1281. Prvo spominjanje Rijeke
Današnji grad Rijeka prvi put se spominje pod latinskim nazivom Flumen sancti Viti, što u prijevodu znači Rijeka sv. Vida. Spomen potječe iz zapisa mletačkog Velikog vijeća od 20. prosinca 1281. godine.
1834. Rodio se Baltazar Bogišić
Baltazar Bogišić (poznat i kao Baldo Bogišić ili Valtazar Bogišić – Cavtat, 20. XII. 1834. – Rijeka, 24. IV. 1908.) bio je hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac (vidi 24. travnja).
1875. Umro je Vjekoslav Babukić
Vjekoslav Babukić (Požega, 16. VI. 1812. – Zagreb, 20. XII. 1875.) bio je hrvatski jezikoslovac, prevoditelj i preporoditelj.
1889. Rodio se Božidar Širola
Božidar Širola (Žakanje kraj Karlovca, 20. XII. 1889. – Zagreb, 10. IV. 1956.) bio je hrvatski skladatelj, glazbeni pisac, muzikolog i etnomuzikolog (vidi 10. travnja).
Borba za nezavisnost
- 1990. Velikosrbi prihvatili statut samozvane Autonomne oblasti Krajine sa sjedištem u Kninu, pa je 21 prosinca 1990. proglašena Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina.
- 1995. Nakon što su Hrvatska vojska i Policija oslobodile okupirana područja (osim istočne Slavonije i Podunavlja) ukinuta je „SAO Krajine“ 20. prosinca 1995. (Pariški sporazum).
- 1997. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno donijelo rezoluciju 1145 u kojoj se potvrđuje završetak mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. godine.
- 1998. Mirna reintegracija istočne Slavonije i hrvatskog Podunavlja dogovorena je Erdutskim sporazumom 20. prosinca 1995. Mirna reintegracija završila je 15. siječnja 1998. godine.
1281. Prvo spominjanje Rijeke
Današnji grad Rijeka prvi put spominje se pod latinskim nazivom Flumen sancti Viti, što u prijevodu znači Rijeka sv. Vida. Spomen potječe iz zapisa mletačkog Velikog vijeća od 20. prosinca 1281. godine. Sveti Vid je zaštitnik naselja još od 4. stoljeća. Rijeka je u to vrijeme utvrđeni gradić koji se dijeli u dva dijela. U srednjovjekovnom kaštelu žive pripadnici višeg sloja i Crkve, a u drugom dijelu su trgovci i obrtnici, koji svoj grad nazivaju Rika. Već u 15. stoljeću u Rijeci je živjelo oko 3000 stanovnika.
1875. Umro je Vjekoslav Babukić
Vjekoslav Babukić (Požega, 16. VI. 1812. – Zagreb, 20. XII. 1875.) bio je hrvatski jezikoslovac, prevoditelj i preporoditelj.
Završio je pravo 1832. u Zagrebu. Iako je bio pristaša programa kulturnog ujedinjenja južnih Slavena pod ilirskim imenom, u stvarnosti je cijeli život posvetio narodnomu preporodu, radeći na ujedinjenju Hrvata u jednom književnom jeziku, s jednom grafijom (slovopisom), te na unapređivanju svih segmenata društvenoga, znanstvenoga i kulturnoga života. Kao tajnik Čitaonice i Matice ilirske održavao je veze s istaknutim ljudima širom Hrvatske i drugih slavenskih zemalja, raspačavao knjige i časopise, priredio za tisak starije hrvatske pisce: Gundulića, Kačića, Vitezovića, Palmotića, Đurđevića, Kavanjina, te radio na osnivanju mnogih kulturnih i znanstvenih ustanova. Imenovan je 1846. prvim profesorom hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji. Nakon preustroja školstva predavao na gimnaziji od 1850. do kraja života. Objavio nekoliko rasprava o pravopisu i slovopisu, jednu pjesmu, sitne priloge i prijevode u Danici ilirskoj, u kojoj je bio i urednikom i redaktorom, ali i brižan skupljač priloga. U njoj je 1836. objavio svoju Osnovu slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, prvu općehrvatsku gramatiku, koja je bila temeljem jezične norme 50-ak godina. Drugu gramatiku, napisanu je na njemačkom jeziku Osnove ilirske slovnice (Grundzüge der illirischen Sprachlehre) i prevedenu je na talijanski jezik (Fondamenti della grammatica illirica), objavio je uz Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik Josipa Drobniča (1846–49.). Taj je rječnik s A. Mažuranićem znatno dopunio od sredine slova O. Karadžićevu fonološkomu načelu »Piši kao što govoriš, a čitaj kao što pišeš« suprotstavio je morfonološko načelo Zagrebačke filološke škole svojim pravilom »Govori za uši, a piši za oči«. Ilirska slovnica (1854.) bila je prvi pokušaj cjelovite znanstvene gramatike u Hrvata. Babukić je normirao književni jezik (novo)štokavske osnovice s obilježjima zajedničkima svim trima hrvatskim narječjima, iskorištavajući obilato jezikoslovnu literaturu, hrvatsku književnost i dijalektne podatke. Kao pokretač za osnivanje niza kulturnih institucija i promicatelj hrvatske knjige, te kao kreator književnojezičnoga programa ujedinjenja Hrvata u jednom književnom jeziku i kao glavni kodifikator toga jezika, Babukić zauzima visoko mjesto među hrvatskim preporoditeljima.
Umro je 20. prosinca 1875. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.