakon oslobođenja Šibenika i Kninske operacije, jama postaje mjesto smaknuća njemačkih vojnika, ali i domaćih pripadnika postrojbi NDH, četnika optuženih za kolaboraciju te civila koje je tadašnji režim proglasio “narodnim neprijateljima” ili suradnicima okupatora.
Također u ovom stratištu skončali su ranjenici koji su nakon “oslobođenja” grada u studenom 1944. godine kamionima odvoženi iz šibenske bolnice i zatvora u smjeru Dubrave.
Metode likvidacije na ovom lokalitetu bile su slične onima na drugim krškim stratištima u Dalmaciji, a provodile su ih postrojbe NOVJ (partizani) i organi OZN-e.
Žrtve su najčešće ubijane hladnim oružjem ili pojedinačnim hitcima u potiljak na samom rubu jame.
Mnogi su u jamu bacani vezani žicom, često u parovima, pri čemu su neki u nju upali još živi.
Procijena da je u vrenenskom periodu 1943 – 1945 godina u jami Golubinka skončalo život nekoliko stotina zarobljenika.
Postoje jasne indicije i svjedočanstva da je otvor jame namjerno urušavan miniranjem kako bi se sakrili posmrtni ostaci i spriječio ulazak u unutrašnjost.
ZAŠTO OVO PIŠEM?
Pišem da se ne zaboravi dječji strah moga oca dok gleda strijeljanje vlastitog roditelja. Pišem da se pamte imena svih 27 žrtava talijanskog bijesa i 18 žrtava četničkog pohoda. Pišem i o Golubinki, jer svaka jama krije nečije ime i nečiju tragediju.
Dubrava je platila visoku cijenu slobode i ideoloških sukoba. Neka ova kronologija služi kao opomena i kao vječni spomen na sve nevine žrtve našeg kraja.
DA SE NE ZABORAVI!“
Božo piše (1. travnja 2026. godine): ·
„Dok ljevica u Hrvatskoj (opsjednuta fantazmama) traži imaginarne Ustaše, počinje iskapanje masovne grobnice kraj Vojnića – u šumi Biljeg, u tunelu uskotračne šumske pruge iz Drugog svjetskog rata. Prema svjedočenjima mještana i arheološkim indicijama, partizanske jedinice su 1945. žive zazidale između 1200 i 2000 zarobljenika. Ljudi su umirali polako, u mraku, bez zraka, vode i hrane – ovo je mjesto gdje su ljudi umirali satima, danima, u agoniji koju ni jedan normalan um ne može pojmiti. To je sustavni, hladnokrvni genocid nad hrvatskim narodom u poraću…“
Vlast voli isticati da smo pravna i demokratska država ali stvarnost pokazuje da nismo ni pravna ni demokratska država jer komunistički zločinci nisu kažnjeni, a njihovi sljedbenici danas šire govor mržnje i slave njihove zločine kao oslobođenje. U demokratskoj državi državna televizija (koju obvezno plaćaju građani) ne bi prešućivala i cenzurirala istinu o komunističkoj diktaturi i počinjenim zločinima.
Treba pisati, istraživati i objavljivati istinu, DA SE NE ZABORAVI!