13. prosinca
• 1999. Sahranjen je predsjednik Tuđman na Mirogoju. Svjetski državnici bojkotirali su ispraćaj jer im je Tuđman srušio komunističku Jugoslaviju.
14. prosinca
• 1991. Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991. ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.
• 1991. Latvija je priznala Republiku Hrvatsku.
• 1991. Razmjena zarobljenika u Crnoj Gori, vraćene se 273 osobe iz crnogorskog zarobljeništva.
• 1995. g., Na temelju rezultata pregovora u Daytonu, predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević potpisali su u Parizu mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu.
• 1997. Svi policajci u Podunavlju uključeni su u sustav Hrvatske policije. Usposvaljen je malogranični promet.
Srpski zločin u Voćinu
Slika 1. Obnovljena crkva u Voćinu (Wikipedia)
Općina Voćin je 1991. godine imala oko 3.000 stanovnika, od čega 85% hrvatske nacionalnosti i 15% srpske. Samo mjesto Voćin imalo je 1.160 stanovnika u 324 domaćinstva.
Srpske postrojbe (“Beli orlovi”, „Srpski pokret obnove“ iz Čačka i lokalni Srbi) su 12. i 13. prosinca 1991. godine pri povlačenju izvršile pokolj u Voćinu i Humu; pronađena su 43 leša. Četnici su razorili kuće Hrvata, gospodarske objekte te župnu crkvu u gotičkom stilu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu (izgrađena je u 15. stoljeću). Crkva je sakralni spomenik nulte kategorije, koja je upisana u Registar spomenika kulture rješenjem regionalnoga Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku od 6. lipnja 1969. godine. Nakon toga, teroristi su aktivirali eksploziv i minirali crkvu u kojoj se nalazila prethodno uskladištena velika količina različitoga streljiva i eksploziva, uslijed čega je župna crkva svete Marije srušena i u potpunosti uništena. Nakon miniranja crkve u radijusu od tristo metara zračne linije uništeni su svi stambeni, javni i gospodarski objekti. Centar Voćina podsjećao je na japansku Hiroshimu nakon eksplozije atomske bombe.«
Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.
Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991. ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.
Zločin je dokumentiran od strane međunarodnih medicinskih stručnjaka. Na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba forenzičari su došli u selo nakon što su ga hrvatske snage oslobodile. Dana 19. prosinca 1991. godine forenzičari su objavili izvješće. Pronađena su 43 leša: 15 ženskoga spola (12 je imalo od 57 do 76 godina), a ostali su bili muškarci od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Ubijeni su vatrenim oružjem, sedmoro je bilo spaljeno, a jedna je žrtva vjerojatno ubijena sjekirom. Jedan od ubijenih je bio Srbin (S.N., 77 godina). Po svjedočanstvu svećenika ubili su ga kada je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate.
„Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku. Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke. Senator McCloskey nakon uviđaja u zločin u Voćinu koristio je riječ genocid da bi opisao djelovanje srpskih snaga u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini i protivio se korištenju pojma građanski rat za srpsku agresiju, zbog čega je bilo došlo do nesuglasja između njega i članova njegove stranke, uključujući dužnosnike Clintonove Bijele kuće.“
Dr. Jerry Blaskovich koji je sudjelovao u obdukciji dijela žrtava, u svojoj knjizi „Anatomija prijevare“ donosi opis ozljeda nanesenih Srbinu Stojanu Nenadoviću. Popis ozljeda nastalih mučenjem je podugačak i mučan, od ozljeda nanesenih udaranjem, gašenja opušaka na koži do filetiranja kože na donjim ekstremitetima. Prema dr. Blaškoviću, ali i prema izvještaju Amnesty Internationala, Stojan Nenadović mučen je i ubijen jer je pokušao zaštiti susjede Hrvate. Zanimljivo je da ga “Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću“ navodi kao srpsku žrtvu koja je ubijena oko 15.12.1991. od hrvatskih postrojbi.
Srpska pobuna i zločini su pripremani više mjeseci. Dana 14. siječnja 1991. godine psihijatar Jovan Rašković govorio je na skupu Srba na Kometniku protiv hrvatske države. Rašković je naglasio da u Voćinu treba stvoriti novi Knin te da Srbi ne prihvate hrvatsku državu. Srbi su skinuli hrvatsku zastavu sa zgrade šumarije i općine Voćin.
30. lipnja 1991. godine formirane su pobunjeničke brigade, u organizaciji JNA i Srpske demokratske stranke, na području Slavonije.
Početkom kolovoza 1991. godine u Voćinu je osnovan i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela. Nakon tih događaja u Voćinski kraj stižu organizirane formacije četnika iz Srbije („Beli Orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz Čačka). Tijekom kolovoza Srbi preuzimaju civilnu vlast u Voćinu i započinju hapšenja, maltretiranja i ubojstva Hrvata iz voćinskog kraja. Do 13. prosinca 1991. godine ubijeno je 13 civila u Voćinu. Nedaleko Voćina – u selima Četekovcu, Čojlugu i Balincima četnici su 3. rujna ubili i masakrirali 21 civila.
Maltretiranje Hrvata započelo je u kolovozu 1991. godine, a Voćin je okupiran 19. kolovoza 1991. 14. kolovoza uhićen je Branko Ilić, maltetriran i odveden u lager Sekulinci gdje je ubijen. Hrvate su hvatalo i odvodilo u lager Sekulinci gdje su neki i ubijeni.
“Muškarce su formirali u razne brigade i prisiljavali na najteže poslove. Prema rasporedu išli smo u branje kukuruza, sječu drva, istovar robe…. Radili smo sve te poslove bez ikakve naknade. Dobivali smo po štrucu kruha za dva dana. Samci svakih tjedan dana. Mi smo taj kruh morali platiti, a Srbi nisu. Dok smo mi radili, pobunjeni Srbi su nam pretraživali kuće i odnosili sve vrijedno što su našli, posebno novac, zlatninu, vrjednije odjevne predmete, kućanske aparate i alat”. Istu radnu obvezu prošao je i Miroslav B. “Dok smo radili, čuvali su nas naši susjedi, mještani. Ponašali su se kao da nas nikada ranije nisu vidjeli. Govorili su nam da ćemo dobiti metak u glavu ako ne napravimo sve što su tražili od nas”.
“S branja kukuruza četvorica mještana izdvojena su 3. prosinca 1991. godine. Rekli im su da moraju ići na prijevoz nekog oružja. No istog dana sva četvorica su ubijena i bačena na đubrište kod tvornice Gaj”, potvrđuje Stjepan D. Vještaci će kasnije napisati da su ova četvorica mještana zadobila višestuke prostijele. Neki hici pogodili su ih sprijeda, a neki u leđa. Jedan je pogođen s 18 metaka. Radilo se, zaključili su vještaci, o rafalima.
Izvor: Prema referatu autora Miroslava Gazde „Progon civila voćinskog kraja u prosincu 1991. od strane srbočetnika“ koji je pripremljen i prezentiran na petom Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu – lipnja 2010. godine.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije podignuo je optužnice, ali nije nikoga osudio za počinjene zločine u Voćinu i Humu! Optužbi za zločin u Voćinu nakon procesa na sudu u Haagu oslobođen je Vojislav Šešelj, a Slobodan Milošević (zločin u Voćinu bio je dio optužnice) umro je pod nerazjašnjenim okolnostima prije izricanja presude!
Danijel Medić, u vrijeme zločina dijete od šest godina, u svojoj je 17-oj godini svjedočio protiv četnika Branka Olivera koji je pred njim ubio njegova oca. Evo dijela svjedočanstva:
„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku “gdje ste ustaše”, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo sedam ili osam maskiranih ljudi, naoružani, no prepoznao sam našeg susjeda Branka Olivera, ja sam se igrao prije s njegovom kćerkom. Derući se, zgrabio me za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući “ti mali marš van”. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no on se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od šest godina – ispričao je Danijel Medić, dijete-svjedok jednog od najsvirepijih zločina nad Hrvatima kojemu sud nije vjerovao. Nikica Ivezić, preživjeli svjedok, u svojoj je izjavi naveo imena ubojica. Ipak, do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin…“ Izvor: članak Ivana Jakelića
Danijelova majka koja je potvrdila njegovu izjavu, ogorčeno je prilikom tog procesa izjavila:
“Kako su gotovo svi ti zločinci u Srbiji ili BiH, mislila sam da nikada neće stići pred hrvatski sud. Branko Oliver je na ročištu bio hladan kao da se to njega ništa ne tiče, a njegov odvjetnik zatražio je psihijatrijsko vještačenje za mog sina. Neću dopustiti da mi sina, kao glavnog svjedoka, proglase ludim samo da bi zločinac bio oslobođen – kaže ogorčena majka. Ipak, nakon što se žalio, ubojica i krvolok Branko Oliver je pušten na slobodu.”
Srbi su, također, ubili dva Srbina pravoslavca i zaklali jednu Srpkinju (Mirjanu Štimac) koja je bila udata za Hrvata.
Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv.”
“Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće. Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu četnici su ih zaklali, potom bacili u kuću bombu, a potom je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću gdje stanuju Stjepanovi roditelji Jakob i Anđela Štimac. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom. Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić… I tako je život okončalo svih 48 nedužnih hrvatskih civila.”
Kaznena prijava protiv počinitelja podnesena je još 15. listopada 1992. Ali sudski postupak nije započeo jer počinitelji nisu bili dostupni; živjeli su u Srbiji.
Za zločin u Voćinu, odnosno određena ubojstva, na 20 godina su do sada bili osuđeni Valentin Savić i Slobodan Bosanac, te doktor M.V. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zbog počinjenja teškoga kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika. Prema izjavi Ivana Đuzela, Valentin Savić je aboliran isto kao i Slobodan Bosanac!
Ubijeno je odjednom četrdeset i osam Hrvata, a u zbroju s onima iz okolnih sela blizu devedeset. Znaju se imena i prezimena počinitelja. Optužnica (1992.) protiv 29 okrivljenika navodi: prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugooptuženi Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu), trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik “Zvečevskoga odreda”) itd.
Za ubojstva u Voćinu suđeno je i Branku Oliveru iz Voćina. Prema izjavi svjedoka Danijela Medića on je hitcem iz pištolja u glavu usmrtio njegovog oca. Danijel je tada imao šest godina i bio svjedok toga strašnog prizora. Nakon žalbe sudu Branko Oliver je pušten na slobodu.
Na Slatinskom području Srbi su napravili zločine u: Voćinu, Humu, Kraskovićima, Belincima, Četekovcima i Čojlugu. Za počinjene zločine praktično nitko nije odgovarao zahvaljujući politici i hrvatskom pravosuđu.
O stradanju Hrvata u Voćinu Dino Mataz snimio je dokumentarni film Voćin.
Objavljene su knjige o događajima u Voćinu: Zločin za koji nitko nije odgovarao Ivana Đuzela i Darka Božičkovića te dr. Miljenka Brekala Slatinska kronika Domovinskoga rata.
O zločinima u Voćinu govorili su i pisali: Nada Prkačin, Ana Raić-Knežević, Tomislav Vuković i drugi; (video, film “Minuta za domovinu’’).
Izvori
• https://direktno.hr/direkt/video-svirepi-zlocin-podno-papuka-nemocni-cetnici-bjezeci-pred-hv-om-masakrirali-47-civila-vocinu-i-140533/
• Srpski zločini g. 1991. na slatinskom području (7) Nakon Voćina i Huma masakr nastavljen i u Kraskoviću (autor Tomislav Vuković)
• Ana Raić- Knežević. Telegram: Neshvatljivo, opet je odgođeno suđenje za masovne ratne zločine u Voćinu 1991. Prvi donosimo iskaze preživjelih
• Drago Štokić. VOĆIN – 25 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA NAD HRVATSKIM CIVILIMA
• http://www.telegram.hr/politika-kriminal/pocinje-proces-za-zlocine-u-vocinu-s-kraja-1991-dobili-smo-optuznicu-na-uvid/, pristupljeno 10. 12. 2016.
• http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/podignuta-optuznica-protiv-29-okrivljenika-za-ratni-zlocin-u-vocinu—460021.html, pristupljeno 10. 12. 2016.
• http://www.dnevno.hr/domovina/djecak-koji-je-prezivio-krvavi-vocin-svjedocio-protiv-cetnika-koji-je-ubijao-po-vocinu-a-sud-ga-pustio-jer-ne-vjeruje-djetetu-video-140180/#axzz4SRHTWi5K, pristupljeno 10. 12. 2016.
• Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću: Zločini u Voćinu – Sjećanje na sve žrtve, Zagreb, 13. prosinca 2013.
• Jerry Blaskovich – Anatomy of Deceit, Electronic edition by Studia Croatica, 1997.
• Yugoslavia – Further reports of torture and deliberate and arbitrary killings in war zones, Amnesty International, London, ožujka 1992.