1781. Umro je Martin Knežević
Martin Knežević (Senj, 1708. – Gračac, 30. X. 1781.) bio je hrvatski general u habsburškoj vojsci.
1903. Rodio se Krunoslav Stjepan Draganović
Krunoslav Stjepan Draganović (Matići kod Orašja, 30. X. 1903. – Sarajevo, 3. VII. 1983.), bio je hrvatski povjesničar, svećenik, politički emigrant.
1977. Umro je Gustav Krklec
Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899. – Zagreb, 30. X. 1977.) bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika.
1999. Umro je Matko Peić
Matko Peić (Požega, 10. II. 1923. – Zagreb, 30. X. 1999.) bio je hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti, slikar i putopisac.
Borba za nezavisnost
- 1993. Armija BiH napala je općinu Vareš.
1781. Umro je Martin Knežević
Martin Knežević (Senj, 1708. – Gračac, 30. X. 1781.) bio je hrvatski general u habsburškoj vojsci.
Od mladosti se posvetio vojnom pozivu te brzo napredovao u službi. Istaknuo se u pograničnim sukobima protiv Osmanlija kao zapovjednik Zvonigrada 1728. Bio je sudionik Austro-turskoga rata 1737–39. i Rata za austrijsku baštinu 1740–48., u kojem je kao konjanički časnik Graničarske husarske pukovnije Karlovačkoga generalata ratovao u Nizozemskoj. Potpukovnik je postao 1754. pa je s istom pukovnijom sudjelovao u Sedmogodišnjem ratu (1756–63.). U ratu protiv Prusa istaknuo se u borbama kraj Landshuta i Hartmannsdorfa u lipnju 1761.; sljedeće je godine bio ranjen u bitki kraj Heidersdorfa te umirovljen u činu general bojnika. Za ratne zasluge Martinu Kneževiću dodijeljeno je znamenito odlikovanje Viteškog križa Reda Marije Terezije. Godine 1763. dobio je Knežević i titulu baruna, čime je uzdignut iz plemića u velikaša. Nakon umirovljenja živio je u Gračacu.
1977. Umro je Gustav Krklec
Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899. – Zagreb, 30. X. 1977.) bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika.
Studirao je filozofiju u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu i Zemunu. Radio je kao državni činovnik. U rujnu 1945. došao je u Zagreb gdje je ostao do kraja života. Nakon povratka u Zagreb bio je urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1968. godine.
Pisao je eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. Napisao je zbirke: Lirika, Srebrena cesta, Nove pjesme.
Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, Noćno iverje). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).
Ostala djela: Ljubav ptica, San pod brezom, Tamnica vremena, Tri poeme, Lirska petoljetka, Telegrafske basne, Žubor života, Izabrani epigrami, Novo noćno iverje.
1999. Umro je Matko Peić
Matko Peić (Požega, 10. II. 1923. – Zagreb, 30. X. 1999.) bio je hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti, slikar i putopisac.
Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1946. te 1951. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1971. i doktorirao. Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU-a bio je od 1991. godine.
Pisao je putopise, eseje i feljtone. Djela:
Likovne monografije: Slava Raškaj, Vanja Radauš, Vladimir Becić, Nikola Mašić, Josip Račić, Vladimir Becić, Miroslav Kraljević, Slikari naših ljudi i krajeva: Slava Raškaj i Nikola Mašić.
Likovne studije i eseji: Francuski slikari 18. stoljeća, Hrvatski umjetnici, Portreti hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća, Europski umjetnici.
Putopisi: Skitnje, Jesen u Poljskoj, Crno zlato, Ljubav na putu od Drave do Jadrana, Požega: eseji, feljtoni, putopisi, Putnik bez putovnice i druga djela.