28. prosinca
• 1991. Srboarmija (JA) raketirala je okolicu Zagreba.
• 1991. Protuudar srpskih snaga u Zapadnoj Slavoniji. Premda su prethodnih dana hrvatske snage napredovale u oslobađanju zapadne Slavonije, u jutarnjim satima 28. prosinca 1991. godine srpske snage izvršile su protunapad. Prvo su artiljerijom napadnuti hrvatski položaji u Šeovici, Japagi, a potom i po samom Pakracu i Lipiku. Hrvatskim snagama stiglo je pojačanje u sam centar Šeovice. Pripadnici HV-a i MUP-a dovezeni su u dva kamiona, no prilikom iskakanja, među njih su ispaljene 4 minobacačke mine, od kojih su poginulo 4 pripadnika HV-a i jedan pripadnik MUP-a, a više od 20-ak vojnika je ranjeno. Uslijedilo je izvlačenje navedenih ranjenih i mrtvih, i to pod artiljerijskom paljbom. Jedan dio hrvatskih postrojbi povukao se prema Japagi, te dalje prema Gavrinici i u sam Pakrac.
• 1994. Dovršen plan Z-4. Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a (koje su se sastajale u Zagrebu u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994., stoga eng. Zagreb Four talks – Z-4) koji je predstavljen krajem siječnja 1995. godine.
Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi”.
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith. Prema Davidu Owenu osnova plana Z-4 postavljena je već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kome se osiguravao “najveći mogući stupanj autonomije Krajini, te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok.”
Peter Galbraith je na temelju američkih obavještajnih podataka iznosio procjene da Hrvatska nema velike izglede da oružanom silom oslobodi svoja okupirana područja, dapače da bi u takvom položaju najvjerojatnije doživjela teški vojni poraz. Osim s predstavnicima vlasti, iznio je prije javnog iznošenja plana Z-4 njegove osnovne prijedloge i predstavnicima hrvatske oporbe.
O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Odbor za mirnu reintergraciju hrvatskih okupiranih područja na saborskom zasjedanju 6. ožujka zaključio je da je plan za Hrvatsku neprihvatljiv. Nešto ranije Odbor za ustav konstatirao je da je plan suprotan hrvatskom Ustavu koji se protivi federalizaciji i konfederalizaciji Hrvatske. Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, dok istodobno pobunjeničko rukovodstvo iz Knina nije ni željelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.
U slučaju Miloševića, primjena načela plana Z-4 zasigurno bi rezultirala preispitivanjem statusa Kosova (te, moguće, Vojvodine, pa čak Sandžaka), odnosno mogućom restauracijom autonomnih pokrajina i težnji k nezavisnosti (Kosovo), što bi – uz posljedice po status Srbije koje srbijansko vodstvo nije smatralo prihvatljivima – neminovno vodilo detronizaciji srpskoga vođe.
Tadašnji veleposlanik Rusije u Republici Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc, koji je i sam imao znatnu ulogu u pripremi Plana Z-4, prenosi da ga je tadašnji ministar vanjskih poslova Rusije Andrei Kozyrev informirao kako međunarodna zajednica ozbiljno stoji iza plana Z-4 i smatra ga uvodom u sličan plan za Kosovo. Kerestedžijanc ocjenjuje da je takva informacija došla i do Slobodana Miloševića, što je odredilo neuspjelu sudbinu Plana.
Operacija Papuk ’91. (28. studenoga 1991. – 3. siječnja 1992.)
Slika 1. Operacija Papuk ’91 (Wikipedia)
Operacija Papuk ’91 započela je 28. studenoga 1991. i trajala do 26. prosinca 1991. Borbene aktivnosti prestale su 3. siječnja 1992. kada je nastupilo primirje temeljem Sarajevskog sporazuma o prekidu vatre. Operacijom Papuk ’91 oslobođeno je 1230 četvornih kilometara zapadne Slavonije i spriječen naum agresora da odsječe Slavoniju. Neki izvori akciju Papuk ’91 nazivaju Strijela, a neki sve ove akcije uvrštavaju u akciju Orkan ’91.
U zapadnoj Slavoniji su 1991. bili okupirani dijelovi općina: Virovitica, Daruvar, Podravska Slatina, Orahovica, Požega i Pakrac. Pobunjeni Srbi su onemogućivali normalan promet na sljedećim pravcima: Daruvar – Suhopolje, Sirač – Voćin, Pakrac – Požega, Kamenska – Voćin – Mikeluš i Velika – Čeralije – Podravska Slatina. Podravska magistrala bila je jedina veza između ostatka Hrvatske i istočne Slavonije, a bila je na udaru topništva pa je bilo jako važno deblokirati Podravsku magistralu. To je bio jedan od razloga poduzimanja akcije Papuk ’91. I željeznička pruga Koprivnica – Virovitica – Podravska Slatina – Našice bila je pod stalnim udarima. Pobunjenici su bili u brdskom i šumovitom području Papuka i odatle su stalno vršili napade.
Operaciju Papuk ’91 izvele su 104. brigada (Varaždin), 3/117. brigada (Križevci), 123. brigada (Požega), 125. brigada (Novska), 127. brigada (Virovitica) , 136. brigada (Slatina) i protudiverzantska satnija ZNG-a Bjelovar.
U operaciji Orada (dio operacije Papuk ’91.) sudjelovale su snage HV-a i MUP-a, ali u oslobađanju samoga grada Lipika broj hrvatskih snaga (HV i MUP) bio je nešto više od 300 branitelja. Akcijom združenih snaga Hrvatske vojske i postrojbi MUP-a od 5. do 8. prosinca 1991. oslobođena su naselja Lipik, Dobrovac, Kukunjevac kao i još neka sela u bližoj okolici. Ova akcija pada u red najvažnijih bitaka i hrvatskih pobjeda te ratne ’91. godine. Akcijom je oslobođen Lipik.
Zadnje oslobođeno mjesto bilo je Bučje, središte srpske oružane pobune na području Psunja i zapadne Slavonije. U Bučju je bilo zapovjedništvo pobunjenika, komunikacijski centar, skladište hrane i streljiva, centralni zatvor. Srbi su prije bijega digli u zrak skladište streljiva.
Na Štefanje, dan poslije Božića, 26. prosinca 1991., okončana je vojnoredarstvena operacija Strijela na zapadnoslavonskom bojištu. Oslobođen je Voćin i još 23 naselja. Oslobođeni su važni vojni radiorelejni objekti na vrhovima Ivančice, Papuka, Moslavačke gore i Psunja.
Slika 2. Spomen-obilježje u Bučju (mj)
U operaciji „Papuk ’91“ oslobođeno je 110 naselja površine 1230 km2. Oslobođeno je 26 naselja u daruvarskoj općini, 17 naselja u općini Podravska Slatina, 7 naselja u jugozapadnom dijelu općine Orahovica, 23 sela u istočnome dijelu općine Požega, 25 naselja u općini Pakrac te rubni dijelovi južnoga dijela općine Virovitica. Osim toga, Podravska magistrala je otvorena za promet kao i prometnica od Daruvara do Suhopolja, od Daruvara do Podravske Slatine, od Huma do Mikleuša, od Voćina do Kamenske te od Pakraca do Požege. Prilikom oslobađanja okupiranoga područja poginula su 184 branitelja, a 595 je bilo ranjeno.
Prilikom operacije „Papuk ’91.“ snage HV-a došle su u posjed većega broja oružja i vojne tehnike te su pokazale veliki napredak u vojnoj strategiji i koordinaciji prilikom ostvarivanja svojih ciljeva.