Ljubica Štefan prikupila je i objavila svjedočanstva nekoliko zatočenika poslijeratnog logora Jasenovac. Bivši zatočenici logora: Slavko Bašić, Stjepan Ereš, Dragan Ercegović, dr. Ivo Paspa, Matija Helman, monsinjor Nikola Soldo, ing. Ivan Ruševljanin, Eduard Mikša i N.N. svjedočili su o onome što su vidjeli i doživjeli u komunističkom sustavu jasenovačkih logora. Zarobljenici su svjedočili o teškim uvjetima života u logoru, teškom radu: raščišćavanje ruševina, izgradnja krušne peći, izgradnji nastamba, građevinskim radovima, utovaru cigle, uređenju terena, zatrpavanju i iskapanju žrtava. O partizanskim likvidacijama bez istrage i suda svjedočili su: Slavko Bašić, Dragan Ercegović, dr. Ivo Paspa, monsinjor Nikola Soldo, ing. Ivan Ruševljanin, Eduard Mikša i N.N. Svjedočili su o mnogo leševa na čistini, u rovovima, plitko pokopanim žrtvama. Jedan od svjedoka kazao je da je sudjelovao pri iskapanju 900 žrtava 1946. godine. Profesor sudske medicine Premru, koji je bio u ekipi koja je vršila iskapanja, svjedočio je o ubijenim Nijemcima. Član Komisije koja je vršila istraživanja/iskapanja bio je i Srboljub Živanović (antropolog) koji je svjedočio o predmetima koje su našli pored žrtava.
Srpski i jugoslavenski historičari negirali su postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac. Gospođu Štefan su omalovažavali, vrijeđali, cenzurirali, a dokaze da njen rad nije istinit nisu priložili.
Tijekom komunističkih istraživanja i iskapanja nađeno je mnogo nakita, zlatnih predmeta i osobnih stvari pa se postavilo pitanje otkud nakit kod ubijenih. Zatočenik ing. Ivan Ruševljanim pojasnio je da je to zlato od civila iz Srijema i Slavonije koji su ubijeni u Jasenovcu nakon završetka rata. Osim nakita, dukata nađeni su i drugi predmeti (mnogo kišobrana, tekstil s narodnim vezom, šalove, niz predmeta osobne potrošnje). Član Komisije koja je vršila istraživanja i iskapanja dr. Srboljub Živanović (antropolog) potvrdio je da su našli predmete koji sigurno nisu pripadali zatočenicima ustaškog logora Jasenovac. Osim mnogobrojnih predmeta koje su našli našli su i dosta zlata. Zlato su uz zapisnik dali Komisiji SUBNOR-u Hrvatske. Ljubica Štefan javno je pitala SUBNOR Hrvatske gdje je zlato ali nikada nije dobila odgovor.
Pišući o poslijeratnom logoru Jasenovac Ljubica Štefan pozvala se na svjedočanstva zatočenika i navode dr. Franje Tuđmana, književnika i partizana Vjekoslava Kaleba.
Jugoslavenski i srpski historiografi (Dedijer, Miletić, Goldstein i drugi) negirali su postojanje poslijeratnog logora Jasenovac kao i to da su tamo likvidirani mnogobrojni Hrvati i Nijemci. Gospođi Štefan prigovarali su da nije koristila znanstveni aparat te da nije lako provjeriti njezine podatke. Ljubica Štefan bila je u poodmakloj životnoj dobi, živjela je teško u staračkom domu u Zagrebu jer je sva njena imovina ostala u Beogradu pa nije imala snage ni vremena dokumentirati tvrdnje zatočenika komunističkih jasenovačkih logora. Ono što gospođa Štefan nije mogla napravili su povjesničari Stipo Pilić i Blanka Matković. Oni su istražili sve što im je bilo dostupno (do 2012. godine) te objavili rad: Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima.
Prije nego navedemo dokaze koje su našli i objavili Pilić i Matković nužno je iznijeti neke činjenice o komunističkoj vlasti iz tog vremena.
Poslijeratni komunistički logori za zarobljenike i neprijatelje naroda
Temeljem zapovijedi Josipa Broza Tita od 18. rujna 1944. , svi „neprijatelji“ zatočeni u borbama poslije 15. rujna 1944. imaju se smjestiti u zarobljeničke logore.
Do 30. travnja 1945. na području današnje Hrvatske osnovano je ukupno 19. logora, a u njima je bilo 77.049 zatočenika. O njima je vodio brigu Glavni štab Hrvatske na čelu s Ivanom Gošnjakom.
Nakon što je komunistička partija Jugoslavije preuzela vlast formirani su mnogobrojni zarobljenički logori.
„Vrhovni zapovjednik, ministar narodne obrane i maršal Jugoslavije Josip Broz Tito 30. lipnja 1945. naređuje da se pri armijama osnuje „otsek za ratne zarobljenike“ Isti se ima osnovati u sastavu Komande pozadine šest armija koje tada postoje. Osim odsjeka za ratne zarobljenike pri armijama, formiraju se i sekcije za ratne zarobljenike pri Komandama vojnih područja i gradova. Prema podatcima s kraja 1945. u Jugoslaviji je bilo 355.785 ratnih zarobljenika.
Poznato je da je dio zarobljenika (pripadnici vojske NDH i civili) ubijen u Austriji, na Bleiburškom polju, u Sloveniji (više od 600 masovnih grobnica) i sjevernozapadnoj Hrvatskoj. Ostatak zarobljenika (domobrani i civili) upućen je na Križne putove, od austrijske granice pa sve do Makedonije.
Kolone zatočenika išle su do Siska pa od Siska preko Jasenovca za Novsku.
Titovi partizani likvidirali su bez istrage i suda u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Najveći broj likvidacija napravljen je od početka svibnja do kolovoza 1945. godine.
O postojanju poslijeratnog logora Jasenovac nije se smjelo govoriti niti istraživati u vrijeme komunističke Jugoslavije. Bilo je sporadičnih slučajeva, gore su navedeni, spomena poslijeratnog logora Jasenovac ali ništa značajnije.
Nije poznato koliko je ljudi ubijeno u sustavu poslijeratnih jasenovačkih logora i na području Stare Gradiške. Sustav jasenovački logora bio je pod upravom Jugoslavenske armije (JA) i Korpusa narodnog oslobođenja Jugoslavije (KNOJ, zloglasna OZN-a).
Arhivi JA i KNOJ-a nisu dostupni pa nije moguće obaviti istraživanja i naći odgovore na mnogobrojna pitanja. Također, može se pretpostaviti da je dio dokumentacije uništen. Još treba naglasiti da su mnogi zarobljenici ubijeni tijekom prolaska kroz srpska sela. Nitko nije evidentirao takve slučajevi, stradale i počinitelje zločina.
Jasenovački mit o ustaškom logoru Jasenovac
U Jugoslaviji je komunistička vlast stvorila mit o ustaškom logoru Jasenovac. Ustaški logor Jasenovac bio je sabirni i radni logor za Židove, za Rome te nepoćudne Srbe i Hrvate. Najveći broj zatočenika poslan je u njemačke koncentracijske logore, zatim u srbijanske logore (Sajmište), a nepoznat broj ubijen je u logoru. Zbog teških uvjeta života neki su umrli od bolesti i starosti. Komunistička vlast predvođena srbijanskim priučenim historičarima stvorila je mit o jako velikom broju ubijenih Srba i Roma u Jasenovcu. Bez dokaza se tvrdi da se broj ubijenih kreću se od 83.145 (JUSP Jasenovac) preko 700.000 do 1,4 milijun ubijenih (srpski historičari).
Mitomani nemaju materijalnih dokaza, niti imaju dokumentaciju o broju ubijenih. Da bi dokazali masovni ustašku zločini u logoru Jasenovac komunisti su proveli istraživanja i iskapanja na području Stare Gradiške, Jasenovca i Donje Gradine ali nisu našli dokaze za svoje tvrdnje.
Godine 1946. na području Stare Gradiške, na području nekadašnjeg logora V u tri masovne grobnice i nekoliko pojedinačnih ekshumirano je ukupno 2570 posmrtnih ostataka (u Uskočkoj šumu 967 (identificirano ih je samo 107), u šumi Međustružje na ušću kalala Mali Strug u Savu pronađeno je 960 žrtava, u masovnoj grobnici kod Logora 600 i u pojedinačnim grobovima 43 žrtve).
Dakle, nađeni su posmrtni ostatci ukupno 2570 žrtava, a komunistička historiografija tvrdi da je u Staroj Gradišci ubijeno 75.000 osoba. Kovačić je u svom radu dokazao da se radi o proizvoljnim tvrdnjama i lažima.
Prva iskapanja na Gradini izvršila je Komisija Općinskog odbora Saveza boraca Bosanska Dubica 11. studenoga 1961. godine. Istraživanjima (sondiranja i iskapanja) od 1945. do 1989. godine na području ustaškog logora Jasenovac i Donje Gradine nađeni su posmrtni ostatci ukupno 725 osoba! Budući da je poslije rata postojao sustav jasenovačkih logora treba se zapitati koliko je ratnih, a koliko poratnih žrtava.
Tajnik saveznog SUBNOR-a Drago Milanković je 12. prosinca 1963. na sastanku o projektu uređenju spomen područja Jasenovca kazao da u Donjoj Gradini „treba voditi računa o tome da u BiH nisu samo naše grobnice, nego ima tu i njemačkih i ustaških grobova“.
Nakon svibnja 1945. mnogi zarobljenici Nijemci i Hrvati ubijeni su bez ikakve istrage i suđenja i na jasenovačkom području.
Opravdano se postavlja pitanje gdje su grobovi, na jasenovačkom području, nakon rata likvidiranih ustaša i domobrana, njemačkih vojnika te civila takozvanih neprijatelja naroda.
Ne zna se tko su žrtve čiji su posmrtni ostatci nađeni na području jasenovačkih logora i Stare Gradiške. Likvidacije su mogle biti djelo ustaša ali i Titovih partizana. Ne znamo koliko je ljudi ubijeno, koliko ih je umrlo od bolesti, a koliko od starosti. Jedno je sigurno, navodi srpskih i komunističkih historiografa o broju nastradalih u ustaškom logoru Jasenovac preuveličani su više desetaka puta.
Što se tiče broja ubijenih i umrlih u ustaškom logoru Jasenovac nema točnih podataka ali sva nova istraživanja potvrdila su da je popis žrtava JUSP-a Jasenovac lažan. Gore smo naveli da su iskapanjima od 1945. do 1989. nađeni posmrtni ostatci 725 osoba na području ustaškog logora Jasenovac i Gradine. Nije rađena identifikacija žrtava pa ne znamo tko su žrtve. Matematički modeli izrađeni za koncentracijske logore tijekom Drugog svjetskog rata pokazuju da se u slučaju logora Jasenovac radi o izmišljenim žrtvama. Autori Nikola Banić, Mladen Kojić i Neven Elezović, koji su radili matematičke modele za koncentracijske logore, uočili su da ti modeli za logor Jasenovac odudaraju od modela koji vrijede za druge nacističke logore. Banić, Kojić, Elezović nisu se bavili brojem stradalih već su pokazali netočnosti i nelogičnosti popisa JUSP-a Jasenovac.
Dodatnom statističkom interpretacijom rezultata koji su dobiveni primjenom metode TVOR (Total Variation Outlier Recognizer) može se jasno reći da je jasenovački popis žrtava duboko kompromitiran i da ne postoji nikakva vjerojatnost da je istinit. Matematika kroz metode TVOR i Monte Carlo jasno i objektivno prikazuje da jasenovački popis odstupa uvjerljivo najviše od svih ostalih popisa iz Američkog muzeja holokausta. I tu matematika (logika i razum) staje. (str. 98).
Rad Banića i Elezovića potpuno uvjerljivo, utemeljeno i nepobitno dokazuje da je popis jasenovačkih žrtava netočan. Čak nije potrebno ni procjenjivati koliko je netočan (može se izračunati da je 89% ili 74.288 imena neprihvatljivo). Glavni nalaz je da je popis JUSP-a Jasenovac izmišljen, dakle namjerno krivotvoren. Tu se ne može raditi o „nenamjernoj pogrješci, jer bi se tada „pogrješka“ odnosila na prevelik broj podataka. A sustavnost pojave šiljaka nesporno govori o namjeri, o izmišljanju.
Ako su izmišljene godine rođenja, izmišljeni su i ljudi, jer nitko pošten i objektivan ne bi pisao godine rođenja za desetke tisuća ljudi o kojima taj podatak nema – a pisao je, izmišljao godine. Zašto bi to radio netko tko želi svijetu predočiti istinu o tom „logoru smrti“, tu tragediju koja će se svake godine komemorirati, sa zgražanjem, sa suzama u očima i s molitvama za duše pobijenih? A ako autori popisa nisu znali godine rođenja za 74.288 ljudi (89% s popisa!), onda nisu znali ni te ljude: otkud im imena, imena očeva, mjesto rođenja i mjesto i godina stradanja, a izmišljaju godine rođenja? (Tijardović o knjizi).
Svakako je interesantan podatak (Tijardović) sa stranice 685 u kojem CIA 1951. potvrđuje aktivnost konclogora Jasenovac s 3.000 zatvorenika (znači 6 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata). Treba znati da je kapacitet logora Jasenovac tijekom ustaške vladavine bio od 1.000 do 2.000 zatvorenika.
Srbijanski i jugoslavenski historičari osporavali su postojanje poslijeratnog logora Jasenovac te su osporavali likvidacije ustaša, domobrana i civila na tom području. Međutim, dokumenti u komunističkim arhivima pokazuju da je poslijeratni logor postojao. Ne zna se koliki je broj zatočenika bio u logoru i koliko ih je likvidirano.
Ustaše su napustile logor pa je četvrta brigada 21. srpske divizije 2. svibnja 1945. godine ušetala u logor bez borbe. (Milan Bulajić). Što se događalo u logoru Jasenovac od 2. svibnja 1945. do 15. kolovoza 1945. (nova amnestija komunističke vlasti) nije poznato jer su dokumenti JA i KNJOJ-a nedostupni.
Nova istraživanja o poslijeratnom logoru Jasenovac
Najopsežnije istraživanje dokumenata i objava o poslijeratnom logoru Jasenovac (do 2012. godine) uradili su povjesničari Stipo Pilić i Blanka Matković. Svojim znanstvenim radom Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima dokazali su da je postojao poslijeratni logor u Jasenovcu.
U svojoj knjizi Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori Pilić i Matković proširili su svoj rad novim dokazima.
Prve objave svjedočanstava o poslijeratnom logoru Jasenovac bile su u novinama (Hrvatski tjednik, Globus, Vjesnik i Nedjeljni Vjesnik te u Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskom slovu, Večernjem listu, Novom listu, Glasu Koncila.
O poslijeratnom logoru Jasenovac pisali su: Oton Knezović, Josip Hećimović, Vinko Nikolić (str. 202-203.), Vjekoslav Kaleb, Franjo Tuđman, Ljubica Štefan, Stjepan Kožul (204-214).
Goldsteinove tvrdnje da nema dokumenata o poslijeratnim jasenovačkim logorima osporili su Pilić i Matković. Oni su pronašli dokumente Hrvatskog državnog arhiva u Sisku (HDA), dokumente Državnog arhiva Sisak (DASK) i drugih arhiva (NOO).
Dokumenti iz komunističkih arhiva pokazuju da su zarobljenici korišteni za radove (prisilni rad) i da su tamo počinjeni zločini. O broju žrtava autori se nisu izjašnjavali jer im dokumentacija Jugoslavenske armije (JA) i Korpusa narodnog oslobođenja Jugoslavije (KNOJ-a) koji su upravljali logorom nije dostupna.
Radna grupa ili logor Jasenovac
Srpski i jugoslavenski historiografi negirali su postojanje poslijeratnog logora Jasenovac, tvrdili su da je logor bio potpuno uništen savezničkim bombardiranjem i rušenjem od strane ustaša. Na zahtjev Tita Saveznici su bombardirali logor više puta ali prema arhivskim dokumentima logor nije bio u potpunosti uništen.
Prema dokumentaciji u jasenovačkom logoru postojala je aktivnost do 1948. godine, po nekima i dulje (1951. godine).
Prema arhivskim dokumentima vlast je u ljeto 1946. godine, ne u ljeto 1945. godine kako tvrdi Goldstein, dijelila cigle lokalnom stanovništvu. ).
Kada je bilo jasno da se ne može negirati istina o postojanju poslijeratnih jasenovačkih logora temeljem komunističkih dokumenata Slavko Goldstein je postavio tezu o Radnoj grupi Jasenovac. JUSP Jasenovac je tu tezu prihvatio kao „službenu“
Povjesničari Pilić i Matković nisu u službenim dokumentima nigdje našli da se spominje Radna grupa Jasenovac. U sudskim i Udbinim spisima iz 1946. godine spominje se „Zavod za prisilni rad Jasenovac“, „Kazneni zavod Jasenovac“ i „Logor Jasenovac“. Niti u jednom pronađenom dokumentu ne spominje se Goldsteinova „Radna grupa Jasenovac“ pa je očito da se radi o izmišljotini Slavka Goldsteina. Pilić i Matković naveli su čitav niz nelogičnosti i postavili niz pitanja o „Radnoj grupi Jasenovac“ koju je zastupao Slavko Goldstein i Javna ustanova spomen područja Jasenovac („službena teza“).
O postojanju poslijeratnih jasenovačkih logora svjedočio je i Franjo Cvrtila koji je kratko vrijeme bio stražar u logoru.
Poslijeratnim logorom Jasenovac upravljala je JA, a poslije KNOJ pa je dokumentacija o radu logora, likvidacijama (ustaša, domobrana, civila i Nijemaca) nedostupna.
Logorom Jasenovac 1946. godine upravljao je Anatolij Avramov.
U pisanom iskazu Mirko Šimunjak (poručnik OZN-e) navodi da je u Jasenovcu boravio „od četvrtog mjeseca 1946. do maja 1947. , navodi da je obavljao dužnost Upravnika radne grupe. Navodi da je dužnost preuzeo od poručnika OZN-e Šakan Save.
Pregledom dostupnih dokumenata razvidno je da su upravitelji poslijeratnog logora Jasenovac bili pripadnici OZN-e: Savo Šakan, Mirko Šimunjak i Anatolij Avramov.
Pilić i Matković su analizirali izjave Mirka Šimunjaka i našli mnogo kontradikcija. Jedno je sigurno da je on bio član OZN-e i da je OZN-a upravljala logorom Jasenovac.
Dokumentacija Okružnog suda u Sisku i dokumentacija UDB-e za Baniju pokazuju da je logor postojao.
Osiguranje logora obavljao je jedan bataljun KNOJ-a, koji je vršio vanjsko osiguranje te dvije čete milicije zadužene za unutrašnje osiguranje.
„Prema navodima SP Jasenovac, unutrašnje osiguranje vršili su pripadnici OZN-e „
Zapisnici o iskapanjima i nalazima
Pilić i Matković su u arhivima našli zapisnike Komisije koja je istraživala logor Jasenovac 1964. godine te potvrdili točnost navoda Ljubice Štefan o izjavi Srboljuba Živanovića (antropologa). On je izjavio da je vidio velik broj leševa koji nisu bili logoraši zbog predmeta koje su posjedovali (noževi, zlatnici, prstenje), civilne odjeće, odjeće vojnika NDH i nošnji hrvatskih seljaka te dječjih cipelica manjih od broja 33.
Pregledom zapisnika Komisije koja je vršila iskapanja može se zaključiti da pronađeni posmrtni ostatci žrtava i predmeti nisu pripadali logorašima ustaškog logora Jasenovac. Nađen je nakit i zlato što sigurno nije pripadalo žrtvama ustaškog logora. O zlatu koje su nosili prognanici iz Srijema i Slavonije govori i I. Ruševljanin u svome svjedočenju u Vjesniku 1997. On je kazao da je zlato, zlatnici, pripadalo prognanicima iz Srijema i Slavonije koji su tragično završili u poslijeratnom logoru Jasenovac. Iskapanjima iz 1964. iskopani su ostatci žrtava poslijeratnog komunističkog logora, a ne logora NDH-a. Štefan nadalje iznosi zaključke istraživanja antropologa poslije iskapanja grobišta u Jasenovcu na osnovi kojih dolazi do zaključka da pronađeni posmrtni ostaci pripadaju nekim drugim narodima, vjerojatno Hrvatima, a ne Židovima, Romima ili Srbima.
U „Hrvatskom slovu“ Štefan je objavila članak pod naslovom „SUBNOR Hrvatske oteo domobransko zlato“. To je zlato koje je nađeno tijekom ekshumacije i antropoloških istraživanja 1964. godine u Jasenovcu. Zlato je pripadalo prognanicima iz Srijema i Slavonije koji su bili sudionici Križnog puta i koji su završili svoj život u komunističkom logoru Jasenovac. Na javni upit SUBNORU gdje je zlato nikada nije dobila odgovor.
Likvidacije zarobljenika
Prvo spominjanje poratnih likvidacija u Jasenovcu zabilježio je Zvonko Ivanković – Vonta u tjedniku Globus, zatim Salih Zvizdić u tjedniku Globus. On ističe da su brojne kolone Križnoga puta prolazile kroz Jasenovac, gdje su ljudi ubijani „bez ikakve istrage i suda, a broj ubijenih se kretao između sedam i osam tisuća“.
Drago Ercegović u Vjesniku iznio svoje potresno svjedočanstvo o jarcima i kanalima dubokim oko 1,5 m, u kojima su bili pobijeni mrtvaci jedan do drugoga u civilnom i vojnom odijelu, a koji su bili posve svježi i čiji su vjerojatni egzekutori bili partizani, Odnosno Jugoslavenska armija.
U arhivima se nalaze Izvješća o leševima koji plivaju Savom na jasenovačkom području u mjesecu svibnju i lipnju 1945. godine. Dakle radi se o leševima žrtava komunističkih likvidacija zarobljenika.
Dokument od 11. srpnja 1945. godine odnosi se na jasenovačko područje, govori nam o poslijeratnim prilikama, kretanju ratnih (a možda i civilnih) zarobljenika iz Siska prema Jasenovcu. Riječ je o Izvješću javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije
(JA) Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske (FDH-a) u kojemu
se ističu nepravilni postupci pripadnika JA prema ratnim zarobljenicima i narodu.
Na Križnom putu počinjena su masovna i okrutna ubojstva, ali nitko i nigdje ne spominje bilo čiju odgovornost i mjere kojima bi se ubijanja spriječila ili da je netko odgovarao za počinjeni zločin. U dokumentu se navodi da je „od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande Mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod Jarka u Muratoviću u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan, a drugome je razbijena lubanja.
Pilić, Matković str. 384.: Tako početkom studenoga 1945. Zdravstveni odjel Kotarskog NO Novska upućuje svoju okružnicu o uklanjanju leševa.
O postojanju logora i zločinima u tim logorima svjedočili su pojedinci koji su se hvalili poslijeratnim ubojstvima ustaša. Jedna grupa zatočenika je uspjela je savladati stražara i pobjeći. U dokumentima se spominje kažnjavanje uhićenih.
Postoje dokumenti o otpuštanju dijela jasenovačkih zarobljenika tijekom 1947. godine pa je to još jedan dokaz o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac.
Hrvatski povjesničar Vladimir Horvat ustvrdio je da je Jasenovac od 1941. do 1945. bio sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta, a logor za informbirovce od 1948. do 1951.godine. Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat objavili su knjigu: „Ogoljela laž logora Jasenovac“
Tvrdnja Ljubice Štefan o postojanju komunističkog poslijeratnog logora Jasenovac istinita je. Stipo Pilić i Blanka Matković istražili su svjedočanstva i dokumente koji se nalaze u komunističkim arhivima te su zaključili: „Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon završetka Drugog svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prisilni rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije. O broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće je govoriti bez daljnjih istraživanja, a ona su svakako dobrodošla i štaviše neophodna…“
Svoj zaključak o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac Pilić i Matković donijeli su temeljem dokumenata Hrvatskog državnog arhiva u Sisku (HDA), Državnog arhiva Sisak (DASK) i dokumenata Narodnih odbora te drugih arhiva. Istraživačima nisu bili dostupni arhivi Jugoslavenske armije (JA) i Korpusa narodnog oslobođenje Jugoslavije (KNOJ), koji su upravljali logorom, pa nije moguće kazati koliko je ljudi komunistička vlast ubila u logoru Jasenovac od svibnja 1945. do 1948. godine.
IZVORI: Ljubica Štefan, Stipo Pilić, Blanka Matković, Vladimir Geiger, Franjo Tuđman, Vjekoslav Kaleb, Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Davor Kovačić, Nikola Banić, Mladen Kojić, Neven Elezović, Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv Sisak, Hrvatski povijesni muzej i drugi.