Mjesto Crngrob nalazi se 2 km od Radovljice kod Škofje Loke u Sloveniji. U šumi nekoliko stotina metara od samog mjesta nalaze se 5 grobišta žrtava. Procjenjuje se da je oko Crngroba pokopano više od 2.000 žrtava partizanskih zločina, pretežno Hrvata.
Krajem Drugog svjetskog rata, nakon pada NDH, vodstvo države, njihove obitelji i prateće osoblje, većinom redovnice s nekoliko svećenika vlakom su bježali kroz Sloveniju prema zapadu u slovenskoj kompoziciji koja je prevozila ranjenike. Zaustavljeni su 5. svibnja u Ljubljani i 3 dana kasnije pušteni na slobodu, međutim već idući dan su dolaze na posljednju postaju svoga puta. Zaustavljeni su kod Jesenica i vraćeni na sporedni kolosijek u Radovljici.
Nekoliko dana su u kolonama odvođeni na stratište te vlakom do Škofje Loke gdje su ubijani na različite načine, uglavnom hladnim oružjem i oruđem. Zločin je kulminirao 25. svibnja spaljivanjem 15 zarobljenika u župnoj kući nedaleko od Škofje Loke te hladnokrvnim pokoljem preostalih zarobljenika – oko četrdesetero djece. Procjenjuje se da je u i oko Crngroba likvidirano više od 2.000 žrtava.
Među žrtvama zakopanima u Crngrobu nalazi se i veći dio skupine visokih dužnosnika vlade NDH i njihovih članova obitelji koje su engleske okupacijske vlasti u Austriji, konkretno 5. Britanski korpus, izručile jugoslavenskim vlastima u Rosenbachu 18.5.1945. U toj skupini je bilo 67 osoba uključujući žene i djecu. Nakon saslušanja u Burdychovoj ljekarni 21.5. petnaest najbitnijih osoba odvedeno je preko Ljubljane u Postojnu a nakon toga u Zagreb. Devet zatočenika škofjaločke skupine s nadodanim Vidjenvićem je 6.6. u Zagrebu stalo pred sud i sedmorica je još istog dana osuđeno na smrt. Budak, Rukavina i Vidnjević bili su obješeni. Mandić, Steinfel, Makanec i Canki bili su stijeljani. Mešić je kasnije umro u zatvoru, Milić i Nardelli su osuđeni na 20 godina zatvora što su odslužili i umrli su na slobodi. Preostale osobe iz skupine u ŠL su ostale u logoru na Kamnitniku do 24/ 25 5.45.
U doba jugoslavenskog antifašizma i “bratstva i jedinstva naroda i narodnosti“, pod prijetnjama smrti se o svemu – šutjelo.
Danas, međutim, znamo da su tzv. pobjednici i “osloboditelji” izbjegle Hrvate – civile, Zagrebčane, žene i djecu, razoružanu hrvatsku vojsku, dakle također civile, članove hrvatske vlade i članove njihovih obitelji – opljačkali, danima mučili i bez ikakvih suđenja i dokazane krivice – ubijali. Nakon rata, u miru. U prekrasnoj šumi blizu crkve u Crngrobu, postoji pet križevima obilježenih grobnica. Prvi križ su postavili 22. srpnja 1990.god Slovenski kršćanski demokrati, a zahvaljujući entuzijazmu i upornosti gospodina Želimira Kužatka, Hrvata, sudionika Križnog puta kao devetgodišnjeg dječaka, i njegovoj ljubavi prema domovini i Hrvatskom narodu, svibanjska sv. misa za ove hrvatske mučenike, služi se već od 2001. i istina o Crngrobu proširila se i u Hrvatskoj i ona se više ne može sakriti.
Crngrob bio je zadnju postaju Križnog puta za mnoge Hrvate svibnja i lipnja 1945.
Predsjednik Komisije g-din Kranjc je godine (2010.) potvrdio podatak novijih istraživanja kojima je utvrđeno da samo na jednoj križem obilježenoj livadi, Hudične štenge, ima oko 450 žrtava, uglavno Hrvata.
Prema knjizi Dr. Mitje Ferenca i Želimira Kužatka „Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji“, vjeruje se da su u skupini od 69 osoba, članova i službenika vlade NDH, koje su engleske okupacijske vlasti 17. svibnja 1945. u Austriji predale partizanima, 15 najznačajnijih ljudi odveli u Zagreb, gdje su nakon kratkog suđenja ubijeni – među njima i hrvatski književnik i ministar Mile Budak – a da su svi ostali likvidirani u Crngrobu. Prema svjedočenjima ohrabrenih padom komunizma, nekim neslužbenim dokumentima i prema nađenim fotografijama, danas se zna da u Crngrobu počivaju dr. Zvonimir Cihlar, baron Alpi Rauch, Franjo Keller, Ivan Prpić, Lucijan Blažeković, ustaški poručnik Dina Milinković, liječnik Pavelićevih gardista dr. Schaffer, majka ustaškog pukovnika Juce Rukavina, devetnaestgodišnja kćerka hrvatskog književnika i ministra u vladi NDH Mile Budaka, Grozda, kao i njena rođakinja Ana, kćer ministra NDH Frkovića Mirna, urednik „Hrvatskog lista“ Franjo Babić, itd. Imena žrtava izranjaju kao i njihove kosti…. Znaju se i izvršitelji i nalogodavci zločina koliko god se još i danas o njima šuti.