Za novi Sedlarov film „Hrvatski mučenici“ o ubijenim svećenicima, bogoslovima, sjemeništarcima i časnim sestrama HAVC i Ninočka nisu izdvojili ni centa ali su zato obilato financirali jugočetničke laži. U neokomunističkoj Hrvatskoj nema novca za istinu o komunističkim i četničkim zločinima, nema mjesta u javnim medijima koje plaćaju Hrvati, porezni obveznici. HRT ne će prikazati dokumentirane Sedlarove filmove ali će prikazati jugočetničke laži o Drugom svjetskom ratu i o Domovinskom ratu. Tako je to u neokomunističkoj Hrvatskoj, Hrvatskoj druga Plenkija i druga Zokija, bivših članova zločinačke komunističke partije.
U prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu prikazan je Sedlarov film o ubojstvima svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara, njih 663, koje su počinili Titovi sljedbenici (partizani, pripadnici KNOJ-a, pripadnici OZNE i UDBE). Niti u jednoj zemlji nije se dogodio tako masovan zločin, nitko nije na tako svirep način pogubio toliko pripadnika jedne vjerske zajednice, Katoličke crkve u Hrvata.
Tijekom 57 minuta spomenuti su svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i časne sestre koje su Titovi partizani i sljedbenici ubili na svirep način. Scenarij je napisao Hrvoje Hitrec, a redatelj filma je Jakov Sedlar.
Za istinu o stradanju nevinih Hrvata nema novca u HAVC-u, nema novca od strane Ministarstva kulture i medija jer ministarka Ninočka, desna ruka druga Plenkija, ne želi da se zna istina o stradanju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji.
Don Anto Baković je u svojoj knjizi „Hrvatski martirologij 20. stoljeća“ dokumentirano naveo kako su komunisti i četnici ubijali katoličke svećenike, bogoslove, sjemeništarce i časne sestre. Od 663 ubijenih bogoslova je 50, sjemeništaraca 38, a časnih sestara 31.
Na masovnim stratišta ubijeno ih je 109, 338 su mučeni pa ubijeni, 80 je osuđeno na smrt i pogubljeno, 72 ih je umrlo u Titovim kazamatima, poginulo ih je 53, 4 su otrovana, a za 7 nije poznato kako su skončali.
U Jugoslaviji ubijeno je više, 663 žrtve, svećenika i časnih sestara nego u 6 zemalja zajedno: u Njemačkoj 330 ubijenih, u Sloveniji 220, u Albaniji 67, u Češkoj 20, Slovačkoj 14 i Mađarskoj 10.
Komunistička vlast ubojice je nagradila otetim luksuznim kućama i stanovima, položajem u komunističkom društvu i komunističkim priznanjima. Nažalost i u današnjoj, neokomunističkoj, Hrvatskoj ubojice imaju svoje ulice i trgove u Hrvatskoj. To je civilizacijska sramota i pokazatelj tko vlada današnjom Hrvatskom.
U doba Titove Jugoslavije pojedine teme bile se zabranjene (stratišta: Bleiburg, Križni putovi, Jazovka, Crngrob, Macelj, mnogobrojne masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj, Goli otok, ubojstva katoličkih svećenika i časnih sestara i druge teme). Nakon osamostaljenja dio istine je objelodanjen, istražen i dokumentiran, ali postoji otpor neokomunističke vlasti Hrvatske da se sve istraži i dostojanstveno obilježi. Svaka žrtva ima pravo na grob. To je civilizacijski minimum!
Katolički svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i časne sestre ubijeni su samo zato jer su pripadali Katoličkoj crkvi u Hrvata, ubijeni su iz mržnje prema svemu hrvatskom, a ne zbog počinjenja nekog kaznenog djela. Časne sestre u zagrebačkim bolnicama liječile su i Titove partizane, a Tito ih je nagradio smrću.
Svirepost ubojica: metak u potiljak, polijevanje benzinom i paljenje, klanje, potkivanje, razapinjanje, nabijanje na kolac, vučenje konjima, pečenje na ražnju su bile metode Titovih ubojica.
Na predpremijeri filma u Splitu Sedlar je ispričao kako je 1984. sreo Iliju Leticu, uglednog Hrvata iz dijaspore, koji mu je ispričao zabranjenu priču o stradanju katoličkih svećenika i časnih sestara u njegovom rodnom Tomislavgradu i Kovaču. To je bio začetak ideje da se snimi dokumentarni film. U filmu govore don Anto Bakovića, autor knjige „Hrvatski martirologij 20. stoljeća“ i časne sestre Celina (Kata Sarić) o ubojstvu don Juraja Gospodnetića.
Film je posvećen kardinalu Franji Kuhariću i Iliji Letici jer su oni bili inicijatori ideje da se snimi film o stradanju klera Crkvu u Hrvata. Iako se znalo tko su počinitelji zločina nitko nikada nije bio optužen niti suđen za svirepa ubojstva, to je još jedan pokazatelj današnje, neokomunističke, Hrvatske.
Časna sestra Celina (Kata Sarić) svjedočila je o svirepom ubojstvu don Juraja Gospodnetića, četnici su ga pekli na ražnju, 1941. godine u Bosanskom Grahovu. Don Anto Baković i kardinal Franjo Kuharić svjedočili su o stradanju Crkve u Hrvata. Biskup Vlado Košić govori o zločinima u njegovu rodnom kraju, u Zrinu.
Film su financirali Sedlarovi prijatelji i drugi domoljubi jer drugarica ministarka Ninočka financira samo jugočetničke uradke koji blate hrvatski narod, ona ne želi da se zna istina o stradanju Hrvata u vrijeme komunističke Jugoslavije.
Na kraju filma, tijekom sedam minuta, spomenuti su svi ubijeni (prikazane su fotografije) imenom i prezimenom tako da ministarka Ninočka zna da nema izmišljenih žrtava.
Redatelj Sedlar je najavio i englesku verziju filma tako da se sa stradanjem Crkve u Hrvata mogu upoznati i oni koji ne govore hrvatski jezik.
Film Jakova Sedlara „Hrvatski mučenici“ trebao bi pogledati svaki Hrvat, treba znati što je i kako je bilo.