Ljubica Štefan objavila je knjigu Stepinac i Židovi te više članaka o nadbiskupu Alojziju Stepincu u tjedniku Hrvatsko slovo. Članci objavljeni u tjedniku kasnije su objavljeni u knjizi Istinom i činjenicama za Hrvatsku. Knjigom i člancima gospođa Štefan iznosila je istinu o nadbiskupu i opovrgavala jugo-komunističke, četničke i židovske laži o nadbiskupu i Katoličkoj crkvi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nadbiskup Stepinac pomagao je progonjenim Židovima prije Drugog svjetskog rata, Židovima koji su pobjegli od nacističkog terora. U prosincu 1938. godine nadbiskup Stepinac osnovao je „Akciju za pomoć izbjeglicama“, a 11. siječnja 1939. godine poslao je 298 pisama na adrese uglednih građana s molbom da pomognu izbjeglicama i prognanicima. Nadbiskup je pozvao poznate i imućnije građane da pomognu prognanim i izbjeglim Židovima.
Tijekom Drugog svjetskog rata nadbiskup Stepinac pomagao je koliko je mogao, spasio je najmanje 400 Židova (Singer – Gitman str. 188.). Kada se pobroje oni kojima je pomogao da napuste Nezavisnu državu Hrvatsku ukupan broj spašenih je preko 2000. Poznato je da je bolnica Milosrdnih sestara u Zagrebu bila pod upravom Katoličke crkve i da su tamo skrivani Židovi pa je tako spašeno više od 300 Židova zahvaljujući osoblju bolnice, a ponajviše časnim sestrama koje su upravljale bolnicom. Ravnateljica bolnice bila je časna sestra Bogoljuba Jazvo. Prikupljena su svjedočanstva kako je Nadbiskupski dvor bio otvoren za ugrožene Židove i druge građane te kako mnogi mogu zahvaliti nadbiskupu Stepincu što su ostali na životu.
Nažalost, nakon rata Židovi koje je nadbiskup Stepinac spasio šutjeli su. Nakon što je Yad Vashem, 1963. godine, počeo dijeliti priznanja i medalje Pravednik među narodima Židovi koje je nadbiskup Stepinac spasio nisu pisali Yad Vashenu svoju životnu priču, priču tko ih je spasio za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nakon uspostave totalitarne komunističke vlasti u Jugoslaviji i nakon komunističkog progona nadbiskupa Alojzija Stepinca Židovi koji su imali neku društveno-političku funkciju u komunističkoj vlasti prihvatili su komunističke i četničke laži o nadbiskupu Stepincu, laži o NDH i Katoličkoj crkvi tijekom Drugog svjetskog rata. Neki Židovi otvoreno su izrazili svoju mržnju prema hrvatskom narodu i nadbiskupu Stepincu. Gospođa Štefan navela je nekoliko nečasnih Židova koji su se nečasno podnijeli i koji su govorili neistine i/ili prešućivali istinu: Rafael J. Montilj, David A. Levi-Dale , dr. Albert Vajs, dr. Božidar Kraus, , Elza Grin, Zdenko Levental, dr. Lavoslav Kadelburg, dr. Žak Konfino, dr. Lav Singer, Rauven (Ruben) Dafni (više vidi dolje).
Gospođa Ljubica Štefan nije navela koje je izvore koristila pri prikupljanju materijala za svoje članke i knjige pa su je omalovažavali, ignorirali, cenzurirali i etiketirali.
Objave gospođe Ljubice Štefan istinite su što su svojim istraživanjima i radovima dokazali Jure Krišto, Juraj Batelja, Esther Gitman i drugi.
Židovka, gospođa Esther Gitman došla je u Hrvatsku na godinu dana (Fulbrightova stipendija 2002. – 2003.) da bi istražila spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH).
Tijekom jedne godine koju je provela u Zagrebu osobno je razgovarala sa 77 svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava. Gospođa Gitman koristila je dokumente iz Hrvatskog državnog arhiva (HDA), Državnog arhiva u Zagrebu, Arhiv Instituta za suvremenu povijest -Zagreb, Arhivu Židovske općine Zagreb (ŽOZ), arhivu Muzeja Holokausta u Washingtonu, arhivu State Departmenta, dokumente Nacionalnog arhiva SAD-a, arhive drugih institucija, knjige i članke raznih povjesničara i objave u novinama.
Gospođa Gitman našla je u arhivima 10.000 dokumenata, izvršila je preslik 5.000 dokumenata i napisala knjige „Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.“ i “Alojzije Stepinac pillar of human rights“
Knjige gospođe Gitman napisane temeljem dokumenata i svjedočanstava potvrdile su istinitost objava gospođe Ljubice Štefan. Ovdje ćemo navesti neke slučajeve spašavanja Židova i dokumente koji to potvrđuju.
Gospođa Gitman je kazala:
„Pronašla sam priče o ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i peticije s vlastitim imenom i prezimenom te tražili milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti“.
Gospođa Gitman pronašla je u Hrvatskom državnom arhivu 412 peticija koje su Hrvati uputili ustaškoj vlasti i tražili milost za Židove. Mladi hrvatski povjesničari Andrijana Perković Paloš i Marin Pelaić analizirali su 80 peticija (molbi) koje je potpisalo 1292. Hrvata u korist Židova. Oni su objavili znanstveni članak “Individual attempts to help Jews in Independent State of Croatia (NDH): petition letters by ordinary Croats” („Pojedinačni pokušaji pomoći Židovima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj: pisane peticije običnih Hrvata“). Članak je objavljen u vrhunskom britanskom časopisu Holocaust Studies.
Studija Andrijane Perković Paloš i Marina Pelaića nastavak je istraživanja američke povjesničarke dr. Esther Gitman o spašavanju Židova u NDH. Članak pokazuje kako su se obični ljudi Hrvati zauzimali za svoje sugrađanine, kako su bili protiv antisemitske politike koju je provodila NDH po naputku nacističke Njemačke.
Istražujući spašavanje Židova u vrijeme NDH gospođa Esther Gitman shvatila je kako su nadbiskup Stepinac i Katolička crkva spasili mnoge Židove. Za nadbiskupa Stepinca gospođa Gitman kazala je:
„Stepinac je osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovještvo ustaša’, naglasivši da se tijekom rata pridržavao jedine maksime – stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa“.
Podsjetila je kako je Vatikan nekoliko puta ponudio nadbiskupu Alojziju Stepincu da odabere drukčiji tip života, no, dodala je, njegova savjest i snažno uvjerenje u neotuđiva prava svake osobe da živi život koji mu je dao Stvoritelj motivirali su ga da ostane u Zagrebu i skrbi se za tisuće žrtava koje su potpuno ovisile o njemu.
Među tim žrtvama, istaknula je, bilo je primjerice i 58 starijih Židova, siročadi, tisuću Židova u mješovitim brakovima itd.
‘Uz pomoć vatikanskog ministra vanjskih poslova Maglionea spriječio je pokušaj talijanskih vlasti da iz svoje talijanske u njemačku okupacijsku zonu vrate izbjegle Židove. Tako je preživjelo približno pet tisuća Židova’, rekla je Gitman.
Svojim istraživanjem, naglasila je, želi osporiti raširenu percepciju nekih povjesničara, među njima i dvojice Izraelaca te srbijanskog režima, da je sve hrvatsko stanovništvo tada i sada krivo za zločine.
Židovi koji su vodili Židovske organizacije u komunističkoj Jugoslaviji prihvatili su srpske laži kako su Srbi bili prijatelji Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata i kako su dijelili istu sudbinu sa Židovima. Židovi koji su prihvatili srpske laži zanemarili su dugogodišnju antisemitsku politiku Srbije koja je 1942. godine rezultirala potpunom eliminacijom Židova u Srbiji. O srpskom antisemitizmu vidjeti i pročitati knjigu Philipa J. Cohena: Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje prošlošću.
Mnogi Židovi koje je nadbiskup Stepinac spasio prihvatili su komunističke laži i šutjeli su o nadbiskupu Stepincu kojemu mogu zahvaliti za očuvanje svog života. Nažalost, bilo je i Židova koji su aktivno sudjelovali u širenju komunističke propagande protiv nadbiskupa Stepinca i hrvatskog naroda. Židov dr. Božidar Kraus je optužio Stepinca da je za vrijeme rata bio „suradnik okupatora i domaćih izdajnika“.
Židovski starački dom „Lavoslav Schwarz“ (kasnije Dom staraca Crveni križ) seli sredinom 1941. godine iz Maksimirska cesta 63. u Stenjevac. U prosincu 1943. nacisti su naredili (nakon posjete Himmlera) da se Starački dom Crveni križ treba iseliti iz Stenjevca. Nadbiskup Stepinac na zamolbu ŽOZ-a prima štićenike (selidba 8. prosinca 1943.) doma u prostore nadbiskupije u Brezovici i tako im spašava život jer im je rečeno da će ih poslati u njemačke logore ako ne napuste Stenjevac u roku od 10 dana. Štićenici doma staraca preseljeni su u Brezovicu na posjed Zagrebačke nadbiskupije odlukom nadbiskupa Stepinca. Na crkvenim posjedu u Brezovici štićenici su ostali sve do travnja 1947. godine.
U izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd-Zagreb, izišla je 1960. godine mala brošura od četrdesetak stranica. Naslov: „Spomenica povodom pedesetogodišnjice Doma staraca Saveza jevrejskih opština Jugoslavije (Zaklada Lavoslav Schwarz) u Zagrebu 1910. – 1960. U židovskoj spomenici se nadbiskup Stepinac koji je spasio Židove iz staračkog doma ne spominje!?
Štefan navodi, citiram: „predsjednika Kuratorija Doma staraca, sastavio i uredio David A. Levi-Dale, sekretar Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, a uvod napisao dr. Albert Vajs, predsjednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije“. U Spomenici je zaboravljen i zaštitni znak – oznaka Crvenog križa, koja ih je, navodno, spasila.
U Spomenici piše i ovo: „Opština (Židovska općina Zagreb op. autora) se i ovdje, kao i za vreme boravka staraca u Stenjevcu, već prema tadanjim svojim mogućnostima, brinula za snabdevanje staraca hranom i drugim potrebama. Pri tome se Opština dobrim delom koristila pomoću koju je raznim kanalima s vremena ne vreme primala od velikih humanitarnih jevrejskih ustanova u inostranstvu, kao i prilozima koje je dobijala od jugoslavenskih jevrejskih oficira u njemačkom zarobljeništvu.“ U Spomenici ima izmišljotina i laži o Luburiću i partizanima.
Dakle, „krvoločna“ ustaška vlast dopušta djelovanje ŽOZ-a cijeli rat (sjedište ŽOZ u Zagrebu bilo je na Tomislavov trg 4.), dopušta prikupljanje sredstava i novca za židovski starački dom, te slanje paketa u logor Jasenovac. Sve je to ustaška vlast znala i tolerirala ali to komunistička vlast i nečasni Židovi ne žele priznati.
Na pitanje gospođe Štefan zašto se Židovi tako ponašaju: „ Izvršni tajnik ŽOZ-a kazao je: „Židovi su se bojali reći istinu“. Bojali su se 1960. godine? Drugi glavni razlog tome bio je, rečeno mi je: „Godine 1960. predsjednik Židovske (tada Jevrejske) općine Zagreb bio je dr. Lav Singer – zamjenik javnog tužitelja“!.
Štefan je istražila i navela imena nečasnih Židova koji su lagali, prešućivali istinu i izražavali svoju mržnju prema Hrvatima i hrvatskoj državi: Židovka Elza Grin napisala je 1963. godine referat (članak): „Teror nad Jevrejima u NDH“). Elza Grin napisala je i ove laži, citat: „Analizirajući mirno i objektivno prošlost, možemo konstatirati: sve do oktobra 1940. službenog antisemitizma u predratnoj Jugoslaviji nije bilo. Nisu postojali propisi i zakoni koji bi Jevrejima branili rad ma u kojoj profesiji, osim na teritoriju Hrvatske i Slavonije: Jevreji nisu mogli biti učitelji u pučkoj školi, jer je učitelj morao podučavati i vjeronauk, predmet redovne obuke, a državna (!) je crkva bila rimokatolička.“
„Odnos prema Jevrejima bio je raznolik prema pojedinim dijelovima zemlje. U Srbiji se na pr. Antisemitizam uopće nije poznavao. Tamo su Jevreji stotinama godina živjeli s ostalima u bratskim odnosima, njih su priznavali kao svoje.
U Hrvatskoj i Slavoniji neoficijelno je antisemitizam postojao uglavnom pod uplivom klera“.
Komentar gospođa Ljubice Štefan bio je: „Očito nije pročitala „Jevrejski pregled“. List Saveza jevrejskih općina Jugoslavije iz 1959., gdje stoji: „Savez je imao između dva rata da se bori sa nekoliko eklatantnih antisemitskih tendencija. Ljotićeva „Otadžbina“ (list fašističkog srpskog pokreta „Zbor“, op.a. ) bila je predmet teškog procesa i prvi put se Savez pojavio pred sudom kao tužilac. David Alkalaj bio je njihov zastupnik. Strah je bio paničan, nijedan Jevrejin nije prisustovao procesu. Sud nije našao osnova da osudi urednika za teške antisemitske napade. Nije se usred Beograda mogla zaustaviti ni antisemitska kampanja „Cicvarićevog dnevnika!“…
Zanimljivo je da su Židovi koji su mrzili Hrvate i koji su bili protiv hrvatske države obnašali društveno-političke funkcije u komunističkoj Jugoslaviji:
Rafael J. Montilj predsjednik Kuratorija Doma staraca
David A. Levi-Dele, sekretar Saveza jevrejskih opština Jugoslavije
Dr. Albert Vajs, predsjednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije
Elza Grin bila je član Izvršnog odbora Saveza jevrejskih opština Jugoslavije i predsjedništva ŽOZ-a.
Zdenko Levental bio je u Savezu jevrejskih opština Jugoslavije voditelj njegove „Kulturne komisije i Istorijsko-muzejskog odeljenja“,
Dr. Lavoslav Kadelburg bio je sudac Vrhovnog suda Srbije, potpredsjednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, a od 1965. predsjednik. Jedan od predstavnika Saveza u mnogim židovskim organizacijama u svijetu. Do smrti potpredsjednik Europskog židovskog kongresa, te član Saveta Memorijalne fondacije za židovsku kulturu.
Dr. Žak Konfino, član Izvršnog odbora Saveza jevrejskih opština Jugoslavije
Dr. Lav Singer, predsjednik (1960. g.) Židovske općine Zagreb, bio je zamjenik javnog tužitelja.
Na Simpoziju Židovske općine Zagreb 1995. govorio je i dr. Jure Krišto, njegov rad je u engleskom izdanju zbornika izostavljen!
Rauven (Ruben) Dafni zagrebački je Židov Kamilo- Milček Kandt, kazao je: „Spasio je (Stepinac) nešto (!) starijih Židova, no bez opasnosti za svoj život, što je potreban uvjet: ali nije javno govorio protiv progona Židova..itd. Još jedna laž.
Kada je dr. Amijel Shomrony napisao i poslao preslik kojim se negira rečeno židovski list to nije objavio. Toliko o istini, pravdi i čestitosti Židova.
Na Znanstveni skup o 50 obljetnici sudskog procesa Stepincu, održanog 11-12 listopada 1996. u Zagrebu nitko iz Židovske općine Zagreb nije došao! Ni iz Doma, ni iz Hrvatsko-izraelskog društva. Zašto nisu došli i pokazali dokumente na kojima temelje svoje tvrdnje, laži?
Komunistička vlast koju je vodio Josip Broz Tito nije Židovima vratila oteta dobra (tvornice, stanove, drugu imovinu, nije im izgradio sinagoge), zbog toga su neki Židovi napustili Jugoslaviju i otišli u Izrael. Jugoslavija je radila protiv Izraela, podržavala je terorizam i dopremala oružje sovjetskoga bloka Arapima. Nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske neki Židovi su se „probudili iz sna“ pa su od Tuđmana tražili povrat otete imovine i obeštećenje. Od Tita to nisu tražili!?.
Prijedlog da nadbiskup Stepinac dobije priznanje Pravednik među narodima nije usvojen jer Yad Vashem ima dvostruke kriterije pri dodjeli priznanja. Yad Vashem nije poštivao vlastite kriterije o dodjeli medalje i plakete kada se radilo o nadbiskupu Alojziju Stepincu. Nisu negirali činjenicu da je nadbiskup Stepinac spasio mnoge Židove već su naveli da je mogao uraditi više i da mu život nije bio ugrožen!?
Ljubica Štefan prikupila je i objavila kako su nadbiskup Stepinac i Katolička crkva spašavali Židove pa su je jugoslavenski i srpski historičari prozivali, omalovažavali, vrijeđali. Jugokomunistička vlast progonila je i mrzila sve one koji su širili istinu o Katoličkoj crkvi, nadbiskupu Stepincu i istinu o NDH. Jugokomunistička historiografija utemeljena je na lažima, falsifikatima i proizvoljnim tvrdnjama o NDH.
Nažalost „hrvatski“ povjesničari nisu se potrudili pregledati arhive i utvrditi istinu o djelu nadbiskupa Stepinca, o spašavanju velikog broja Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Tvrdili su da je sva dokumentacija otuđena, odnesena u Beograd. Istine radi treba navesti da je prije 1990. uvid u određenu arhivsku građu bio dopušten samo odabranim partijskim piskaralima. Židovka Esther Gitman došla je iz Amerike istraživati kako su spašavani Židovi u NDH od 1941. do 1945. godine. Ona je pripadala spašenoj židovskoj obitelji koja je živjela u Sarajevu za vrijeme NDH. Gospođa Gitman je pretražila arhive te naša više od 10.000 dokumenata, napravila je preslik 5000 dokumenata i napisala knjige „Kad hrabrost prevlada“ te „Alojzije Stepinac Pillar of human rights“. U knjizi Kada hrabrost prevlada 4-to poglavlje nosi naslova: Zagrebački nadbiskup Stepinac suprostavlja se antisemitizmu i totalitarizmu, 1941. – 1945.
Ona je tražila istinu o spašavanju Židova u NDH. Njen mentor pokušao ju je odgovoriti od njene ideje ali nije uspio. Gitman svjedoči da je tijekom razgovora s preživjelim Židovima 2002. i 2003. u Zagrebu i Izraelu, te 2007. godine u Sjedinjenim Američkim Državama čula kako je nadbiskup Stepinac spašavao Židove tijekom Drugog svjetskog rata.
Gospođa Esther Gitman potvrdila je navode gospođe Ljubice Štefan o spašavanju Židova tijekom vlasti NDH. Temeljem dokumenata potvrdila je navode o velikoj ulozi nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve pri spašavanju Židova u NDH. Koristila je dokumente Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Holokausta u Washingtonu i arhiva State Departmenta. Osim izjava svjedoka koristila je diplomatsku korespondenciju SAD-a.
Hans Helm, njemački policijski izaslanik u Zagrebu, slao je izvješća u kojima je nadbiskupa Stepinca okarakterizirao kao prijetnju i neprijatelja. Okarakterizirao ga je kao prijatelja Židova, i neprijatelja nacionalsocijalizma.
Spominje se Stepinčeva propovijed od 23. studenoga 1943. godine. Stepinac je napadnut od ustaša jer je kazao i ovo: „Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz Centralne Afrike kao i Evropejac“
U diplomatskoj korespodenciji je i depeša: „O politici Katoličke crkve u Jugoslaviji.“. U depeši piše i ovo: „Palo je na Katoličku crkvu u Hrvatskoj da ju se u inozemnom mnijenju često okrivljuje za hrvatske zločine nad Srbima. Crkva je bila optužena za suradnju s neprijateljem, za prisiljavanjem Srba na obraćenje na katolicizam na način inkvizicije, za pasivno držanje prema žrtvama terora, te za to da nije trubila budnice u znak prosvjeda protiv tog nasilja“. str. 163.
Komentar autora: Gitman nije komentirala depešu koju je citirala, a trebala je. Radi se o srpskim lažima, srpskoj propagandi koja je počela odmah nakon uspostave NDH. Nikakve prisile obraćenja Srba nije bilo, nikakve inkvizicije sa strane Katoličke crkve nije bilo što je vidljivo i u knjigama same Esther Gitman.
Stepinčev poziv svećenicima da ne staju ni uz koju političku stranku neki svećenici nisu poštovali pa su neki odstranjeni iz službe u Katoličkoj crkvi.
Ariel Shomrony, osobni tajnik glavnog rabina Miroslava Šalamona Freibergera, svjedočio je kako je Stepinac osudio rušenja sinagoge u Zagrebu. „Napad na Kuću Božju bilo koje vjere napad je na sve vjerske zajednice“. Mnogi Židovi su htjeli svjedočiti kako je nadbiskup Stepinac spašavao Židove ali im to nije bilo dopušteno.
Godine 1941. nadbiskup Stepinac uputio je povjerljive instrukcije župnicima kako postupiti kada dođu osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti i zatraže da pređu na katoličku vjeru. „Ne zahtjevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene“.
„Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali , kada opasnost prođe, vratiti u svoju.“
Stepinčeva obrana Židova u mješovitim brakovima zaslužuje posebnu pozornost. Od 1938. godine sve se veći broj hrvatskih Židova počeo preobraćati na katolicizam. Sredinom 1941. Židovska općina Zagreb, koja je brojila približno 12.000 članova, smanjila se za 3860 Židova koji su se izjasnili kao katolici. Taj je proces olakšala Stepinčeva uputa svećenstvu da izdaju krsne listove na zahtjev ugroženih Židova i Srba.
Iako je do 1942. preobraćeno oko 30 posto zagrebačkih Židova, Stepinac je vrlo bolno bio svjestan da će vjerojatno biti nemoguće spasiti sve. No zbog mnogih pokrštenih Židova, državni tajnik Vatikana Maglione pribavio je dopuštenje talijanske vlade da dopusti jugoslavenskim židovskim izbjeglicama da ostanu u talijanskim zonama.
Po pitanju privremenih prelazaka na drugu vjeru Stepinac je preporučio da se onima koji dobrovoljno dođe da se pokrste da im se to omogući bez posebnih traženja i da oni nakon što opasnost prođe slobodno se vraćaju na svoju vjeru.
Hrvatski kipar Ivana Meštrovića svjedočio je o spašavanju života preporukom o preobraćenju ugroženih Židova i Srba.
Stepinac je u svom pismu ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću tražio da se poštuje svakog čovjeka.
Stepinac je temeljem Zamolbi glavnog rabina ŽOZ-a pomagao pri prebacivanje djece iz NDH u Mađarsku, Italiju i Tursku.
Pomagao je pri smještaju židovske djece u katoličke domove. Molba nadbiskupa Stepinca ministru unutarnjih poslova da se udovolji traženju ŽOZ da se djeci omogući odlazak u Tursku i da se onim Židovima koji su ostali na slobodi dopusti da rade.
Stepinac je štićenike Staračkog doma smjestio na crkveno imanje (od prosinca 1943. do travnja 1947. godine) i tako im spasio život.
Ustaše su upale u prostorije ŽOZ-a i odvele 8 osoba. Stepinac se zauzeo koliko je mogao te uspio spasiti dvije osobe, ostali su ubijeni u zatočeništvu.
Hinko Mann, bivši član uprave židovske općine svjedočio je kako se Stepinac zauzimao i pomagao ali ga režim nije uvažavao jer je bio proglašen ljubiteljem Židova.
Neki Židovi su se javili odvjetniku Politeu da bi svjedočili u korist nadbiskupa, Politeo ih je savjetovao da to ne čine jer je sudbina nadbiskupa već unaprijed bila odlučena. Ekspresno suđenje, proces je trajao samo 11 dana. Svjedoke Stepinčeve obrane nisu ni htjeli saslušati, neke su vrijeđali i izbacili iz sudnice.
Gitman je prikupila 72 svjedočanstva o nadbiskupu Stepincu.
Svjedok Stjepan Steiner pripisivao je nadbiskupu Stepincu spašavanje više od 400 Židova. Stepinac je Židovima savjetovao da napuste Zagreb, oni koji su ga poslušali su preživjeli.
Gitman je prikupila svjedočanstva o spašavanju Židova koji su spašeni zahvaljujući djelovanju, pomoći nadbiskupa Stepinca. Razgovor sa Stjepanom Steinerom 16. prosinca 2002. Zagreb, s Teodorom Grunerom, 14. siječnja 2003. Zagreb, s Olgom Rajšek-Neumann, 26. prosinca 2002. Zagrebu. U travnju 2004. Olga Rajšek-Neumann dobila je priznanje „Prevednica među narodima“, osoba koja joj je spasila život nije ni spomenuta. Yad Vashem nije ni spomenuo nadbiskupa koji je zaslužan za spašavanje osoba kojoj su dali priznanje.
Nizozemski biskupi pokazali su veliku hrabrost, ali je ipak 79 posto Židova u toj zemlji, 110.000 osoba, ubijeno. Nacisti su bili odlučni da provedu „konačno rješenje“ pa se nije moglo spasiti više Židova unatoč hrabrosti.
Michael Phayer pišući o hokolaustu naveo je da se nadbiskup Stepinac već u svibnju 1941. distancirao od ustaškog režima zbog rasnih zakona, progona Židova i drugih.
Kad je hrvatska vlast naložila da se svi Židovi trebaju prijaviti mjesnim ustaškim vlastima, oni u mješovitim brakovima obratili su se za pomoć nadbiskupu Stepincu. Stepinac je poručio vladajućima, ako se nešto dogodi tim muževima, da će privremeno zatvoriti crkve u Hrvatskoj i pustiti da zvona neprestano zvone. Stepinac je upozorio one na visokim položajima u ustaškoj hijerarhiji koji su imali supruge Židovke – primjerice, Pavelić i zapovjednik domobranstva Kvaternik – da se i sami mogu naći u istoj nevolji.
Stepinčevi kontakti sa židovskom zajednicom
Tijekom svih godina rata Stepinac je održavao bliske veze sa Židovskom općinom u Zagrebu i s pojedincima iz drugih židovskih općina. Njegova dostupnost te činjenica da su mu se ljudi obraćali, pokazuju njegovu spremnost da radi u njihovu korist. Pisma glavnog rabina Hrvatske, dr. Miroslava Šaloma Freibergera, svjedoče o njihovom bliskom odnosu kao duhovnih vođa koji su zajedno nosili teret brige za tijela i duše svojih vjernika.
Navedene činjenice temeljem dokumenata do kojih je došla povjesničarka Gitman potvrdile su sve navode povjesničarke Ljubice Štefan o spašavanju Židova za vrijeme NDH. Nadbiskup Alojzije Stepinac i Katolička crkva u Hrvatskoj zaslužni su za spašavanje više tisuća Židova (u NDH, odlazak u talijansku okupacijsku zonu, Mađarsku, i Tursku).
Literatura: Ljubice Štefan, Hrvatski državni arhiv, Esther Gitman, Jure Krišto, Juraj Batelja, Andrijana Perković Paloš i Marin Pelaić, Philipa J. Cohena, Marica Karakaš Obradov.