1564. Umro je barun Ivan Ungnad
Ivan Ungnad (von Weissenwolf, von Weissenhof), , (Sonnegg, Austrija, 18. VIII. 1493. – Vintířov, Češka, 27. XII. 1564.) bio je zemaljski kapetan Štajerske, vrhovni kapetan Hrvatsko-slavonske krajine i veliki župan varaždinski.
1637. Rodio se Petar Kanavelić
Petar Kanavelić (Korčula, 27. XII. 1637. – Korčula, 16. I. 1719.) bio je hrvatski pjesnik, epski i dramski pisac.
1866. Kastavska čitaonica
Prva hrvatska čitaonica na području Istre bila je Kastavska čitaonica koja je osnovana 27. prosinca 1866. godine. Služila je kao sastajalište inteligencije i malog građanstva za kulturno-prosvjetnu i političku djelatnost.
1927. Rodio se Šime Đodan
Šime Đodan (Rodaljice kraj Benkovca, 27. XII. 1927. – Dubrovnik, 2. XII. 2007.) bio je hrvatski ekonomist i političar (vidi 2. prosinca).
1942. Ubijen je Jure Francetić
Jure Francetić (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 27. prosinca 1942.) bio je hrvatski vojnik (krilnik) i političar.
1994. Umro je Zvonimir Kulundžić
Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. I. 1911. – Zagreb, 27. XII. 1994.) bio je hrvatski publicist, književni kritičar, bibliolog i povjesničar.
2018. Umro je Jakša Fiamengo
Jakša Fiamengo (Komiža, 26. XI. 1946. – Split, 27. XII. 2018.) bio je hrvatski pjesnik i akademik.
Borba za nezavisnost
- 1991. Utemeljena 156. brigada HV-a.
- 1994. Predsjednik Tuđman prvi put prošao autocestom preko Okučana u istočnu Hrvatsku.
1564. Umro je barun Ivan Ungnad
Ivan Ungnad (von Weissenwolf, von Weissenhof), , (Sonnegg, Austrija, 18. VIII. 1493. – Vintířov, Češka, 27. XII. 1564.) bio je zemaljski kapetan Štajerske, vrhovni kapetan Hrvatsko-slavonske krajine i veliki župan varaždinski.
Dana 27. prosinca 1564. umro je barun Ivan Ungnad, nekadašnji veliki posjednik u Hrvatskoj, vrhovni kapetan Hrvatsko-slavonske krajine i varaždinski veliki župan. Podrijetlom je bio s područja današnje Austrije. Car Karlo V. Habsburški ga je 1522. uzdigao u red baruna Carstva. Već je 1524. obnašao dužnost celjskoga kapetana, a od 1530. zapovijedao postrojbama Štajerske kao zemaljski kapetan. Od 1543. bio je gospodar Varaždina i veliki župan varaždinski, a 1553. bio je imenovan vrhovnim kapetanom Hrvatsko-slavonske krajine. U Hrvatskoj je, osim varaždinskog burga, posjedovao i burg Samobor. Znatne prihode obitelji Ungnad donosio je znameniti rudnik u Rudama pokraj Samobora. Godine 1553. imenovan je Ivan Ungnad vrhovnim kapetanom Hrvatsko-slavonske krajine.
Kao otvoreni sljedbenik reformacije, 1556. bio je razriješen svih dužnosti, nakon čega je imanja podijelio i predao na upravu dvojici starijih sinova, a sa suprugom i mlađom djecom izbjegao je u protestantski Württemberg. Ondje mu je vojvoda Kristofor dao na raspolaganje bivši kartuzijanski samostan u Urachu kraj Tübingena, gdje je osnovao (1561.) i potom novčano podupirao glagoljsku protestantsku tiskaru. Surađivao je sa Stjepanom Konzulom Istraninom, Antonom Dalmatinom, te sa slovenskim protestantskim pastorom P. Trubarom, vjerujući da će naučavanjem na narodnom jeziku reformacija uspjeti uhvatiti korijena i među muslimanima u Bosni, te tako otkloniti »tursku opasnost«.
Umro je 1564. godine u 72. godini u Češkoj, a pokopan je u spomenutom Tübingenu.
1866. Kastavska čitaonica
Prva hrvatska čitaonica na području Istre bila je Kastavska čitaonica koja je osnovana 27. prosinca 1866. godine. Služila je kao sastajalište inteligencije i malog građanstva za kulturno-prosvjetnu i političku djelatnost. Prvi predsjednik bio je Vjekoslav Vlah.
Osobe okupljene oko Čitalnice ključne su i za organiziranje Prvoga Tabora Hrvata Istre i kvarnerskih otoka koji je po geslom Složimo se organiziran u svibnju 1871. godine u u Rubešima podno Kastva. Na tom su skupu izraženi zahtjevi za većim nacionalnim, gospodarskim i kulturno-prosvjetnim pravima hrvatskog stanovništva na spomenutim područjima.
1942. Ubijen je Jure Francetić
Jure Francetić (Prozor kraj Otočca, 3. srpnja 1912. – Slunj, 27. prosinca 1942.) bio je hrvatski vojnik (krilnik) i političar.
U mladosti je pristupio Ustaškom pokretu. U Zagrebu je upisao studij prava 1931. godine. Godine 1933. bio je optužen i zatvoren pa izgnan iz Zagreba. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju gdje polaže ustašku zakletvu te je bio u logorima za ustaše. Godine 1937. vraća se u Hrvatsku i pokušava nastaviti studij, ali mu vlast to ne dopušta. Odlazi na odsluženje vojnog roka u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci; služio je u Nišu. Nakon povratka iz vojske nastavlja s ustaškom promidžbom pa je osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklonio se u Njemačku. Nakon uspostava NDH vraća se u domovinu. Poglavnik ga imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju.
Kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik I. stajaćeg djelatnog zdruga UV, popularno zvanog Crna legija, elitne postrojbe. Od prosinca 1941. do veljače 1942. Francetić vodi Crnu legiju u borbe protiv partizana u operacijama Romanija i Ozren. 6. ožujka 1942. unaprijeđen je u čin potpukovnika. Početkom travnja započeo je uspješnu akciju Crne legije u istočnoj Bosni. Ne obazirući se na zapovjedi njemačkog generala Johanna Fortnera, Francetić je samoinicijativno krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz.
Umro je od posljedica ranjavanja u partizanskom zarobljeništvu.
Dana 22. prosinca 1942. godine, Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić. Prije toga su Talijani izveli sabotažu na zrakoplovu kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali ih nisu mogli obraniti od srpskih seljaka koji su ih izboli vilama. Teško ranjen Francetić bio je prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 zarobljenih partizana, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27. prosinca 1942. godine.
Bio je jedan od najuspješnijih i najsposobnijih zapovjednika NDH. Posmrtno je odlikovan naslovom viteza i promaknut u krilnika Ustaške vojnice.
1994. Umro je Zvonimir Kulundžić
Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. I. 1911. – Zagreb, 27. XII. 1994.) bio je hrvatski publicist, književni kritičar, bibliolog i povjesničar.
Gimnaziju je polazio u Osijeku. Radio kao novinski korektor, državni službenik i urednik, a od 1958. kao slobodni stvaralac. Novinarstvom se počeo baviti 1933.; surađivao je u mnogobrojnim listovima i časopisima (Hrvatsko pravo, Danica, Dom i škola, Studentske novine). Iznimno plodnu publicističku djelatnost započeo je djelom Knjiga o knjizi (1951.), a nacionalnom poviješću tiskarstva bavio se i u djelima Kako je postala knjiga (1955.), Kosinj: kolijevka štamparstva slavenskog juga (1960.), Problematika najstarijeg hrvatskog štamparstva (1966.), Zgodovina knjige (1967.) i dr. Priredio je i Sabrana djela M. P. Miškine, a književnom se baštinom i temama bavi i u knjigama Slavko Kolar i njegovo vrijeme (1977.), Ta rič rvatska (1977.), Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (1988.). Pisao je studije o istaknutim hrvatskim političarima: Ante Radić i klerikalci (1951.), Atentat na Stjepana Radića i njegova prava pozadina (1962.), Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (1989.), o političkom životu: Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (1968.) i dr. Knjigom Tragedija hrvatske historiografije (1970.) izazvao jednu od najburnijih polemika u hrvatskoj historiografiji.
Umro je u Zagrebu, 27. prosinca 1994. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.
2018. Umro je Jakša Fiamengo
Jakša Fiamengo (Komiža, 26. XI. 1946. – Split, 27. XII. 2018.) bio je hrvatski pjesnik i akademik.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radni vijek proveo je kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji, a prvom zbirkom stihova javio se 1966. Bio je član Društva hrvatskih književnika od 1969. Za člana suradnika HAZU, u Razredu za književnost, izabran je 2008., a za redovitog člana 2014.
Od svojih najranijih radova, a pogotovo od prve samostalne zbirke More koje jesi, Fiamengo je pjesnik obuzet prirodom i poviješću sredine iz koje potječe, u koju je uronjen i koju intenzivno živi. Elegičar je nesmiljene prolaznosti i melankolije čovjeka duboko ukorijenjenoga u ambijent „dugog trajanja“. Neosporno je da u novijoj hrvatskoj lirici nitko nije poput njega toliko obilježen morskim i mediteranskim nadahnućima, toliko srastao s tradicijom na koju se nadovezuje počev od Marulića i Hektorovića pa do Kaštelana i Vesne Parun.
Autor je više od trideset zbirka pjesma, a iznimno je popularan, i općenito znan kao autor šansona, balada, šlagera, ukratko – pjevanih pjesama. Autor je tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa, među kojima su najpopularnije: Piva klapa ispo’ volta, Nadalina, U prolazu, Infiša san u te, Promenade, Ja sam pjesma, Karoca gre, Sutra će te ponit i Sidro u čoviku.
Njegovo pjesništvo tematski je vezano za more kao i život uz njega, a kulturološki pripada mediteranskom krugu. Velikim dijelom ono je tradicionalnih formalnih obilježja: strofično i rimovano.
Fiamengo je pisao i pjesme za djecu, povremeno se javljao i gustim esejima o fenomenima dalmatinske tradicije te je kritički motivirano pratio, osobito amatersku, kazališnu djelatnost.
Bio je, među, ostalim, odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.), Nagradom „Vladimir Nazor” za književnost (1998.) te nagradom Porin za životno djelo 2018.