DOMOVINSKI RAT – KULTURA SJEĆANJA, 16. kolovoza

by | kol 15, 2024 | Domovinski rat

16. kolovoza
• 1991., srpska vojska ubila 4 starije osobe u Peckima.

• 1993. Zločin Armije BiH u selu Kiseljak

• 1993. otvoreni radovi na tunelu „Sveti Rok“

Zločin Armije BiH u selu Kiseljak, 16. kolovoza 1993.

Takozvana Armija BiH počinila je 16. kolovoza 1993. ratni zločin u selu Kiseljak (općina Žepče). Pripadnici Armije BiH, diverzanti 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH su u uniformama HVO-a neometano ušli u selo pa počinili strašan ratni zločin.
Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.
Jedna žena, majka petoro djece, svjedočila je 21. veljače 1994. godine:
“Tada je zapucalo i odozdo, od pruge, a muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali ‘Allahu ekber’. Na put, između moje i Nikine kuće i na njegovo dvorište pristizali su novi muslimansko-bošnjački vojnici. Skupilo ih se preko dvadeset. Prijetili su, psovali: ‘Znat ćete vi, ustaše, što su balije.’ Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi štit. Čini mi se da su htjeli preći na drugu stranu ceste. Zastali su s ovu stranu, kod ceste, desetak metara od moje kuće. Strašno je pucalo i od pruge i, čini mi se, sa svih strana. Čula sam zarobljene da strašno viču, jauču. Sada se pucalo svačim: puškama, pištoljima, bombama, tromblonima. Valjda nisu smjeli preko ceste pa su ispred sebe ti muslimansko-bošnjački vojnici gonili zarobljene vičući im da se čvrsto i gusto drže zajedno. Vraćali su se natrag. I onda čuh kćerku: ‘Joj, mama!’ Pogledah kroz prozor. Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani/Bošnjaci su pucali po ostalima. Čula sam da viču: ‘Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku. sad ste naši.”
“Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženim na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzala Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju sam vidjela kroz trupce na prozorima. Franjo je ležao, a crijeva su mu bila vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro. Sve se od početka napada odvijalo tako brzo i shvatih da se iz Verine kuće i iz još jedne kuće, ovdje s druge strane, puca na muslimansko-bošnjačke vojnike. Da su naši došli prije, ne bi ovi bili stigli napraviti ovaj pokolj, ali sve se odigralo tako brzo. Muslimansko-bošnjački vojnici počeli su bježati prema cesti i preko ceste. Kasnije sam saznala da ih je bilo mrtvih i ranjenih. A mislili su ići dalje ubijati, jer sam čula kako govore: ‘Ovdje je gotovo, idemo dalje’. A tada su naši zapucali iz ovih dviju kuća.”
U tome masakru hrvatskog pučanstva u Kiseljaku, smrtno su stradali: Franjo Krezić, starija osoba; Kata Krezić, žena Franje, starija osoba; Kata Katić, rođena 1922. godine; Niko Širić, starija osoba; Kata Širić, starija osoba; Ivica Mandurić, dječak, retardirana osoba; Ivana Širić, djevojčica od 15 godina; Miroslav Lučić, invalid bez noge; Damir Kajić, dječak od 10 godina; Kruno Kajić, invalid, ranjeni vojnik HVO-a; Ljilja Maglica, djevojka; Ana Đerek, majka troje maloljetne djece; Anto Jukić, invalid, ranjenik HVO-a; Franjo Tadić, nesposobna i nepokretna osoba; Jakov Tadić, starija osoba; Ivan Pravdić, invalid; Jozo Bulajić, starija osoba; Mato Ivešić, starija osoba; Ivo Vidović, starija osoba; Stanko Širić, starija osoba; Ivica Bandić, starija osoba; Florijan Krezić; Ivica Lukeš i Vinko Zovko. Ostali poginuli još nisu identificirani. Navodi se podatak da je Armija BiH ubila 43 osobe.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je druga svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:
“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno…
Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”.
Obitelj Franje i Kate Krezić bili su izbjeglice iz sela Golubinja, 15 km udaljenog od Kiseljaka. Bili su se smjestili kod svjedokinje utekavši iz rodne kuće ispred muslimansko-bošnjačkog nasilja. Iza njih su ostala siročad, sin i kćerkica, koja je imala osam godina.
Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen. Predstojnik Sektora za zdravstvo u Odjelu obrane tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Ivo Bagarić, 17. kolovoza 1993. godine o tom muslimansko-bošnjačkom zločinu nad Hrvatima u Kiseljaku obavijestio je UN, UNHCR, UNPROFOR, WHO, ICRC, UNICEF, Helsinški Watch, New York, Amnesty International, The European Community i g. Cederica Thornberryja te apelirao za zaštitu hrvatskog pučanstva u Bosni pred genocidom koji provodi Armija BiH.
Ovdje valja napomenuti da muslimansko-bošnjačke civilne i vojne vlasti nisu dopuštale inozemnim novinarima pristup Žepču, kao ni humanitarnim organizacijama i europskim promatračima, blokiranjem putova i polaganjem mina.
Ana Širić, Hrvatica iz sela Kiseljak u Žepču, 16. kolovoza 1993. godine izgubila je kćer, brata i roditelje. U pohodu snaga tzv. Armije BiH izgubila je: kćer Ivanu, djevojčicu od 13 godina, brata Florijana i roditelje, Katu i Franu Krezić. Za počinjeni ratni zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak opravdano se tereti Suad Hasanović, zapovjednik 303. brigade i Mirsad Šestić, zapovjednik II. bataljuna 303. brigade iz sastava 3. korpusa Armije BiH, kojemu je sjedište u Zenici. Uz njih, tereti se i Ramiz Bećirhodžić, rođen 1953. godine, zapovjednik specijalne policijske postrojbe Odreda MUP-a CSB Zenica.
Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti je prešućen, a zločinci nisu kažnjeni.

Srpski zločini u općini Bihać
Rezultati popisa stanovništva iz 1991. i 2013. godine pokazuju da se broj Hrvata u općini Bihać smanjio za 41,51% (2.317 osoba). Tijekom Domovinskoga rata u Bihaću je poginulo i ubijeno 30 Hrvata (poginuli su od posljedica granatiranja, od mina, zlostavljanja i ubojstva). Ubijena su dva pripadnika HVO-a i tri djeteta. Radi se o ratnom zločinu protiv civilnoga stanovništva.
Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Bihaću je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 95 osoba hrvatske nacionalnosti (10 civila i 85 vojnika).
Agresor je također uništavao katoličke crkve na prostoru općine Bihać (župa Bihać i župa Zavalje) koje su u sastavu Banjalučke odnosno Riječko-senjske nadbiskupije. Osim crkava agresor je uništavao župne kuće, kapelice i groblja. Cilj agresora bio je uništavanje tragova življenja nesrba na prostorima koje je agresor okupirao. Broj Hrvata katolika se tijekom godina smanjivao; godine 1937. ih je bilo 5.450, godine 1991. bilo ih je 3.674, a 2005. još manje – 2.856.
Crkva Gospe Lurdske na Skočaju oštećena je u jesen 1992., a srušena u studenom 1994. godine. Župna crkva sv. Franje Asiškoga spaljena je u studenome 1994. godine kao i župna kuća.
Foto: Likaplus.hr

Otvoreni radovi na tunelu „Sveti Rok“, 16. kolovoza 1993.

Slika 1. Južni ulaz u tunel Sveti Rok (MJ)
16. kolovoza 1993. predsjednik Tuđman simbolično je otvorio radove na tunelu„Sveti Rok“. Predsjedniku se žurilo povezati sjevernu i južnu Hrvatsku. Rat je, još je 25% hrvatskoga teritorija pod okupacijom, a vizionar dr. Franjo Tuđman „otvara radove“ (Na Maslenici postavlja kamen temeljac) na tunelu i time poručuje MI ĆEMO POVEZATI SJEVER I JUG HRVATSKE, MILOM ILI SILOM.
Mjesec dana prije, 18. srpnja 1993., sletio je u Zadarsku zračnu luku u Zemuniku, otvorio zračnu luku za promet, a nakon toga otvorio pontonski most na Maslenici. Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja. Zračna luka Zadar bila je okupirana od 17. rujna 1991. do 25. siječnja 1993. godine.
Franjo Tuđman podržao je baš sadašnju trasu autoceste. Računao je na bolje povezivanje Hrvatske iz strateških razloga. Splitske komunjare i orijunaši bili su za cestu tzv. Unskim koridorom. Komunjare i petokolonaši zahtijevali su da autocesta ide preko Knina. Ugovor o gradnji, s američkom tvrtkom, bio je potpisan pa se kasnije trasa nije mogla promijeniti. Bilo je pitanje hoće li autocesta ići dolinom Gacke ili rubno uz dolinu Gacke. Izabrana je bolja varijanta, rubna varijanta.
U jeku rata, okupacije hrvatske zemlje, neprijateljske međunarodne zajednice i pete kolone u Hrvatskoj postaviti kamen temeljac za tunel mogao je samo vizionar koji iznad svega voli svoju domovinu Hrvatsku. Kamen temeljac za tunel postavljen je na Maslenici, blizu nekadašnjeg motela. Južna strana budućeg ulaza u tunel, ispod Tulovih greda, bila je prva crta bojišnice, a sjeverna strana bila je okupirana. Sama gradnja prvih usjeka počela je u listopadu 1996., a proboj prve cijevi započeo je četiri mjeseca kasnije. Kroz probijeni tunel Sveti Rok prvi se provezao predsjednik Franjo Tuđman, u automobilu iz Like u Dalmaciju, 16. listopada1999. oko 10.20 sati. Na svečanosti u Marunama predsjednik dr. Franjo Tuđman je rekao:
„Početak radova bio je jedini put da hrvatskom čovjeku otvorimo perspektivu i osiguramo razvoj, koji tu perspektivu neće dovesti u pitanje. Malo je bilo onih koji su bili uvjereni da ćemo u tome uspjeti. Ali, ja sam vjerovao u običnog hrvatskog čovjeka koji je imao svijest i snagu ostvariti ono što nismo stoljećima mogli. Austro-Ugarskoj nije bilo u interesu povezivanje hrvatskih krajeva, a u bivšoj Jugoslaviji sve su činili da spriječe povezivanje. Danas smo uzeli sudbinu u svoje ruke i znamo da možemo ostvariti teritorijalno jedinstvo Hrvatske.”
Četiri godine kasnije tunel je dovršen i pušten u promet (2003.), a druga cijev puštena je u promet 30. svibnja 2009. godine.
Imali smo Predsjednika domoljuba i vizionara!