Daksa je najveće pojedinačno stratište i grobište dubrovačkog kraja. Daksa je simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom na dubrovačkom području. Nakon takozvanog oslobođenja Dubrovnika uslijedio je komunistički teror (ubijanje, zatvaranje, konfiskacija imovine, zastrašivanje stanovništva). Danas je poimence poznato 697 žrtava (370 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su „oslobodioci“ (Titovi partizani) s crvenom zvijezdom petokrakom ubili.
Na nenaseljenom otoku Daksi 24. i 25. listopada 1944. ubijene su 44 osobe. Bez suđenja smaknuti su ugledni Dubrovčani, svećenici, trgovci metkom u zatiljak. Poslije su ubili još 9 osoba, za njih se zna jer su nađeni posmrtni ostatci žrtava. Utvrđeno je da su na otoku Daksi ubijene 53 osobe jer su nađeni posmrtni ostatci. Po nekim navodima ukupan broj ubijenih na Daksi je 79 osoba. Potrebno je izvršiti dodatna istraživanja na otočiću i utvrditi gdje su žrtve bačene.
U nedjelju 29. listopada 1944. u gradu Dubrovniku osvanuo je plakat kojim je objavljena „presuda“ „Vojnoga suda Komande južnodalmatinskog područja“ od 26. listopada 1944. prema kojoj se 36 Dubrovčana, civila, osuđuje „na smrtnu kaznu strijeljanjem“ jer da je „nakon svestrane istrage i iskaza svjedoka i održanog suđenja“ utvrđeno kako su počinili „djelo izdaje Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije“.
Nepotpuni popis žrtava pokolja na Daksi:
- Tomislav Baća
- Petar Barbir, tipograf
- Slavko Barbir, student
- Boris Berković, novinar
- Marijan Blažić prof.
- Ante Brešković, trgovac
- Baldo Crnjak, obrtnik
- don Mato Dobud
- Milan Goszl, trgovac
- don Mato Kalafatović-Milić
- Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnik
- don Đuro Krečak
- Ivo Knežević, zemljoradnik
- Ivan Kubeš (Kubesch), službenik
- Jure (Đuro) Matić, listonoša
- Željko Milić, kapetan duge plovidbe
- Makso Milošević, prof., ravnatelj Dubrovačke gimnazije
- Antun Mostarčić, prof.
- Ivan Nikić, službenik
- Niko Nunić, dipl. pravnik, tajnik općine Dubrovnik
- Nikola Obradović, zemljoradnik
- Ivo Peko, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar
- Petar Perica svećenik
- Baldo Poković, odvjetnik
- Mato Račević, školski podvornik
- Vido Regjo
- don Josip Schmidt
- Nedjeljko Dinko Šarić, porezni službenik
- Ante Tasovac, redarstveni izvidnik
- Toma Tomašić, prof.
- Martin Tomić
- Josip Tuta, student
- Frano Vojvodić, predsjednik mješovitoga Hrvatskoga zbora Gundulić u Dubrovniku, donačelnik Dubrovnika
- Marijan Vokić, vozač
- Frano Žiška, umirovljeni časnik
- Ivo Karlović, gradonačelnik Dubrovnika
Međutim, nikakvo suđenje nije održano, nikakvi svjedoci, čak ni sami zatvorenici nisu saslušani, čak ni optuženi. Prema svjedočenju Vinka Filičića, koji je bio s njima utamničen, nitko od zatvorenika nije bio ispitivan, niti su bili pozivani da izlaze iz ćelije. To proizlazi i iz pisama fr. Marijana Blažića koja su dostavljena tadašnjem gvardijanu Male braće fr. Kvirinu Orliću.
Prigodu za obranu ili odvjetnika nisu imali. Sud koji je potpisan na oglasu nikad nije osnovan, niti su njegovi članovi imenovani. Sud uopće nije postojao! Formacijski nije ni mogao spadati u kategoriju prijekih sudova iz Uredbe o partizanskim vojnim sudovima od 22. svibnja 1944. tj. nije imao formalnu ovlast provesti postupak bez prava na žalbu. Nije postojala ni Komanda južnodalmatinskog vojnog područja jer je 20. listopada 1944. bila preimenovana u Komandu dubrovačkoga vojnog područja.
„Presuda“ je donesena nakon što su ubijeni barem neki od muškaraca navedenih u njoj. Na spomenutoj „presudi“ nakon tiskanja i objave prekriženo je ime Aleksandra Ćorovića (1923.) koji je pošteđen i pušten, a usprkos pravomoćnoj i ovršnoj ‘smrtnoj osudi’, nije pogubljen niti mu je imovina konfiscirana. Sastavljač žalosnoga zločinačkog teksta „presude“ nije uopće znao što u Dalmaciji i Dubrovniku znači riječ „padre“ pa je, pretpostavivši da je riječ o prezimenu osuđenoga isusovca, napisao „po krivici… Padre Perica Petrova“. Pri tome je krivo naveo i ime njegova oca, koje nije bilo Petar nego Stipe.
Prema izreci presude, pogubljenje je povjereno nepostojećoj „Komandi mjesta Dubrovnik“. Naime, prema povjesničarima NOB-a, Komanda mjesta Dubrovnik postojala je kao stožer samo do ulaska partizana u Dubrovnik, kad je ustrojena „Komanda grada Dubrovnika“. Za vojnoga zapovjednika grada postavljen je major Đuro Četnik-Jovanović, a kao njegov zamjenik kapetan Stevan Pečanac. Đura Četnika je 23. prosinca 1944. zamijenio Bogdan Pecotić.
Prema jugoslavenskoj historiografiji zauzimanje Dubrovnika osobno je 8. listopada 1944. naložio Josip Broz Tito.
O uhićenjima i pogubljenjima građana na Daksi odlučio je Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Dubrovnik zajedno s predstavnicima Oblasnoga komiteta KPH za Dalmaciju te dužnosnicima OZN-e za Dubrovnik i Dalmaciju.
O nepostojanju suda svjedoči i izvješće Ante Jurjevića Baje (organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju):
„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat….“ (izvadak iz izvještaja od 25. listopada 1944. godine). Prema vlastitoj izjavi, intervju 1992., Baja je bio u Dubrovniku već 19/20 listopada 1944. godine, po drugom izvoru dva-tri dana kasnije.
Engleski književnik Evelyn Waugh (1903.- 1966.), tada satnik i obavještajac, javlja iz Dubrovnika svom Ministarstvu vanjskih poslova u London: „Profinjena arhitektura teško podnosi teret zvijezda i partizanskih natpisa… Standardna je procedura da suđenje potajno obavi OZNA. Ta je organizacija slična Gestapou, a stječe se dojam da se žrtve ne biraju toliko zbog krivnje (druženja s neprijateljem) koliko zbog njihova osobnog prestiža u puku.“
Desetljećima se o stradanjima na Daksi nije smjelo javno govoriti niti bilo što istraživati, a u obiteljima stradalih o tome se pričalo samo šaptom.
Nedvojbeni dokazi o ratnom zločinu
Provodeći kazneni postupak KN-DO-2/04 protiv nepoznatog počinitelja, dopunjen prijavom Udruge Daksa 1944/45 od 21. studenoga 2007., zbog ratnoga zločina protiv civilnog pučanstva (kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom za koje je zapriječena kazna zatvora od pet do 40 godina), Županijski sud u Dubrovniku po sucu Zlatku Vranješu naložio je 22. rujna 2009. da se na Daksi prekopaju mjesta za koja se sumnjalo da kriju tijela ubijenih. Iskapanja su obavljena od 24. do 29. rujna 2009. Na Daksi su pronađene dvije masovne grobnice. U spisu predmeta označene su kao lokacije 1 i 2. Lokacija 1, na kojoj su otkopane 32 žrtve, nalazi se neposredno južno od sadašnjega spomenika, a Lokacija 2, na kojoj su nađeni kosturi 21 žrtve, jesu tri škrape petnaest metara jugozapadno od južnoga transepta crkve Sv. Sabina (poprečne crkvene lađe tj. kapelice sv. Jakova Markijskog).
To grobište je bilo isprepleteno žilama borova koji su u međuvremenu nad njim izrasli. Ekshumacija i vještačenja posmrtnih ostataka, provedena od rujna 2009. do lipnja 2010., pokazali su da „presuda“ nije obavljena strijeljanjem (puščanim metcima iz strjeljačkoga voda) nego likvidacijom, metkom u zatiljak, s leđa, iz neposredne blizine.
Na 22 lubanje utvrđene su strijelne rane na zatiljku, a neke su lubanje probušene i s tri metka. Metak za egzekuciju bio je pištoljsko zrno promjera 9 mm. Zbog prostrijelnih rana na zatiljku moguće je da su žrtve u trenutku pogubljenja klečale.
Sve su žrtve prije smaknuća bile svučene u donje rublje i ubijene bose. Od žrtava iskopanih pokraj sadašnjeg spomenika, tri su nađene s rukama vezanih žicom na leđa, a tri druge s krunicom u rukama. Ekshumacijom su pronađene kosti najmanje 53 osobe. S kostima gradonačelnika dr. Nika Koprivice koji je ranije ekshumiran, broj do sada utvrđenih žrtava Dakse dostiže 54. Sumnja se da je još sedam žrtava pokopano na drugom kraju otoka, gdje još nije obavljena ekshumacija.
DNK analizom je utvrđen identitet 18 žrtava, dok je za 35 žrtava identitet nepoznat, još nije utvrđen. DNK analizu nije platila država već obitelji žrtava i prijatelji.
Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku otvorilo je 2004. godine spis u povodu počinjenih zločina, saslušani su razni svjedoci. Navodno nisu utvrđeni sudionici tog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva pa nitko nije i ne će odgovarati za počinjene zločine!?
Dana 19. lipnja 2010. posmrtni ostatci 53 žrtve su dostojno pokopani. Sve žrtve Dakse bile su kršćani. Nekoliko njih pravoslavni (među njima i jedan svećenik), a većina katolici (među njima najmanje sedam svećenika). Prvu javnu komemoraciju (simbolični ispraćaj) 25. listopada 1990. i sprovod 19. lipnja 2010. vodili su katolički i pravoslavni svećenici, tako da su ti događaji bili primjeri ekumenske suradnje dviju Crkvi.
Treba spomenuti sramotnu činjenicu da ukopu posmrtnih ostataka na Daksi (2010. godine) nije bio nazočan nitko od “odličnika” grada Dubrovnika iako su uredno bili pozvani. U to vrijeme gradonačelnik Dubrovnika bio je Andro Vlahušić.
Snimljen je dokumentarni film (2019. god.) „Tajne Dakse“. Ljiljane Bunjevac Filipović je redateljica i scenaristica filma, snimatelj Damir Bednjanec, a montažerka Nina Koletić.
https://www.youtube.com/watch?v=c-oZt-3Q4xs
Udruga Daksa 1944/45. čuva uspomenu na žrtve komunističkog terora u Dubrovniku.
Izvori: Naša Gospa (Dubrovnik), XVI (2010.), br. 43 55; Hrvoje Kačić (Dubrovačke žrtve),
Tomislav Jonjić, (Ante Jurjević – Baja o pokolju Dubrovčana u jesen 1944.), Petar Vulić, Petar Horvatić, Udruga Daksa 1944/45., wikipedija i drugi.