1912. Rodio se Jure Francetić
Jure Francetić (Prozor kraj Otočca, 3. VII. 1912. – Slunj, 27. XII. 1942.) bio je hrvatski vojnik (krilnik) i političar (vidi 27. prosinca).
1920. Rodio se Žarko Dolinar
Žarko Dolinar (Koprivnica, 3. VII. 1920. – Basel, 9. III. 2003.) bio je hrvatski anatom, stolnotenisač i kolekcionar (vidi 9. ožujka).
1951. Umro je Ljubo Wiesner
Ljubo Wiesner (Zagreb, 2. II. 1885. – Rim, 3. VII. 1951.) bio je hrvatski pjesnik, kritičar, publicist i prevoditelj.
1983. Umro je Krunoslav Stjepan Draganović
Krunoslav Stjepan Draganović (Matići kod Orašja, 30. X. 1903. – Sarajevo, 3. VII. 1983.) bio je svećenik, hrvatski povjesničar, politički emigrant.
1989. Umro je Vilim Cecelja
Vilim Cecelja (Sv. Ilija kraj Varaždina, 24. IV. 1909. – Salzburg, Austrija, 3. VII. 1989.) bio je hrvatski svećenik.
1991. Umro je Branko Kadić
Branko Kadić (Krug, Dolnja Poljica, 4. IV. 1919. – Buenos Aires, 3. VII. 1991.) bio je hrvatski domovinski i iseljenički književnik, književni kritičar, esejist, prevoditelj i diplomat.
2001. Umro je Ivan Slamnig
Ivan Slamnig (Metković, 24. VI. 1930. – Zagreb, 3. VII. 2001.) bio je hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti.
2007. Umro je Josip Turkalj
Josip Turkalj (Rakovica, 10. VIII. 1924. – Cleveland, 3. VII. 2007.) bio je hrvatski kipar iz Sjedinjenih Američkih Država, učenik Ivana Meštrovića.
Borba za nezavisnost
- 1991. U Baranju ušli tenkovi i transporteri JNA. Otvorena agresija Srbije na Hrvatski izvršena je 3. srpnja 1991. godine kada su preko mosta na Batini u Baranju ušli tenkovi i oklopni transporteri (60 tenkova i 40 oklopnih transportera) s mnoštvom vojnika, rezervista JNA i četnika. U Baranji su agresorske snage dočekali pobunjeni Srbi – domaći četnici.
Okupacija Baranje završila je 3. rujna 1991. Hrvatsko stanovništvo je protjerano iz svojih domova, a oni koji su ostali bili su maltretirani. Hrvati i Mađari koji su ostali u Baranji morali su nositi bijelu traku oko rukava. Baranja je za Hrvate bila logor na otvorenom.
- 1991. sredinom srpnja Beograđani pozdravili tenkovsku kolonu koja je krenula u Baranju i istočnu Slavoniju, ispratila ih cvijećem. U Baranji je na izborima pobijedio SKH-SDP, oni su tvrdila da u Baranji ne će biti rata jer nije pobijedio HDZ.
- 2001. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Den Haagu u Nizozemskoj poslao je 3. 7. 2001. u Zagreb optužnice protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Rahima Ademija.
1951. Umro je Ljubo Wiesner
Ljubo Wiesner (Zagreb, 2. II. 1885. – Rim, 3. VII. 1951.) bio je hrvatski pjesnik, kritičar, publicist i prevoditelj.
Tijekom života bavio se različitim poslovima: novinarstvom, korekturom, nakladništvom, prevođenjem, akviziterstvom. Jedan je od pokretača i urednika književnih časopisa Grič, Kritika i Suvremenik. Najpoznatiji je kao urednik i autor uvoda antologijske zbirke Hrvatska mlada lirika, u kojoj je i sam zastupljen s nekoliko pjesama. Za života mu je objavljena samo jedna zbirka (Pjesme). Objavljivao je eseje, feljtone, kritike i recenzije, a najviše je pisao o A. G. Matošu. Prevodio je s njemačkoga, engleskog, francuskog, talijanskog, češkog i ruskog.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Berlinu je uređivao mjesečnik Suradnja. Od 1948. do smrti živio je u Rimu gdje na vatikanskoj radijskoj postaji uređuje hrvatske emisije.
1983. Umro je Krunoslav Stjepan Draganović
Krunoslav Stjepan Draganović (Matići kod Orašja, 30. X. 1903. – Sarajevo, 3. VII. 1983.), bio je hrvatski povjesničar, svećenik, politički emigrant.
Filozofiju i teologiju završio je na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon četiri godine katehetskog i novinarskog rada u Sarajevu tadašnji Vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić šalje ga u Rim na poslijediplomski studij iz crkvene povijesti, gdje je i doktorirao 1935. godine. Nakon povratka iz Rima djelovao je u središnjim ustanovama Sarajevske nadbiskupije da bi 1940. godine imenovan za docenta crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Ratne godine 1943. poslan je u Rim u hrvatsko predstavništvo pri Vatikanu sa zadaćom skrbi za hrvatske vojnike i civile zarobljene i internirane u fašističke, kasnije i savezničke, sabirne logore u Italiji.
Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Njegovim osobnim zalaganjem, tisućama Hrvata, omogućena je najnužnija humanitarna pomoć, izbavljenje iz logora, spašavanje života, te odlazak u nova boravišta.
Djelovao je u Italiji i Austriji, prikupljao dokaze o zločinima komunističke Jugoslavije nad hrvatskim vojnicima i civilima. Namjeravao je objaviti dokaze o komunističkim zločinima pa ga je UDBA pratila. Moguće da je bio otet u Trstu 10. rujna 1967. godine i doveden u Jugoslaviju. Nakon 42 dana ispitivanja pušten je i određen mu je kućni pritvor u Sarajevskoj bogosloviji gdje je predavao crkvenu povijest i bavio se znanstvenim i spisateljskim radom iz povijesti. Koristio se i pseudonimom Hrvoje Bošnjanin,. Nije ga snašla sudbina drugih svećenika pa se može nagađati zašto je bio pošteđen. Ne zna se gdje je završio njegov arhiv o komunističkim zločinima.
Kao povjesničar bavio se poglavito pitanjima Katoličke crkve u BiH. Glavno je njegovo djelo Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja za vrijeme vladavine Turaka (Massenübertritte von Katholiken zur serbischen »Orthodoxie« im kroatischen Sprachgebit zur Zeit der Türkenherrschaft, 1937., hrvatsko izdanje 1991.), a sastavio je i Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji (1939.). Hrvati i Herceg-Bosna, Sarajevo, 1940., – samostalno, pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin, Hrvati katolici Bosne i Hercegovine u svijetlu statistike, 1926., Katolička crkva u srednjovječnoj Bosni u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine.
Umro je 3. srpnja 1983. godine.
1989. Umro je Vilim Cecelja
Vilim Cecelja (Sv. Ilija kraj Varaždina, 24. IV. 1909. – Salzburg, Austrija, 3. VII. 1989.) bio je hrvatski svećenik.
Za svećenika je zaređen 1932. godine. Bio je župnik u više župa. Za vrijeme NDH bio je vikar Poglavnikova tjelesnog zdruga i zamjenik vojnog vikara oružanih snaga NDH. Poslan je u Beč (1944.) da osnuje podružnicu Hrvatskoga Crvenoga križa; ostaje do smrti živjeti u Austriji.
Nakon završetka rata bio je zatočen u logoru za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. godine. Po izlasku iz logora dugi niz godina vodio je „Hrvatski Caritas“ u Salzburgu. Organizirao je skrb za izbjeglice iz Hrvatske. U Salzburgu je utemeljio i vodio katoličku misiju za hrvatske radnike. Izdavao i uređivao list Glasnik Srca Isusova i Marijina.
Od odlaska iz domovine 1944. pa sve do svoje smrti 1989. godine, neiscrpnom je snagom i na mnogo načina služio braći ljudima, a ponajprije Hrvatima, sunarodnjacima koje je vrtlog ratnih i poslijeratnih zbivanja Drugoga svjetskog rata pomeo izvan domovine i rasuo po svijetu.
Osobito su mu zamjerali vjerno čuvanje uspomene na bleiburšku tragediju te promicanje lika i djela blaženog kardinala Alojzija Stepinca, čiji je bio vjerni suradnik i osoba od najvećeg povjerenja.
Vilim Cecelja bio je svećenik sveta i uzorna života, čovjek koji je izgarao za svoj hrvatski narod i svakog čovjeka u potrebi, bez obzira na religiju i nacionalnu pripadnost.
Preminuo je u Salzburgu 3. srpnja 1989. Posmrtni ostatci preneseni su mu na groblje u Svetom Iliji 1997. godine.
1991. Umro je Branko Kadić
Branko Kadić (Krug, Dolnja Poljica, 4. IV. 1919. – Buenos Aires, 3. VII. 1991.) bio je hrvatski domovinski i iseljenički književnik, književni kritičar, esejist, prevoditelj i diplomat.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je hrvatski, francuski i talijanski jezik te hrvatsku povijest. Od 1941. radio u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je tajnik veleposlanstva (1943.–1945.) i dopisnik Hrvatskoga naroda u Madridu gdje ostaje do odlaska u Argentinu 1947. Nakon 1948. radio je u uredništvu gospodarskoga časopisa Hormigón Elastico (Buenos Aires) te surađivao u Hrvatskoj reviji. Sudjelovao je pri koncipiranju i pokretanju (1960.) kulturno-političkoga tromjesečnika na španjolskom Studia Croatica (Buenos Aires), u kojem je kontinuirano surađivao. Bio je i urednik časopisa.
Njegova se publicistička i kritičarska djelatnost može podijeliti na tri razdoblja. U zagrebačkome započinje bavljenje temama iz hrvatske književnosti te romanskih književnosti i kultura.
U drugome, madridskom razdoblju, piše članke u kojima se odražavaju onodobne političke prilike (odnos falangizma i komunizma, španjolska, portugalska i argentinska politika) te priloge o španjolskoj i portugalskoj književnosti i kulturi. U posljednjemu, argentinskom razdoblju (nakon 1947.),zaokružuje svoj publicističko-kritičarski profil u okolnostima djelovanja u političkoj emigraciji. Tada objavljuje članke o komunističkoj Jugoslaviji, književne osvrte, recenzije i oglede, napose o iseljeničkim piscima i likovnim umjetnicima, članke o kulturnome životu hrvatskoga iseljeništva te prepjeve sa španjolskoga i francuskoga na hrvatski kao i prijevode s hrvatskoga na španjolski.
Kadić je desetljećima srazmjerno redovito pisao književne kritike o hrvatskim, španjolskim i francuskim književnicima. Također je pisao eseje i prikaze s područja likovne umjetnosti.
Bio je članom uredničkog odbora u Studia croatici. Za Studiju croaticu vrsno je prevodio hrvatske tekstove na španjolski jezik.
2001. Umro je Ivan Slamnig
Ivan Slamnig (Metković, 24. VI. 1930. – Zagreb, 3. VII. 2001.) bio je hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti.
Diplomirao je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. i radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost do umirovljenja 1991. Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Bio je redoviti član HAZU-a od 1992.
Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952.), nakon čega su slijedile druge zbirke pjesama.
Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi. Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije.
Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj i Povratnik s Mjeseca, te roman Bolja polovica hrabrosti pripada dionici »proze u trapericama«, u čijem je središtu »škvadra« u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost.
Pisao je i radiodrame u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika. Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke.
Dao je vrijedan prilog u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1988.) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1991).
2007. Umro je Josip Turkalj
Josip Turkalj (Rakovica, 10. VIII. 1924. – Cleveland, 3. VII. 2007.) bio je hrvatski kipar iz Sjedinjenih Američkih Država, učenik Ivana Meštrovića.
Studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu te Umjetničkoj akademiji u Rimu. Na Nacionalnoj studentskoj izložbi u Rimu osvaja prvu nagradu, ne vraća se u Jugoslaviju već nalazi utočište u hrvatskom Zavodu svetog Jeronima. Ivan Meštrović ponudio mu je mjesto asistenta na Sveučilištu Notre Dame u Indiani, gdje po Meštrovićevoj smrti postaje i profesorom kiparstva (1962. – 1964.). God. 1965. seli se u Cleveland u Ohiou te osniva Odjel za kiparstvo na Akademiji Gilmore i na istoj predaje (1969. – 1989.).
Dobitnik je nagrade za najbolju vrtnu skulpturu 1961. na zajedničkoj izložbi američkoga Nacionalnoga umjetničkoga kluba i Nacionalnoga društva kipara te Nagrade »John Gregory« 1965. godine.
Bio je djelatnim članom više hrvatskih organizacija u SAD-u. U kulturnomu muzeju Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu postavljena je njegova darovana skulptura »Majka useljenika«. Među značajnija djela ubrajaju mu se osamnaestmetarski kip »Mojsije« na brončanoj podlozi u studentskom domu Sveučilišta notre Dame, devetmetarski kip »George Washington« ispred zgrade Okružnoga suda u Buffalu te kipovi »Gospa Mira« i »Gospa Bistrička« u nacionalnom svetištu u Washingtonu. Potretirao je predsjednika Kennedya i sudjelovao u klesanju Stepinčeva kipa u Zagrebačkoj katedrali.
Predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao ga je Odlikovanjem za promicanje hrvatske kulture.