1840. Umro je Franjo Vlašić 
Franjo Vlašić (Dombovár, Mađarska, 24. IV. 1766. – Zagreb, 16. V. 1840.) bio je hrvatski ban.
U vojnu službu stupio je 1784. kao husarski kadet te se borio u Napoleonovim ratovima. General je postao 1813., a 1831. i zapovjedni general u Petrovaradinu. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom bio je imenovan 1832. te je, podupirući narodni preporod, na Požunskom saboru 1832.–1836. branio hrvatska prava, kao i pripadnost Rijeke s Primorjem Hrvatskoj. Podržao je molbu Ljudevita Gaja za izdavanje novina, a s biskupom Aleksandrom Alagovićem bio je pokrovitelj akcije za osnutak društva za promicanje prosvjete na narodnom jeziku. Protivio se uvođenju mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatskoj (1839./40.) te je u posljednjoj predstavci Ferdinandu I. (1840.) molio da se taj zaključak ne sankcionira, što je bilo i učinjeno.
1934. Otvorena Moderna galerija u Zagrebu
Nacionalna galerija moderne hrvatske umjetnosti – Moderna galerija, kao samostalni izložbeni prostor, otvorena je 16. svibnja 1934. godine u Zagrebu, u palači baruna Ljudevita Vranyczanyja (sagrađena 1880-ih prema nacrtu arhitekta Otta Hofera). Ideja o ovakvom muzeju začeta je 1899. godine kada je slikar, povjesničar umjetnosti i političar Izidor Kršnjavi predložio Društvu umjetnosti u Zagrebu osnivanje „Gradske galerije modernih slika“ koja će prikupljati djela hrvatskih umjetnika. Galeriju je formalno osnovalo Hrvatsko društvo umjetnosti još 1905. godine čiji članovi prikupljaju zbirke moderne hrvatske umjetnosti (među prvima otkupljena su djela Meštrovića i Račkoga). Prva nabavljena djela javnosti su prikazana u Muzeju za umjetnost i obrt prema postavu koji je uredio Ljubo Babić.
Kako se fond galerije stalno povećavao, postale su prijeko potrebne veće i pogodnije prostorije koje su i dobivene odlukom gradskog poglavarstva u spomenutoj palači (danas ulica Andrije Hebranga broj 1). Modernu galeriju u svom novom i stalnom domu svečano je otvorio tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva umjetnosti dr. Svetozar Rittig, uz izravan prijenos Radija Zagreb.
Nakon Drugoga svjetskog rata fond Moderne galerije obogaćen je djelima iz druge polovice 19. i 20. stoljeća te danas broji gotovo 12.000 umjetnina: slika, skulptura, crteža i grafika, plaketa i medalja te fotografija i novomedijskih radova. Od toga u stalnom postavu izloženo je 726 djela hrvatske likovne umjetnosti.
1980. Umro je Božo Težak
Božo Težak (Varaždin, 27. VII. 1907. – Zagreb, 16. V. 1980.) bio je hrvatski kemičar i organizator znanstvene informatike.
Diplomirao kemiju (1930.) na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao (1945.) na Sveučilištu u Ljubljani. Usavršavao se na University Collegeu u Londonu (1930./31.). Radio u Vojnotehničkom zavodu Obilićevo pokraj Kruševca u Srbiji, zatim kao gradski inženjer u Zagrebu. Utemeljio je Školu za civilnu zaštitu u Zagrebu kojoj je bio upravitelj (1938.–1941.). Godine 1945. bio je docent na Farmaceutskome fakultetu. Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu zaposlio se 1946. gdje je postao prvi predstojnik Fizičko-kemijskoga zavoda (1946.–1977.), redoviti profesor (1952.–1977.) i dekan (1953./54.). Bio je jedan od prvih organizatora kemijskih istraživanja u Institutu »Ruđer Bošković« i pročelnik Odjela fizičke kemije (1954.–1967.), glavni urednik časopisa Croatica Chemica Acta (1953.–1980.), Sveučilišnoga vjesnika (1954.–1961.) te časopisâ Informatologia Yugoslavica (1969.–1980.) i Scientia Yugoslavica (1971.–1980.). Osnivač Referalnoga centra Sveučilišta kojemu je bio ravnatelj od 1972. do kraja života. Pokrenuo je prvi poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentaristike i informacijskih znanosti na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1961.), a zatim kao zasebni studij pri Referalnom centru Sveučilišta. Bio je inicijator i predstavnik Zagrebačke škole koloidne kemije s nizom znanstvenih radova iz područja koloidne kemije te fenomena taloženja i koagulacije koloida. Pridonio je organizaciji znanstveno-dokumentacijske službe Zagrebačkoga sveučilišta. Jedan od osnivača Internacionalne stalne izložbe publikacija (ISIP). Dobitnik Nagrade za životno djelo (1970.). U njegovu je čast Hrvatsko kemijsko društvo 1988. ustanovilo Medalju »Božo Težak« koja se dodjeljuje istaknutim kemičarima.
2017. Umro je Zvonko Špišić 
Zvonko Špišić (Zagreb, 25. II. 1937. – Zagreb, 16. V. 2017.) bio je hrvatski skladatelj, interpretator šansona, tekstopisac, aranžer i likovni umjetnik.
Glazbom se profesionalno počeo baviti od 1958. godine. Glazbenu školu nije završio već je samouk. Objavio je preko 320 skladbi te je za svoj rad primio šezdesetak domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.
U svojoj karijeri bio je na mnogim funkcijama: potpredsjednik, predsjednik te tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Sedam godina u dva mandata bio je predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske. Direktor zagrebačkog festivala zabavne glazbe bio je tri puta. Od 1972. do 1976. godine bio je zastupnik u Hrvatskom saboru te je od 1982. do 1986. godine bio odbornik u Skupštini grada Zagreba.
U glazbenom opusu najpoznatije su mu skladbe koje se vežu uz Zagreb poput “Zagrebečke španciracije”, “Grič u suncu, Grič u seni”, “Trešnjevačka balada“, “Zagrebačko ljeto“, “Zagreb i ja“, “Zakaj volim Zagreb”, “Od Selske do vječnosti“, “Tango argentino”, “Trešnjevački plac”, “Stari dečki”, “Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz” i mnoge druge.
Osim brojnih skladbi koje se povezuju s gradom Zagrebom, Zvonko Špišić napisao je i niz mediteranskih skladbi među kojima su “Šjora Perina”, “Barbara”, “Konoba kod dva ferala”, “Barkarole, barkarole”, “Materina spara“, “Bog nek ti pozlati ruke”, “Zvona moga grada” i mnoge druge. U suradnji s Dragom Britvićem i Vicom Vukovom kao interpretatorom napisao je skladbe “Plavi putevi”, “Na kraju ljeta”, “Zadnji trabakul”, “Zeleni se ruzmarin”, “Dobra večer, uzorita”, “Adio mala”, “Zasvirat će jedna mandolina”, “Mom ćaći”, “Tri su puta zvonile gitare”, “Plima” i mnoge druge. Također je napisao mnoga scenska djela, djela za zbor te brojne šansone od kojih su poznate “Kockar”, “Bicikl”, “Milioner” i mnoge druge.
Zvonko Špišić po broju izvedenih pjesama i nagrada bio je prvi na glazbenim festivalima u Zagrebu i Krapini, a po broju nagrada treći u Splitu. Kao likovni umjetnik priredio je 18 samostalnih i veliki broj skupnih izložbi. Objavio je tri knjige s tekstovima svojih pjesama, od kojih mnogi spadaju u antologiju hrvatske lirike.