Dana 9. veljače 2025. godine šibenski biskup u miru mons. Ante Ivas predvodio je euharistijsko slavlje u bazilici Gospe Sinjske na kojem je blagoslovljen oltar blaženog Alojzija Stepinca.
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša darovao je relikvije blaženog Alojzija Stepinca Gospinom svetištu i bazilici Gospe Sinjske. Autor relikvijara je akademski kipar Hrvoje Ljubić, a autorica oltarne slike je akademska slikarica Iris Mihatov Miočić.
Uz biskupa mons. Antu Ivasa, koncelebrirali su provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, rektor bazilike, gvardijan i upravitelj Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinko Vukman, sinjski župnik fra Antonio Mravak, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije i sjemeništa u Sinju fra Josko Kodžoman, umirovljeni svećenici fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, fra Eugen Poljak i fra Pavao Vučković.
Za vrijeme misnog slavlja pjevali su članovi Mješovitog zbora Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem mo. fra Jure Župića i s. Jelene Mijić.
Biskup Ante Ivas održao je dojmljivu propovijed o blaženiku Alojziju Stepincu i o današnjem vremenu. Evo dijela propovijedi:
„Mi danas blagoslivljamo Gospodina jer nam je u onim vremenima, u danima ‘nevolje velike’ koja je zadesila Europu i čitavi svijet, u vremenima koja je kalvarijsko bolno i mučno proživljavao i naš narod hrvatski, poslao je svećenika i biskupa, čovjeka čvrste – stamene vjere, neustrašiva pogleda, uspravna koraka, biskupa jasnih i čvrstih kršćanskih moralnih stavova, čovjeka čiste savjesti, odrješita svjedoka velike i široke Božje ljubavi. Čovjeka neslomljive duhovne snage, biskupa koji je svojim uzdanjem u Gospodina, snagom Njegove Riječi, tješio i hrabrio svoj narod, svoju Crkvu katoličku. ‘Na tvoju Riječ bacit ću mreže’, govorio je vjernički hrabro i neustrašivo i ustrajno svome narodu budio utemeljenu nadu da jedino Bog može napuniti mreže ‘života u izobilju.’ Govorio je to cijelim svojim životom, sve do osporavanja, do progona, do sramotne osude, do uzništva u Lepoglavi i Krašiću, do podmuklog trovanja, do mučeništva, do smrti ali i do danas i za sve dane i godine buduće. ‘Stepinac mu je ime!’“…
“Bio je glas Crkve i jasno zastupao onaj poredak koji je Bog zapisao u ljudskoj savjesti: „U vremenima kad se uz stravičan teror, uz nebrojene materijalne i nevine ljudske žrtve i u našem narodu, nasilno propagirao i krvavo provodio, tzv. novi poredak, suprotan volji Božjoj upisanoj duboko u narav, u srca i u savjest ljudsku, nadbiskup Stepinac je 1943., u jeku neviđenog genocida i strašnih zločina koji su se provodili u ime fašističkog i komunističkog ‘novog poretka’ govorio jasno, kad se rijetko tko u Europi to usudio: ‘Mi osuđujemo sve nepravde. Osuđujemo sva ubijanja nevinih, paleže i zatiranja. Žaleći nevolje i boli sviju koji danas nepravedno pate, mi odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je upisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga !”
‘U tebe se Gospodine uzdam’ bilo je njegovo biskupsko geslo. Uzdati se radikalno, nepopustljivo, bez pogađanja i kompromisa, do kraja, do Getsemanija i Golgote, do smrti, do uskrsnuća. Prikloniti se Kristovoj logici života, koja je kako reče sv. Pavao za ljude logika ‘ludosti križa’, ali to je logika evanđeoskog zrna, koje tek onda kad padne i predade se zemlji umire, donosi rod i plod i to ‘u izobilju’, kako je govorio lsus. To je logika ljubavi koju je naviještao i živio lsus. Tek u ljubavi Božjoj, svijet i sve u njemu, napose čovjek i narod nalazi i ima pravi smisao života, ispravan poredak i put, cjelovitu istinu i konačnu svrhu.“
„Pred Okružnim sudom, blaženi kardinal Stepinac je govorio: ‘Ja znam što je moja dužnost. Milošću Božjom ja ću je izvršiti do kraja, bez mržnje prema bilo kome, ali i bez straha od bilo koga.’ ‘Budi volja tvoja’ bila je posljednja riječ koju je Blaženik izgovorio na svom samrtnom krevetu u Krašiću, na današnji dan 1960., u ruci je držao upaljenu svijeću kandeloru. Vjerujemo da je to bila njegova posljednja molitva, želja, poruka i oporuka svome narodu i Crkvi, za ona, ali i za ova i za sva vremena, svima, vjernicima laicima, redovnicima i redovnicama, svećenstvu, biskupima. Nije to bila riječ izdahnuća nego poruka velike vjere, nade, utjehe i usklik radosti, jer Božja ljubav uvijek pobjeđuje.“
O kršćanskoj dužnosti današnjih vjernika u Hrvatskoj biskup je kazao: „Čini mi se, sestre i braćo kao nas Blaženik i danas pita: ‘Znademo li mi današnji kršćani, mi Crkva u Hrvatskoj, ovdje u Sinju, u ovim okolnostima i izazovima, osobnim, društvenim, crkvenim i narodnim. Znademo li koja je naša kršćanska dužnost: ‘Budi volja tvoja ‘ kaže Krist. ‘Neka mi bude po Tvojoj riječi! ‘ govori Gospa. Jesmo li mi spremni vršiti Božju volju, dosljedno, do kraja? Toliko nam je to upravo danas krvavo potrebno! Dopuštamo li mi, ili se možda lako mirimo, da se u nama i među nama zatire ime Božje, njegova nazočnost, na poseban način u Euharistiji, i njegova volja u nama, njegovi zakoni, njegova ljubav, njegova Crkva? Mirimo li se da se u nama i među nama olako briše i čupa i ruši nas kršćanski i nacionalni identitet i iskon? Znademo li i imamo li hrabrosti odgovoriti na ta pitanja, ovdje pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske i od danas pred slikom blaženog Alojzija?“
Govoreći o blaženikovom srcu, o. biskup je kazao da njegovo srce moli za nas da ostanemo na Božjem putu i zapitao se gdje je danas srce Hrvatskog čovjeka, vjernika: “Komunisti nisu dopustili ni, da se poslije smrti sačuva njegovo srce koje je bilo izvađeno. Kad su to saznali, bacili su srce u peć, u vatru, a pepeo su rasuli. Gdje? Ne zna se ni do danas. Ali, mi osjećamo i znamo i vjerujemo da je njegovo srce živo među nama i u nama, da njegovo srce u vatri Božje ljubavi gori i moli se za nas, za naš narod, za našu domovinu, za našu Crkvu. Vjerujemo da On moli za sve nas upravo zato, da nam srce ne ukradu, ne otruju, da ga nikome ne prodamo ni za kakvo blago i interes ovoga svijeta. Da nam srce bude užeženo u ljubavi Srca Isusova i srca Gospina. On za nas moli da živimo i radosnim srcem iskreno volimo jedni druge, i ovu našu zemlju lijepu, da je s ljubavlju i slogom branimo i čuvamo i gradimo i obrađujemo. Da se njome služimo, ali ne bez srca, ne sebično i gramzljivo, pohlepno i bešćutno. Da imamo srca za život koji nam Bog u ovoj zemlji našoj daruje, za život od začeća do smrti. Da imamo ljubavi jedni za druge, za naše obitelji, za djecu i mlade, za slabe i bolesne, za one prikraćene i potrebne naše ljubavi. Da nikoga iz te ljubavi ne isključimo, ne odbacimo ili, Bože sačuvaj mrzimo. Tek tada će se ispunjati ona našeg pjesnika: ‘Dok je srca bit će i Croatiae!’ Gdje je tvoje blago i gdje je tvoje srce, pita nas Gospodin, pita nas naša majka Gospa Marija, pita nas nas Blaženik Alojzije? Nemojmo prečuti ovo sudbonosno pitanje, nemojmo ostati bez odgovora. Gospa nas stalno moli: ‘Štogod vam On reče, učinite!’ Bog i danas čini čuda velika. S blaženim Alojzijem molimo neprestano i iskreno: ‘U tebe se Gospodine uzdam, neću se smesti ni danas ni dovijeka! ‘ Jer na ovom svijetu sve prolazi i umire, samo ljubav ostaje i pobjeđuje. „Stepinac mu je ime!“, zaključio je biskup Ante Ivas.
„U tebe se Gospodine uzdam“!