1102. Okrunjen je Koloman
Koloman (mađarski Könyves Kálmán) (o. 1074. – 3. II. 1116.) je bio ugarski kralj od 1095. do 1116., a od 1102. i hrvatsko-dalmatinski kralj, potomak ugarske dinastije Arpadovića. Sin ugarskog kralja Geze I. Arpadovića.
Bio je prije 1092. postavljen za biskupa Velikoga Varadina. Godine 1093., nakon sukoba Ladislava s papom Urbanom II., otišao je u Poljsku, ali se na Ladislavov nagovor vratio i preuzeo ugarsko prijestolje. Nastavljajući Ladislavovu politiku, osvojio je preostale dijelove Slavonije, a nakon pobjede nad hrvatskim kraljem Petrom na Gvozdu 1097. nastavio je osvajanje Hrvatske do Jadranskoga mora. Godine 1099. napustio je Hrvatsku te se vratio u Ugarsku, koju su napali Rusi i Kumani. Godine 1102. ponovno se okrenuo politici prodora na jug pa je, kako je zabilježeno u Kartularu samostana sv. Marije u Zadru, u Biogradu bio okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Od tada se u ispravama titulirao kao rex Ungarie, Croatie et Dalmatie. Iste je godine, prema tumačenju starije hrvatske historiografije, potpisao sporazum s predstavnicima 12 hrvatskih plemena (Pacta Conventa). Godine 1105., zahvaljujući potpori Bizanta te slabljenju Venecije, njegovu je vlast priznala dalmatinska prijestolnica Zadar, o čemu svjedoči kameni natpis na zvoniku crkve sv. Marije koji je podignula opatica Vekenega. Njegovu su vlast priznali 1105.–1107. Trogir, Split, Osor i Krk, dok je Rab bio osvojen. Zbog dobrovoljne predaje 1107. Trogiru je dodijelio povlastice (Trogirski privilegij). Vodio je prijestolne borbe s bratom Almošem kojega je dao zatvoriti zajedno sa sinom Belom II. Slijepim, a kraljem Hrvatske i Dalmacije proglasio je svojega sina Stjepana II. Arpadovića. Kako je izgubio potporu Bizanta, oslabila je njegova vlast.
1864. Rodio se Ante Trumbić
Ante Trumbić (Split, 17. V. 1864. – Zagreb, 17. XI. 1938.) bio je hrvatski političar i pravnik (vidi 17. studenoga).
1906. Rodila se Zrinka Kunc Milanov
Zinka Kunc-Milanov (Zagreb, 17. V. 1906. – New York, 30. V. 1989.) bila je hrvatska operna pjevačica (vidi 30. svibnja).
1926. Umro je Mijo Kišpatić
Mijo Kišpatić (Osijek, 22. IX. 1851. – Zagreb, 17. V. 1926.) bio je hrvatski prirodoslovac, mineralog i petrolog.
Diplomirao je prirodne znanosti u Beču 1873., doktorirao u Zagrebu 1881. Bio je nastavnik u Osijeku, potom u Križevcima, a od 1875. u Velikoj realci u Zagrebu. Od 1882. privatni docent, od 1894. izvanredni profesor i ravnatelj Mineraloškog odjela Narodnoga muzeja, a od 1896. javni redoviti profesor mineralogije i petrografije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1883. bio je dopisni, a od 1887. redoviti član JAZU. Obradio je petrografiju Fruške gore, Moslavačke gore, Krndije, Psunja, Kalnika, Medvednice, dijelova Bosne i Dalmacije. Rezultate tih istraživanja skupio je u više od 90 znanstvenih publikacija. Bavio se i seizmologijom pa je skupio golem materijal o potresima u Hrvatskoj. Napisao prvi naš udžbenik pedologije Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo (1877.) te mnogobrojne udžbenike iz geoznanosti i bioznanosti, kojih je opseg (ne brojeći ponovljena izdanja) oko 4500 stranica. Popularizator prirodnih znanosti.
Umro je u Zagrebu 1926. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Po njemu je nazvana ulica u Zagrebu u kojoj je Klinički bolnički centar Rebro.