Dogodilo se na današnji dan, 20. studenoga

by | stu 20, 2024 | Dogodilo se na današnji dan

1473. Matija Korvin prodao Međimurje

Dana 20. studenoga 1473. Ivan Ernuszt kupio je od Matije Korvina posjede u Međimurju.

 

1834. Rodio se Franjo Ksaver Kuhač

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. XI. 1834. – Zagreb, 18. VI. 1911.) bio je hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe (vidi 18. lipnja).

 

1912. Rodio se Otto von Habzburg

Otto von Habsburg (Reichenau an der Rax, Austrija, 20. XI. 1912. – Pöcking, Njemačka, 4. VII. 2011.) bio je austrijski političar, zakoniti nasljednik hrvatskog prijestolja (vidi 4. srpnja).

 

1944. Ubijen je Dragutin Jesih

Dragutin Jesih (Stenjevec kod Zagreba, 8. V. 1895. – Šćitarjevo, 20. XI. 1944.) bio je hrvatski katolički svećenik. Pravednik među narodima.

 

1991. Umro je Antun Stipančić

Antun “Tova” Stipančić (Duga Resa, 18. V. 1949. – Zagreb, 20. XI. 1991.) bio je hrvatski stolnotenisač.

 

1991. Ubijen je Siniša Glavašević

Siniša Glavašević (Vukovar, 4. XI. 1960. – Ovčara, 20. XI. 1991.) bio je hrvatski novinar, publicist i prozaik.

 

 

2017. Umro je Jere Jareb

Jere Jareb (Prvić Šepurine, 3. V. 1922. – Charlottesville, Virginia, 20. XI. 2017.) bio je hrvatski i američki povjesničar.

Borba za nezavisnost

  • 1991. Zločin Srba na Ovčari
  • JNA je u dogovoru sa srpskom pobunjeničkom vlasti (Goran Hadžić i ostali) odvodi ranjenike i druge osobe iz vukovarske bolnice u vojarnu JNA, a nakon toga na farmu Ovčara.
  • Zarobljenici (ranjenici, branitelji i civili) ubijeni su i bačeni u iskopanu jamu na Grabovu. Na Ovčari je ekshumirano 200 osoba od 266 koje su odveli tim konvojem JNA. Identificirane su 194 osobe od 200. Za 105 osoba je sigurno utvrđeno da su bili pacijenti (ranjenici) vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice. Za 66 osoba se ne zna gdje im je grob, Srbi ne žele kazati gdje su njihovi posmrtni ostatci.

 

  • 1991. Broj prognanika u Hrvatskoj popeo se na 500.000.

1473. Matija Korvin prodao Međimurje

Dana 20. studenoga 1473. Ivan Ernuszt kupio je od Matije Korvina posjede u Međimurju. Ivan Ernuszt bio je podrijetlom Židov, a doselio se u Ugarsku u 15. stoljeću i pokrstio se. Bavio se trgovinom i novčarskim poslovima te se prilično obogatio. Zatim je počeo raditi u javnoj službi – bio je tridesetničar (ubirač poreza tridesetnice) i vrhovni blagajnik Kraljevine.

 

1944. Ubijen je Dragutin Jesih

Dragutin Jesih (Stenjevec kod Zagreba, 8. V. 1895. – Šćitarjevo, 20. XI. 1944.) bio je hrvatski katolički svećenik. Pravednik među narodima.

Završio je teologiju u sjemeništu St. Francis u Wisconsinu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Zaređen je za svećenika 16. ožujka 1918. godine. Djelovao je kao svećenik u državama SAD-a.

Pisao je u hrvatskim listovima u SAD-u „Glas istine“, „Narodne novine“ i „Američki Hrvat“, a izdao je i kalendar „Naša nada“. Bio je i među osnivačima Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u, koja je osnovana u Garyu 1921., u vrijeme kada je ondje djelovao Dragutin Jesih. Godine 1930. vraća se u Hrvatsku gdje je bio upravitelj u više župa.

Za vrijeme službovanja u Gradecu pokrenuo je karitativni list “Dobrotvor” kao poveznicu između Hrvata u Americi i Hrvatskoj. 1940. godine postaje župnikom u Sladojevcima, a u ožujku 1942. god. odlazi za župnika u Ščitarjevo gdje će biti ubijen 1944. godine.

U podrumu župnog dvora u Ščitarjevu vlčl. Dragutin Jesih skrivao je više ranjenih partizana i Židova, među njima budućeg generala izraelske policije Dana Barama (rođen u Zagrebu kao Milivoj Fuchs) i njegovu majku Ernu Fuchs, koji su se ondje skrivali do 27. studenoga 1944.  kada su – nekoliko dana nakon što je nestao vlč. Dragutin Jesih – upozoreni da moraju pobjeći dalje.

Dragutinu Jesihu prijetili su i ustaše i partizani. Kasno u noći 20. studenoga 1944. napustio je župni dvor, da bi rano ujutro seljaci našli na obali rijeke Save tragove krvi. Tek 10. prosinca 1944. god. pronađeno je tijelo Dragutina Jesiha kod Strmca Bukevskog gdje ga je izbacila rijeka. Tijelo je bilo izbodeno nožem u predjelu prsa, a na čelu mu je bio urezan križ. Istraga nikada nije provedena, i ne zna se do danas tko ga je ubio.

Izrael ga je proglasio osobom Pravednikom među narodima (1. rujna 1992. godine).

 

1991. Umro je Antun Stipančić 

   

Antun “Tova” Stipančić (Duga Resa, 18. V. 1949. – Zagreb, 20. XI. 1991.) bio je hrvatski stolnotenisač.

Antun Stipančić “zlatna ljevica hrvatskog športa“, višegodišnji državni prvak, tri puta europski prvak u parovima, prvak svijeta 1979. godine u igri muških parova te doprvak svijeta 1975. godine u pojedinačnoj konkurenciji. Godine 1975. proglašen za najboljeg športaša Hrvatske. Posebno poznat po dugogodišnjim uspješnim nastupima u paru s Dragutinom Šurbekom.

Osvojio je ukupno 27 medalja i to 11 medalja na svjetskim prvenstvima (1 zlatnu, 4 srebrne, 6 brončanih) i 16 na europskim prvenstvima (4 zlatne, 3 srebrene i 9 brončanih). Pored toga 48 puta ovjenčao se naslovom pobjednika na međunarodnim turnirima u različitim kategorijama.

 

 

1991. Ubijen je Siniša Glavašević

Siniša Glavašević (Vukovar, 4. XI. 1960. – Ovčara, 20. XI. 1991.) bio je hrvatski novinar, publicist i prozaik.

Smatra se simbolom hrvatskog ratnog novinarstva te jednim od heroja Domovinskog rata za što je posmrtno odlikovan 2011. godine.

Završio je studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka školovanja radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju. Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine.

Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine, a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.

Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno je 1992. godine izdala Sinišinu zbirku Priče iz Vukovara, sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao slušateljima radija opkoljenoga grada. Priče iz Vukovara prevedene su na njemački i engleski jezik.

Višnja Starešina snimila je 2010. godine dokumentarni film Zaustavljeni glas, priču o Siniši Glavaševiću, Hrvatskom radiju Vukovar i stradanjima Vukovaraca. Film također prikazuje sudbine Branimira Polovine te francuskog dragovoljca domovinskog rata Jean-Michela Nicoliera koji su ubijeni na Ovčari. Film je dobio Nagradu publike za najbolji film na 20-tim Danima hrvatskoga filma.

Pokopan je pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine na Mirogoju u Zagrebu, 14. ožujka 1997. godine.

 

1991. Zločin Srba na Ovčari

JNA je u dogovoru sa srpskom pobunjeničkom vlasti (Goran Hadžić i ostali) odvodi ranjenike i druge osobe iz vukovarske bolnice u vojarnu JNA, a nakon toga na farmu Ovčara (tamo su doveženi oko 14 sati). Konvoj je organizirala i „osiguravala“ JNA cijelo vrijeme od odvođenja iz bolnice do smaknuća zatočenika.

Nakon što su iskrcani oduzete su im sve vrijedne stvari, zatim su prošli kroz špalir vojnika i dobrovoljaca koji su ih tukli. Nakon ulaska u hangar uslijedilo je fizičko i psihičko zlostavljanje (premlaćivanje toljagama, lancima, bejzbol palicama, kundacima, nogama i rukama). Navečer su zarobljenici traktorskom prikolicom prevoženi u skupinama od 25 do 30 zarobljenika do pripremljene jame u koju su ubijeni bačeni. Ubojstva zarobljenika izvršena su pod nadzorom JNA.

Zarobljenici (ranjenici, branitelji i civili) ubijeni su i bačeni u iskopanu jamu na Grabovu. Jama je bila udaljena 900 metara od hangara gdje su premlaćivali zarobljenike. Na Ovčari je ekshumirano 200 osoba od 266 koje su odveli tim konvojem JNA. Identificirane su 194 osobe od 200. Za 105 osoba je sigurno utvrđeno da su bili pacijenti (ranjenici) vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice. Za 66 osoba se ne zna gdje im je grob, Srbi ne žele kazati gdje su njihovi posmrtni ostatci.

 

 

2017. Umro je Jere Jareb

Jere Jareb (Prvić Šepurine, 3. V. 1922. – Charlottesville, Virginia, 20. XI. 2017.) bio je hrvatski i američki povjesničar.

Studirao je pravo (4 semestra) u Zagrebu tijekom II. svjetskoga rata. Godine 1945. izbjegao u Austriju, a 1952. u SAD. Povijest je diplomirao 1955. na Sveučilištu Columbia u New Yorku gdje je i doktorirao 1964. disertacijom Jadransko pitanje od lipnja 1919. do veljače 1924. (The Adriatic Question from June 1919 to February 1924).

Predavao je na američkim sveučilištima. Umirovljen 1992. kao profesor emeritus. Jedan je od osnivača, prvi izvršni tajnik i 1982.– 1988. predsjednik Hrvatske akademije Amerike (The Croatian Academy of America) te suurednik njezina godišnjaka Journal of Croatian Studies. Iz iseljeništva se kritički osvrnuo na hrvatsku povijest prve polovice XX. stoljeća u djelu Pola stoljeća hrvatske politike (1960.). Uglavnom je istraživao povijest ustaškoga pokreta i NDH: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. (1997.), Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza 1941. do travnja 1945. (2001.), Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića (1982.) i dr.

Njegov je znanstveno-istraživački rad bio usmjeren borbi protiv etiketiranja i stigmatiziranja hrvatskog naroda. Zlonamjerni su htjeli prikazati da su ustaše u NDH ubijali Židove “zbog ukorijenjenog antisemtizma u dušu hrvatskog čovjeka”. Jareb je to svojim radom argumentirano srušio pokazavši kako su pripadnici tog pokreta ubijali zato što se provodilo naredbe nacionalsocijalističkog režima Trećeg Reicha.