Partizani i preobučeni četnici ušli su u Dubrovnik u srijedu 18. listopada 1944. godine bez borbe, navečer oko 21 sat. Iste noći počela su uhićenja. Uhićenici su bili utamničeni u sudskom zatvoru u Karmenu, policijskom zatvoru kod kule Sv. Dominika („Labirint”), u tvrđavi Lovrjenac, hotelima Central i Gradac, kućama Birimiša na Pločama i Sudja kod hotela Bellevue, vilama Rašica u Lapadu i Škočibuha.
U noći od četvrtka na petak, 19./20. listopada na Orsuli je pogubljeno i bačeno niza strmu stijenu u provaliju deset mladića: Ivo Đuka (20), Antun Kovač (26), Antun Španjuo (22), Vlaho Španjuo (25), Andro Trojanović (21), Niko Trtoman (19), Niko Vatrić (24), Ivo Vlahutin (19), Marko Vlahutin (18), svi iz Konavala, i Antun Zubčević (33) iz Grada, a sljedeći dan na Orsuli je zaklan i Baro Barović (37) s Brgata. Jedan pripadnik konavoske skupine Marko Trtoman spasio se oslobodivši ruku privezanu žicom i pobjegao prema šumovitom predjelu. On je svjedočio da je pokolj počinjen bez ikakva sudskog postupka ili ispitivanja, čak ih nisu pitali ni kako se zovu.
Odmah nakon ulaska u Dubrovnik 18. listopada 1944. Partizani su uhitili više od 300 osoba, od kojih je do kraja godine pogubljeno njih 104. Bez suđenja je prema nekim podacima strijeljano 78 građana, među kojima i franjevac o. Toma Tomašić. Nijedna dosadašnja hrvatska vlast nije pokazala želje da se zbog toga pokrene sudski proces i da se kazne odgovorni za počinjene zločine. (Prof. dr. Hrvoje Kačić, Glas Koncila broj 18. 15. Travnja 2007.)
Nakon takozvanog oslobođenja Dubrovnika uslijedio je komunistički teror (ubijanje, zatvaranje, konfiskacija imovine, zastrašivanje stanovništva). Danas je poimence poznato 697 žrtava (370 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su „oslobodioci“ (Titovi partizani) s crvenom zvijezdom petokrakom ubili.
Partizani su u Dubrovniku ubili 193 osobe uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenih. Dakle 147 osoba je ubijeno bez ikakve formalne presude! Tijela ubijenih nalaze se na više mjesta: otočić Daksa, groblje Boninovo, gubilište Gospa od Milosrđa, u Slanom, na Korčuli (Vranina blizu Vele Luke) i drugdje. Nakon ubojstva tijela nekih žrtava bačena su u more. Ubijeni su ugledni dubrovački intelektualci, svećenici, državni dužnostnici i obični građani. Svi redom bili su – Hrvati!
Daksa – simbol komunističkog terora
Daksa je najveće pojedinačno stratište i grobište dubrovačkog kraja. Daksa je simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom dubrovačkog kraja. Dana 24. i 25. listopada ubijene su 44 osobe na Daksi. Poslije su ubili još 9 osoba, za njih se zna jer su nađeni posmrtni ostatci žrtava. Po nekim navodima na Daksi je ubijeno najmanje 79 osoba ali još nisu istražena mjesta na otoku gdje bi mogli biti posmrtni ostatci žrtava.
Komunisti su 29. listopada po Dubrovnik polijepili letak (presuda “U ime naroda Jugoslavije”) na kojem su naveli imena 36 osoba koje su osudili na smrt streljanjem. Suđenja nije bilo, nije postojao nikakav sud, nije bilo ispitivanja svjedoka, osuđeni nisu znali za što ih optužuju. O nepostojanju suda svjedoči i izvješće Ante Jurjevića Baje (organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju):
„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat….“ (izvadak iz izvještaja od 25. listopada 1944. godine). Prema vlastitoj izjavi, intervju 1992., Baja je bio u Dubrovniku već 19/20 listopada 1944. godine, po drugom izvoru dva-tri dana kasnije.
Udruga Daksa 1944/45. čuva uspomenu na žrtve komunističkog terora u Dubrovniku.
Na dubrovačkom području ubijena su 24 svećenika (redovnika), među ubijenima je poznati svećenik Petar Perica („padre Perica“), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek´ se ori.
Jugo-komunistička vlast uništila je vojna groblja NDH širom Hrvatske pa i u Dubrovniku (Domobransko groblje), nije dopuštala pokapanje žrtava niti bilo kakav spomen na njih od strane obitelji. O pokoljima se nije smjelo javno govoriti, niti komemorirati ili obilježiti smrt nevinih Hrvata.
Mnogo mobiliziranih hrvatskih mladića je poginulu u bespotrebnim jurišima na Risanj i Ledenice iznad Risnja. Juriš na Risanj bio je dio zločinačkog komunističko-četničkog plana da pogine što više mladića hrvatske nacionalnosti. Glavni komesar JRM-a Dragiša Ivanović je između ostaloga jednom komesaru kazao: “ Među vašim borcima ima dosta onih koji su klasni neprijatelji. Prema njima morate biti nemilosredni i uvijek ih gurati u prve redove i najteže zadatke”.
Ubijeni su ugledni i čestiti ljudi koji nisu bili nizašto krivi (nisu surađivali s neprijateljem, neki su bili i antifašisti). Umoreni su zato jer su kao ugledni članovi zajednice mogli utjecati na svoju sredinu u obrani dostojanstva i pravde. Cvijet dubrovačke mladosti i čestiti ljudi ubijen je iz “opreza” jer bi mogli pružiti otpor komunističkom teroru i diktaturi.
Masovna pogubljenja obavljena su potkraj listopada na groblju Boninovo, u jami Vranini blizu Vele Luke u listopadu i studenome 1944. (ali ekshumacija tamo još nije započela), a u prosincu 1944. na Montovjerni i na vojnom groblju Gospe od Milosrđa (danas dio pod hotelom Libertas).
Crvena zvijezda petokraka je simbol komunističkih zločina i terora!
Za dubrovačko područje Daksa je simbol svih tih gubilišta, najmasovnije boljševičko stratište na hrvatskom jugu. Pravnik Joško Radica u knjizi Sve naše Dakse (Dubrovnik, 2003.) poimence je utvrdio ubojstvo 688 osoba, od toga 361 civila i 327 ratnih zarobljenika, svih rodom ili prebivalištem sa širega dubrovačkog područja (prostora Dubrovačke biskupije bez otoka Korčule) koje su jugoslavenski komunisti ubili od travnja 1941. do 1974.,
ne računajući poginule. Tomu valja pribrojiti još najmanje devet crkvenih službenika: bivšega dubrovačkog biskupa Josipa Mariju Carevića, svećenike Dubrovačke biskupije: Ivana Raguža, Miha Lajoša i Stjepan Tomaševa, đakona Nikšu Memunića te bogoslove: Metilda Trojanovića, Eduarda Frankovića Otona Kupeka i Hinka Paladina. Oni nisu popisani u knjizi Sve naše Dakse, a s njima se broj dubrovačkih žrtava komunizma penje na 697. Najmanje!
Vojni sud Osmoga korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koji im je, prema partizanskom zakonodavstvu trebao suditi, 1945. izvješćuje: „U prvim danima oslobođenja Dubrovnika likvidirano je oko 100 ljudi. Za oko polovinu od tih izvješeni su oglasi s potpisom ‘Vojni sud’ što je u Dubrovniku ostavilo mučan utisak i osjećaj pravne nesigurnosti.“
U zborniku Dubrovnik u NOB i socijalističkoj revoluciji (Split, 1985.) ističe se da je „u borbama za oslobođenje Dubrovnika zarobljeno [i ubijeno] oko 550 neprijateljskih vojnika“ (str. 641), a ne spominje se ni da im se sudilo, ni da su bili internirani, razmijenjeni ili možda pomilovani ili unovačeni u partizane. Također se tvrdi da su OZN-a (komunistička tajna policija) i bataljun Narodne obrane pohvatali „neprijatelje koji su ostali u gradu i okolini“ od kojih je ‘osuđeno’ na smrt „oko pedesetak“ (str. 486). Tih 50-ak su oni koji su otisnuti u spomenutim oglasima. U čast „oslobođenja“, u prvim mjesecima provedbe „diktature proletarijata“, bez ikakva suđenja na području Dubrovačke biskupije ubijen je najmanje 71 civil, 28 razvojačenih pripadnika Oružanih snaga N.D.H., sedam pripadnika partizanskih jedinica i pet osoba neutvrđenoga statusa (Sve naše Dakse, str. 423).
Po završetku rata, pobjednici nisu dopustili suditi za agresiju niti zločine protiv mira. Zločine protiv čovječnosti počinile su sve strane u ratu, ali u Nürnbergu je suđeno samo Nijemcima (dr. Slobodan Lang).
Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku otvorilo je 2004. godine spis u povodu počinjenih zločina, saslušani su razni svjedoci. Navodno nisu utvrđeni sudionici tog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva pa nitko nije i neće odgovarati za počinjene zločine!?
Na Domobranskom groblju u Dubrovniku održana je 1. ožujka 2013. komemoracija povodom ekshumacije posmrtnih ostataka 214 osoba iskopanih iz masovne grobnice na Jakljanu. Radi se o njemačkim mornarima koji su dovedenim iz Istre i smaknutim na putu za Boku kotorsku.
Izaslanik njemačkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj, vojni ataše Jörg Rauber izjavio je: kako je ekshumacija vojnika pitanje humanosti. Također je kazao: „Dosad smo u Hrvatskoj pronašli oko 20.000 njemačkih vojnika, uglavnom su u Zagrebu i Splitu na njemačkim grobljima. Nismo sigurni koliko ih je još, ali pretpostavljamo da je više od 10.000 njemačkih vojnika u Hrvatskoj koji nemaju groba. To je za nas stvarno dug put, i to ne samo ovdje u Hrvatskoj, već u cijeloj Europi, od Rusije, Poljske i u drugim državama u kojima smo bili“.
Njemačka država uredila je djelove groblja na kojima su pokopani njemački vojnici (Zagreb, Split, Dubrovnik). Suprotno od Njemačke Hrvatska vlast je u doba komunizma uništila sva vojna groblja i danas ne dopušta obnovu istih i tako pokazuju svoju nehumanost i ideološku komunističku zatucanost.
Povjesničar Trpimir Macan “Antifašizam je postao paravan za likvidaciju svjesnih i aktivnih nacionalnih snaga. A ratovanje na strani Saveznika upotrebljivom međunarodnom iskaznicom i alibijem za diktatorsku samovolju, za uzurpirano tumačenje povijesti” Antifašizam nije totalitarizam, nedopustivo je izjednjačavati antifašizam s komunizmom.
Izvori: Hrvoje Kačić (Dubrovačke žrtve), Tomislav Jonjić (Ante Jurjević – Baja o pokolju Dubrovčana u jesen 1944.), Petar Vulić, Naša Gospa (Dubrovnik), XVI (2010.), br. 43 53; Petar Horvatić, wikipedija i drugi.