1928. Atentat na Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini
Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a: Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. Puniša Račić ubio je Đuru Basaričeka i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića (dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije), a Ivan Granđa i Ivan Pernar bili su ranjeni.
Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika graja kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!” Puniša Račić na to se razljutio i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa pištolj.
Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka te ga usmrtio. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” te ga usmrtio. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu pa mirno izašao na ulicu. Đuro Basariček i Pavle Radić su ubijeni, a Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije. Ivan Granđa i Ivan Pernar bili su ranjeni.
Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. U „zatvoru“ je Puniša Račić imao tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd dali strijeljati.
1928. Ubijen je Đuro Basariček
Đuro Basariček (Zagreb, 13. III. 1884. – Beograd, 20. VI. 1928.) bio je hrvatski političar i socijalni radnik.
Studij prava s doktoratom završio u Zagrebu. Do 1916. radio kao sudac u Slavonskom Brodu, potom u Zagrebu bio tajnik Središnjega zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika. Kao kandidat Hrvatske pučke seljačke stranke biran za zastupnika u Ustavotvornoj (1920.) i Narodnoj skupštini (1923., 1925. i 1927.). Ubijen u atentatu na zastupnike HSS-a u Skupštini.
Socijalna djelatnost Đure Basaričeka bila je u nekoliko područja: suzbijanje kriminala, zaštita obitelji poginulih vojnika u Prvome svjetskom ratu, reforma sela (pokretanje unutarnje hrv. kolonizacije u Slavoniji), skrb za djecu s poteškoćama u razvoju, pomoć gladnima, iseljenicima i drugo.
Basariček je pokrenuo spašavanje gladne djece (više od 20.000), njihovim preseljavanjem iz istarskih i bosansko-hercegovačkih u plodnije krajeve, većinom u Slavoniju i Podravinu. Brinuo se i za djecu s poteškoćama u razvoju, te je pokrenuo osnivanje posebnog doma na Goljaku. Pomagao je iseljenike i njihovu djecu, a zalagao se za pomoć izgladnjelima u Sovjetskoj Rusiji. Godine 1919. započeo je unutarnju hrvatsku kolonizaciju iz prenapučenih krajeva (uglavnom Zagorje i Prigorje) u Slavoniju osnivanjem više naselja.
Godine 1908. pokrenuo je Malu knjižnicu, a 1917. list Narodnu zaštitu koji je uređivao više godina. Potpisivao se pseudonimima Oruđ Kečirasab, Osip Pravedni i S. Sanjin Neždanov. Važnija djela: O državi (1908.), Kako da se suzbije kriminalnost u nedoraslih. Prinos kriminalnoj pedagogiji (1916.), Konac jedne laži. Savremeno razmatranje o najvažnijem socijalno-gospodarskom pitanju Hrvatske (1924.).
1999. Umro je Oton Gliha
Oton Gliha (Črnomelj, Slovenija, 21. V. 1914. – Zagreb, 20. VI. 1999.) bio je hrvatski slikar.
Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1937. godine. U ranom razdoblju slikao mrtve prirode i portrete u duhu Cézanneova slikarstva i iskustvima francuskih fovista (Tri oraha, 1940; Autoportret, 1940). Od 1945. sve više slikao krajolike novog sklada boja i harmonija odnosa (Krčki pejsaž – Omišalj, 1946; Jurandvor, 1954) te sve slobodnije obrađivao površinu i prostor u figuralnim kompozicijama (Autoportret s kozom, 1947). Od 1954. započinje proces sažimanja likovnih elemenata; tada nastaje slika Primorje, prvo djelo iz velikoga ciklusa Gromače. U likovnu materiju prenosio je ritam gromača, sugestivno izražavao svoj doživljaj krajolika stvarajući apstraktna djela. Prostor je sveden na plohu, crtež se osamostalio, a osnovni plastički elementi postali su srodni kaligrafiji glagoljice (Krčke gromače, 1957); u tome je ciklusu blizak informelističkom shvaćanju površine. Nakon 1963. nastala su klasična djela treptava ritma, koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (Gromače 5–63, 1963.); tijekom 1970-ih isticao je kromatski ritam (Gromače 5–79, 1979.), a u slijedeća dva desetljeća snagom boje stvarao svjetlost i prostor slike (Gromače 3–95, 1995.). Autor je impozantna crtačkog opusa i dviju mapa grafika, zidnih slika, kamenih mozaika (hotel »Ad Turres« u Crikvenici, 1969) te svečanoga zastora HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (Bakarske gromače, 1981.). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1976.).