1987. Umro je Tomislav Prpić
Tomislav Prpić (Zagreb, 22. I. 1898 – Zagreb, 25. VII. 1987) bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj.
1990. Amandmani na Ustav iz 1974. godine
Hrvatski sabor usvojio amandmane na Ustav iz 1974. godine, kojim se ukinulo socijalističke i komunističke simbole te donijela odluka o početku pripreme novog Ustava. Istog dana održan je velikosrpski miting u Srbu.
1992. hrvatski sportaši sudjelovali (od 25. srpnja do 9. kolovoza 1992.) su na Olimpijskim igrama u Barceloni. Hrvatska je osvojila srebrnu medalju u košarci.
2007. Umro je Dubravko Škiljan
Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. X. 1949. – Zagreb, 21. VII. 2007.) bio je hrvatski lingvist.
2016. Umro je Slobodan Novak
Slobodan Novak (Split, 3. XI. 1924. – Zagreb, 25. VII. 2016.) bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist.
Borba za nezavisnost
- 1990. Na velikom velikosrpskom mitingu u Srbu 25. srpnja 1990. usvojena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda u Hrvatskoj.
- 1991. Izvršen je prvi napad i zločin s teritorija Srbije na Hrvatsku, napadnut je Centar za obuku gardista u Erdutu, na obali Dunava. Centar za obuku je sravnjen sa zemljom i tom prilikom je poginulo 6 gardista, pripadnika prve gardijske brigade, a teško je ranjeno 18 gardista.
- 1991. Pobunjeni Srbi minirali su željezničku prugu i doveli do prometne izolacije Hrvatske Kostajnice (25. srpnja 1991.).
- 1995. Hrvatske su snage od 25. do 30. srpnja 1995. izvele napadnu operaciju Ljeto 95, u kojoj su oslobođeni Glamoč i Bosansko Grahovo. Istovremeno su srpske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH.
1987. Umro je Tomislav Prpić
Tomislav Prpić (Zagreb, 22. I. 1898 – Zagreb, 25. VII. 1987) bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1931. Radio je kao srednjoškolski profesor u Banjoj Luci i u Zagrebu, a potom kao lektor u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Početkom 1920-ih objavio je lirske zbirke Modri časovi, Mrtvi grad i Plava gora. Godine 1936. objavio je studiju Književni regionalizam u Hrvata. Nakon II. svjetskog rata bio je aktivan kao prevoditelj s ruskoga, francuskoga, poljskog i njemačkoga jezika.
1990. Amandmani na Ustav iz 1974. godine
Hrvatski sabor usvojio je amandmane na Ustav iz 1974. godine. Amandmanima su ukinuti socijalistički i komunistički simboli, donijeta je Odluka o izradu novog Ustava RH. Istog dana održan je velikosrpski miting u Srbu.
2007. Umro je Dubravko Škiljan
Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. X. 1949. – Zagreb, 21. VII. 2007.) bio je hrvatski lingvist.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. opću lingvistiku, latinski i grčki, magistrirao 1974. iz arheologije, doktorirao 1976. Bio je šef Katedre za opću lingvistiku, a nakon njihova osnivanja i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju. Od 1996. do 2003. redoviti profesor lingvistike i semiologije na Institutum Studiorum Humanitatis, Fakultetu za poslijediplomske studije u Ljubljani. Na Filozofski fakultet u Zagrebu vratio se 2003. Iznimno plodan znanstvenik s više od 250 radova i četrdesetak knjiga (Dinamika jezičnih struktura, Pogled u lingvistiku, U pozadini znaka, Jezična politika, Javni jezik, Govor nacije, Mappa mundi, Vježbe iz semantike ljubavi). Radovi mu se kreću u velikom tematskom opsegu (opća i teorijska lingvistika, povijest lingvistike, semiologija, sociolingvistika, klasična filologija). Prevodio s grčkoga i latinskoga, objavio udžbenike i priručnike. Bio je među vodećim hrvatskim jezikoslovnim teoretičarima, cijenjen izvan hrvatskih granica.
2016. Umro je Slobodan Novak
Slobodan Novak (Split, 3. XI. 1924. – Zagreb, 25. VII. 2016.) bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist.
Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Izvanrednim članom JAZU-a postao je 1983. godine, a redovitim 1991. godine. Od 1995. do 1999. godine bio je voditeljem Odsjeka za povijest hrvatske književnosti pri HAZU. Pokrenuo je i uređivao časopise Izvor i Krugovi. God. 1989. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.
Hrvatska književna historiografija pamtit će ga u prvome redu po pripovjednoj prozi. Objavio je vrlo zapaženu knjigu polemički intoniranih intervjua s Jelenom Hekman Digresije (2001), potom ju preradivši u prozu i dopunivši pod naslovom Protimbe(2003), zatim Izjašnjavanja (2010), u kojoj je skupio razgovore, pisma i govore, te Sjetnu rekapitulaciju (2010), u kojoj je skupio svoje polemike, osvrte i kritike.
Najuspješnija adaptacija njegovih djela bila je ona s Božidarom Violićem na daskama Teatra itd. gdje je predstava Mirisi, zlato i tamjan igrana 200 puta i stekla kultni status. Po Novakovim je romanima Ante Babaja režirao je igrane filmove Mirisi, zlato i tamjan i Izgubljeni zavičaj.
Najznačajnija djela: Glasnice u oluji, Izgubljeni zavičaj, Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi, Dalje treba misliti: kratke proze, Mirisi, zlato i tamjan, Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište, Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori), Matica hrvatska, Zagreb, 2009. – 2011.[9]
Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. Često se navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti. Protimbe su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika.
Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.
Djela Slobodana Novaka prevedena su na petnaestak svjetskih jezika.
Nadnevak nije poznat
1587. Umro je Nikola Nalješković
Nikola Nalješković (Dubrovnik, 1510 – Dubrovnik, 1587) bio je hrvatski književnik i znanstvenik.
Nakon neuspješna trgovačkog posla radio je kao gradski pisar, kancelar i mjernik. U zrelijim godinama bavio se matematikom i astronomijom pa je u Veneciji na talijanskome objavio raspravu Razgovori o nebeskoj sferi Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579). Za papu Grgura XIII. napisao je raspravu o reformi kalendara, točnije o zaračunavanju prijestupnoga dana.
Nalješkovićev književni opus na hrvatskome obuhvaća ljubavni kanconijer, religiozne pjesme, maskerate, četiri pastirska prizora, dvije farse, jednu komediju i 37 pjesničkih poslanica. Sedam sačuvanih Nalješkovićevih drama u izdanjima se često neprecizno žanrovski određuju kao »komedije«.
Nalješkovićeva osmeračka i dvanaesteračka lirska poezija, tiskana tek 1876. pod naslovom Pjesni ljuvene, obuhvaća oko 180 pjesama, žanrovski raznolikih, ali poetički uglavnom smještenih u okvir drugoga ili trećega naraštaja hrvatskih petrarkista; čest im je ženski subjekt. Pjesni bogoljubne u rukopisu obuhvaćaju uvodnu pjesmu, jedanaest molitava ili meditacija, dvije marijanske pjesme i jednu pasionsku. Brojne njegove pjesničke poslanice, upućene prijateljima i književnicima od Zadra do Dubrovnika, imaju iznimnu književnopovijesnu vrijednost kao jedini izvor i svjedočanstvo o književnim ličnostima onoga doba. Sačuvano mu je i dvanaest maskerata, pokladnih pjesama, koje se iz svojega žanrovskog okvira izdvajaju naglašenom maskulinom lascivnošću i neprikrivenom erotizacijom muško-ženskih odnosa. Njegove nadgrobnice i duhovno-religiozna lirika (pisana vjerojatno u zrelijim godinama), promotreni na podlozi njegove komediografske i znanstvene djelatnosti, svjedoče o velikoj stvaralačkoj snazi te spisateljskoj kompetenciji toga renesansnog autora čiji je opus ostao neistražen sve do novijega vremena; tzv. Šipanski rukopis njegovih pjesama, pronađen 1960-ih, tiskan je u kritičkom izdanju sabranih djela 2005.
Za povijest hrvatske književnosti, Nalješković je značajan i zbog toga što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao hrvatskim, odnosno je često isticao hrvatsko ime (“Tim narod Hrvata vapije i viče”).
1575. Umro je Pavao Skalić
Pavao Skalić (latinizirano Paulus Scalichius; Zagreb, 6. siječnja 1534. – Danzig, 1575.) bio je hrvatski pustolov, humanist i polihistor, reformatorski pisac i teolog.
Nakon studija filozofije u Beču i doktorata teologije u Bologni (1552.) probio se (na temelju krivotvorenih isprava i pod lažnim titulama markiza, grofa i baruna, npr. grof Scaliger) na različite europske dvorove. Više puta je protjerivan iz raznih europskih zemalja i njihovih dvorova zbog falsifikata i drugih prijevara (imao lažnu ispravu da je plemićkog podrijetla, grof Lički i knez Unski).
Prvi ga spominje Ivan Kukuljević Sakcinski. U nekim stranim izvorima navodi se da je njegovo puno ime Stanislav Pavao Skalić.
Na latinskom pisao rasprave o teologiji, filozofiji, okultizmu i historiografiji, vrlo šarolike vrijednosti, često plagirajući. U naslovu svoga na latinskom jeziku pisanoga djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (u prijevodu: Epistemon (znalac) enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina, Basel, 1559.) Skalić je prvi upotrijebio riječ enciklopedija u značenju srodnom današnjem. Smatra se također piscem medicinskih djela.