DOMOVINSKI RAT – KULTURA SJEĆANJA, 22. prosinca

by | pro 22, 2024 | Domovinski rat

22. prosinca
• 1990. U Saboru RH svečano je proglašen novi demokratski ustav RH.
• 1990. u Kninu proglašena tzv. Srpska autonomna oblast Krajina (SAO Krajina).
• 1991. U borbama u Slavoniji od 22 do 31. 12. oslobođeno oko 20 sela.
• 1993. Zločin Armije BiH u Križančevu Selu 1993. Godine. Zločin u Križančevu Selu izvršili su pripadnici Armije BiH 22. i 23. prosinca 1993. godine. Tijekom iznenadnog napada ubijene su 34 osobe (pripadnici HVO-a i civili), 30 pripadnika HVO je zarobljeno i odvedeno prema Zenici. Svi su ubijeni, a njihova izmasakrirana tijela vraćena su 39 dana poslije napada na selo. Još je stradalo 10 mještana pa je ukupan broj ubijenih 74.
• 1993. Zločin Armije BiH u Uskoplju, 22. prosinca 1993.

 

Zločin Armije BiH u Križančevu Selu 1993. godine

Zločin u Križančevu Selu izvršili su pripadnici Armije BiH 22. i 23. prosinca 1993. godine. Tijekom iznenadnog napada ubijene su 34 osobe (pripadnici HVO-a i civili), 30 pripadnika HVO je zarobljeno i odvedeno prema Zenici. Svi su ubijeni, a njihova izmasakrirana tijela vraćena su 39 dana poslije napada na selo. Još je stradalo 10 mještana pa je ukupan broj ubijenih 74.
Zločin Armije BiH u Križančevu Selu prešućuje se, za razliku od zločina u Ahmićima kojeg su napravili pripadnici HVO-a. Prešućuju se i drugi muslimanski zločini (u Buhinim kućama, Doljanima, Uzdolu, Bugojnu i drugdje) kao i srpski zločini u Briševu, Kotor Varošu, Posavini, Banja Luci i drugdje.
Tijekom rata Lašvanska dolina bila je u blokadi 316 dana; ubijena su 653 vojnika i civila. Ranjeno je više od 2.000 vojnika i civila. Među ubijenima je i 21 dijete, 22 djeteta ostala su bez oba roditelja, a njih 431 bez jednog roditelja.
S područja općine Vitez kojega je kontrolirala Armija BiH prognano je 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana, a domovi spaljeni. Spaljeno je 530 stambenih objekata čiji su vlasnici bili Hrvati.
Lašvanska dolina bila je u potpunom okruženju, u blokadi koja je trajala 248 dana od 16. travnja 1993. do 20 prosinca 1993. godine kada je humanitarni konvoj Bijeli put došao u Novu Bilu. Blokada je nastavljena i nakon 20. prosinca 1993. godine, te je ukupno trajala 316 dana. Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem Bijeli put upućen je Muslimanima u Zenici i u viteška naselja. Pripadnici Armije BiH ukrali su 28 kamiona od 120 kamiona humanitarnog konvoja. Napali su konvoj na odlasku i ubili vozača Antu Vlaića.
Muslimani su se Hrvatima „zahvalili“ na humanitarnoj pomoći napadom na Križančevo Selo 22. prosinca 1993. godine, još dok je trajalo dogovoreno primirje. Pripadnici Armije BiH iznenadili su pripadnike HVO-a , probili crtu obrane i upali u Križančevo Selo. Ubili su 34 vojnika i civila, a 30 osoba su odveli ka naseljima Počuljica i Dubravica te prema Zenici, gdje su ih ubili.
Pripadnici Armije BiH, mudžahedini i ostali, izvršili su masovno obredno ubijanje. Ubijale su sve na što su naišli, i ljude i životinje.
Pripadnici UNPROFOR-a pokušali su ući u selo, ali im to Armija BiH nije dopustila. Odlazak u selo je UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu zabranio zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović. Zbog toga se dugo nije znao točan broj ubijenih niti sudbina zarobljenih. Kada su pripadnici HVO povratili izgubljene položaje i ušli u selo vidjeli su strašne prizore. Na tijelima ubijenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, zatim su to bile rasjekotine i nagnječenja od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.
Tijela ubijenih Hrvata smjestili su duž crte razgraničenja, tako da su pripadnici HVO-a riskirali živote pri izvlačenju mrtvih. Otac ubijenog Tomislava Križanca Jozo Križanac ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.
Nakon što su izvršili zločine, pripadnici Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Ubijene su 44 osobe (vojnici i civili među kojima je bilo žena i staraca), u borbama i nakon njih. Zarobljeno je 30 pripadnika HVO-a koji su odvedeni u Počulicu i prema Zenici. Svi su ubijeni i masakrirani. U Počulici je pronađeno 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela.
Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka strana je 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama.
U dvorani Srednje škole u Vitezu vršena je identifikascija žrtava. Tijela su bila masakrirana pa je liječniku dr. Franji Tiboltu pozlilo pri identifikaciji 11-og tijela. Iz zapisnika je vidljivo da su žrtvama smrskane glave, da su priklani, izbodeni po tijelu, a nekima su izvađene oči.

Napad na Križančevo Selo bio je planiran i koordiniran; istovremeno su napadnuta i druga hrvatska mjesta pod kontrolom HVO-a. Križančevo Selo je tad bilo prva obrambena crta prema travničko-zeničkom području pod kontrolom islamističke muslimanske Armije BiH. U Armiji BiH velik broj boraca, mudžahedina, bio je iz islamskih zemalja. Organizirani su vojni logori za džihadističku obuku, u kojima su učitelji bili pripadnici onda još nepoznate Al-Qa’ide koji su u BiH ušli kao humanitarci. Muslimani su potpisali primirje sa Srbima (Deklaracija Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993.) i sve svoje snage usmjerili na Srednju Bosnu s ciljem eliminacije Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta. Cilj je bio etnički očistiti Srednju Bosnu od Hrvata. Dogovorom Izetbegović – Krajišnik bila je dana mogućnost Republici Srpskoj da se izdvoji iz BiH, a da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama. Bliski suradnik Osame bin Laden, Fatih al-Hassanein, bio je tada glavni Izetbegovićev financijer i mentor.
Zapovijed za napad 22. prosinca 1993. godine izdao je dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan: “…uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača…”, traživši uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova, a sve da se čini “u slavu uzvišenog Alaha”.
Najodgovorniji, zapovjednici Armije BiH general Enver Hadžihasanović i Džemo Merdan nisu ni osumnjičeni za počinjeni zločin.
O rezultatu napada Armije BiH na Hrvate Srednje Bosne svjedoči izvješće koje je predsjedniku Izetbegoviću podnio zapovjednik Glavnog štaba ABiH general Rasim Delić u veljači 1994. godine: ”HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.“ (Miroslav Tuđman ”Druga strana Rubikona…“, 361.)
Međunarodna zajednica nije ništa poduzela da zaštiti Hrvate u okruženim enklavama u Srednjoj Bosni. Prema Muslimanima je imala drugačiji pristup; proglasila je šest UN-ovih sigurnih zona: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać i Srebrenica. Hrvatsku enklavu Lašvansku dolinu Muslimani su opkolili i stalno napadali, a UNPROFOR je mirno promatrao kako se ubijaju civili i pale hrvatska sela.
Ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haaškim tribunalom što je još jedan dokaz da se radilo o političkom sudu, a ne o sudu pravde. Negativna uloga u rasvjetljavanju ovog zločina pripada i ondašnjem posebnom UN-ovom izvjestitelju za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeuszu Mazowieckom. Zbog vlastita neznanja, naivnosti, površnosti, pristranosti, zaslijepljen muslimansko-bošnjačkom propagandom ili po nalogu nekog moćnijeg iznad sebe čije je zapovijedi sa strahopoštovanjem izvršavao, kao i brojni drugi dužnosnici međunarodne zajednice, novinstvu je izjavio da je akcija u Križančevu Selu bila “čista vojnička pobjeda Armije BiH”.
Ubijanje ratnih zarobljenika, ubijanje žena, staraca i djece je ratni zločin, bez obzira na etničku pripadnost!
Tek 25 godina nakon zločina (8. studenoga 2018. g.) po nalogu tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine Suda BiH slobode su lišeni: Ibrahim Purić (65); Ibrahim Tarahija (59), Nijaz Sivro (61), Rušit Nurković (60), Almir Sarajlić (50), Šaćir Omanović (45), Kasim Kavazović (46) i Sadik Omanović (50) osumnjičeni za ratni zločin. Iz priopćenja Tužilaštva BiH:
“Oni su osumnjičeni za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančevog Sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. 12. 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te vršeno pljačkanje i uništavanje imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela.”

Temeljem dosadašnje prakse od suda ne treba mnogo očekivati.
Pripadnici Armije BiH počinili su ratni zločin jer su zarobljenike mučili (masakrirali) i ubili. Ubijali su civile, žene i starce. Selo su opljačkali i spalili.

 

Zločin Armije BiH u Uskoplju, 22. prosinca 1993.

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Konvoj je trajao od 10. prosinca do 24. prosinca 1993. godine. Dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić predvodili su humanitarni konvoj od 99 šlepera i 143 člana medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja. Cilj konvoja bio je dopremiti hranu i lijekove Hrvatima u Lašvanskoj dolini koja je bila u osmomjesečnoj blokadi. U Lašvanskoj dolini nalazilo se približno 70.000 ljudi. Bili su tu i prognani Hrvati iz Jajca, Donjeg Vakufa, Travnika, Novog Travnika, Zenice, Busovače i drugih mjesta. Lašvanska dolina je prostor dug 30 km, a širok samo 2 km. Hrvati su bili u potpunoj blokadi i pod udarima tzv. Armije BiH tijekom osam mjeseci. Humanitarna pomoć stanovništvu je stizala preko Humanitarno-karitativne organizacije Kruha svetog Ante i Caritasa, najčešće preko Splita.
Jedina veza Hrvata u Lašvanskoj dolini sa svijetom bio je helikopter HVO-a koji je mogao letjeti uz dopuštenje i pod nadzorom UN-a. Hrvati u Lašvanskoj dolini bili su izolirani i u višemjesečnoj blokadi bez električne struje, hrane, vode, lijekova i veze s vanjskim svijetom (bez TV signala). O teškom položaju naroda u Lašvanskoj dolini saznalo se u mjesecu rujnu 1993. godine nakon dolaska Ante Damjanovića u Središnju Bosnu. Crkva-bolnica nalazila se na prvoj crti bojišnice i često je bila granatirana i na meti snajperista pa se ukop umrlih i poginulih obavljao noću.
Konvoj je krenuo iz Zagreba, prošao kroz Rijeku i Split. U Rijeci i Splitu se konvoj povećao, priključili su se šleperi s dodatnom pomoći iz drugih gradova i mjesta. U Splitu su se priključili iz Kruha svetoga Ante, humanitarne organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Prolazak humanitarnog konvoja dogovoren je s Alijom Izetbegovićem, vođom Muslimana u BiH.
Crkva sv. Duha u Novoj Biloj, izgrađena 1980. godine, služila je kao ratna bolnica od kraja 1992. godine. Ratna bolnica je dobila ime po prvom diplomiranom liječniku franjevcu u Bosni, doktoru fra Mati Nikoliću. Crkva je od 19. listopada 1992. godine služila kao bolnica, bez struje i vode. U bolnici je bilo i po 200 ranjenika.
„U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima, izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj, lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40 – 50 porođaja, 50 – 60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne. Jedna velika, prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada.“
Konvoj je krenuo iz Zagreba pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tijekom 14 dana konvoj su pratili: državnici, veleposlanici, franjevci, medicinari, humanitarci, kulturni i javni radnici. Kolona vozila krenula je iz Zagreba za Rijeku pa Split, preko Tomislavgrada i Prozor-Rame u Lašvansku dolinu. Konvoj su pratili pripadnici HVO-a do ispred Uskoplja, a dalje pripadnici UNPROFOR-a. Armija BiH je konvoj zaustavila i pretresla na Pavlovici; bio je zadržan 2 dana. Bošnjaci su ucjenjivali vodstvo konvoja, a dio pomoći otuđili.
U Novu Bilu je konvoj stigao 20. prosinca 1993. godine. Blokada je trajala 248 dana, od 16. travnja 1993. godine do dolaska konvoja, 20 prosinca 1993. godine. Dana 22. prosinca 1993. godine konvoj se vraćao iz Nove Bile. Na izlazu iz Uskoplja pripadnici Armije BiH pucali su po kamionima te ubili vozača Antu Vlaića i tri vozača ranili. Pripadnici Armije BiH ukrali su 28 kamiona, a UNPROFOR nije učinio ništa da spriječi zločin i krađu. U spomen na Antu Vlaića jedna ulica u Novoj Bili nosi njegovo ime. U Travniku je po vozaču Anti Vlaiću nazvana jedna ulica, a jedna je nazvana Bijeli put u spomen na humanitarni konvoj.
Dio pomoći koja je dopremljena humanitarnim konvojem upućen je Muslimanima u Zenici i u viteška naselja, a Muslimani su se „zahvalili“ dan poslije nego je konvoj napustio Lašvansku dolinu; 23. prosinca 1993. g., napadom na područje Gornjeg Vakufa/Uskoplja ubivši 74 Hrvata u Križančevu selu. Za počinjeni zločin nitko nije odgovarao.
Sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak.
Dr. Slobodan Lang je u koautorstvu s Brankom Čulom objavio monografiju o Bijelom putu „Pobjeda dobra u ratu“ (2014. g.). U monografiji su sadržana 152 autorska teksta sudionika konvoja i opsade Lašvanske doline.
Hrvatsko amatersko kazalište Travnik 2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.
O humanitarnoj akciji konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” snimljen je dokumentarni film, 2016.
Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne, lirski zapis fra Jakova Bubala te drugu Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisanu 28. 10. 1993. godine (kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije).
„Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj.“
Foto: Uskoplje Weebly