1719. Umro je Petar Kanavelić
Petar Kanavelić (Korčula, 27. XII. 1637. – Korčula, 16. I. 1719.) bio je hrvatski pjesnik, epski i dramski pisac.
1901. Počeo je voziti Samoborček
Samoborček je naziv za vlak, odnosno uskotračnu željeznicu koja je spajala Zagreb sa Samoborom od 1901. do 1979. godine. Željeznica je predana u javni promet 16. siječnja 1901. i taj dan se smatra njezinim rođendanom.
1911. Rodio se Zvonimir Kulundžić
Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. I. 1911. – Zagreb, 27. XII. 1994.) bio je hrvatski publicist, književnik, književni kritičar, bibliolog i povjesničar (vidi 27. prosinca).
1962. Umro je Ivan Meštrović
Ivan Meštrović (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883. – South Bend, SAD, 16. I. 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.
1982. Umro je Josip Andreis
Josip Andreis (Split, 19. III. 1909. – Zagreb, 16. I. 1982.) bio je hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe.
1986. Umro je Stjepan Šulek
Stjepan Šulek (Zagreb, 5. VIII. 1914. – Zagreb, 16. I. 1986.) bio je hrvatski skladatelj, violinist, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.
1994. Umro je Jure Franičević Pločar
Jure Franičević Pločar (Vrisnik na Hvaru, 12. XII. 1918. – Split, 16. I. 1994.) bio je hrvatski pjesnik i romanopisac.
1996. Porinuta je hrvatska diverzantska podmornica.
P-01 Velebit bila je prva i jedina podmornica u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Porinuta je 16. siječnja 1996. godine.
Borba za nezavisnost
- Pokolj (od 16. do 21. siječnja) u Polju i Lađevačkom selištu (kod Slunja). Četnici su ubili 20 hrvatskih civila.
1719. Umro je Petar Kanavelić
Petar Kanavelić (Korčula, 27. XII. 1637. – Korčula, 16. I. 1719.) bio je hrvatski pjesnik, epski i dramski pisac.
U Korčuli je pohađao mjesnu i kleričku školu, a pretpostavlja se da je studirao pravo u Padovi, kao i većina onodobnih dalmatinskih intelektualaca. Obavljao je niz gradskih dužnosti – većinom sudskih – te se bavio trgovinom i upravljanjem svojih posjeda. Bio je i učitelj, odvjetnik, a 1665. je postao član Velikoga vijeća. U Zadru je bio kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju. Bio je izaslanik korčulanske komune u Mlecima.
Kanavelić je plodan i raznovrstan književnik. Pisao je i lirske i epske i dramske tekstove, na hrvatskome, talijanskom i latinskom, ali su mu gotovo sva djela ostala u rukopisima. Više je puta svojim tekstovima popratio važne povijesne i političke događaje (pogubljenje Petra Zrinskog, potres u Dubrovniku, obrana Beča).
Glavno mu je djelo religiozno-povijesni ep Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman. Započeo je i pisanje protuturskog epa Kara-Mustafa vezijer Azem ali ga nije dovršio. Svrstava u red značajnih pisaca iz XVII. st. na hrvatskom jugu.
Dramska su djela vrlo istaknut dio Kanavelićeva opusa (Vučistrah, Muka i smrt Gospodina našega Isusa Isukrsta, Vjerni pastijer, i druge).
1901. Počeo je voziti Samoborček 
Samoborček je naziv za vlak, odnosno uskotračnu željeznicu koja je spajala Zagreb sa Samoborom od 1901. do 1979. godine. Željeznica je predana u javni promet 16. siječnja 1901. i taj dan se smatra njezinim rođendanom. Samoborček je prometovao prugom širine 760 mm. Pruga je najprije bila dugačka 19 km, a početkom 1950-ih produžena je do Bregane za potrebe tada novoosnovane tvornice “Vladimir Bakarić” u Bregani.
Popularni Samoborček desetljećima je prevozio putnike i izletnike na relaciji Zagreb – Samobor. Uvijek je bio pun kao šipak jer je bio omiljen izletnicima. Atmosfera u starom Samoborčeku najbolje se može vidjeti i osjeti ako se pogleda kultni film Tko pjeva zlo ne misli.
1962. Umro je Ivan Meštrović 
Ivan Meštrović (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883. – South Bend, SAD, 16. I. 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.
Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901.–1906.) gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada (bio je rektor Akademije u Zagrebu, 1923.–1942.); od 1934. član je JAZU (danas HAZU). God. 1942. emigrirao je u Italiju i Švicarsku, a 1947. u SAD. U SAD-u bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu.
Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, Izvor života, Sjećanje); neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života, a druga oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus). U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom). U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica (Žena s violinom, Kontemplacija, serija mramornih ženskih aktova suspregnute čulnosti – Sanjarenje, Plesačica, Žena kraj mora, Psihe, Čekanje). U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, Moja majka, Ruža Meštrović, Vladimir Becić, Johann Wolfgang Goethe, Olga Meštrović, Mate Meštrović).
Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920.–1923.; Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926.–1932.; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934.–1938.; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938.). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938.) i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931.–1939.), danas Galerija Ivana Meštrovića te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937.–1941.) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.
Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà te Job, Atlantida i Perzefona.
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike.
Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile,1970.).
Darovnicom svojem narodu ostavio je 1952. godine mnoga svoja djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica. Sabor RH je 1991. godine donio Zakon o Fondaciji Ivana Meštrovića koja je 2007. izmjenom zakona preimenovana u Muzeje Ivana Meštrovića.
Ivan Meštrović preminuo je 17. siječnja u South Bendu, a sahranjen, po njegovoj želji, u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama (Mauzolej obitelji Meštrović) 24. siječnja 1962. Tijelo je trebalo biti izloženo dva dana u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, a dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu, ali to komunističke vlast nisu dopustile.
1982. Umro je Josip Andreis
Josip Andreis (Split, 19. III. 1909. – Zagreb, 16. I. 1982.) bio je hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe.
Završio je romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije je bio gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948.–1972.). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja. Godine 1975. dobio je Nagradu za životno djelo.
Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958.–1962.).
1986. Umro je Stjepan Šulek 
Stjepan Šulek (Zagreb, 5. VIII. 1914. – Zagreb, 16. I. 1986.) bio je hrvatski skladatelj, violinist, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.
Studirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (V. Huml), a iz kompozicije se obrazovao samostalno te povremenom podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent, a od 1947. kao profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja Šulek je značajno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj. Njegov vlastiti rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće.
Skladao je pretežito opsežna djela za orkestar. Skladateljski mu opus obuhvaća osam simfonija, četiri Klasična koncerta (za orkestar), deset solističkih koncerata te drugih djela, u kojima se potvrdio kao izraziti simfoničar. Sličnoga se skladateljskog pristupa nije odrekao ni u svojim dvjema operama, Koriolanu i Oluji.
Imao je konzervativna stajališta o glazbi XX. stoljeća pa se sukobio s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko Muzičkoga biennala Zagreb, nerijetko njegovim bivšim studentima. No u cjelini, njegov pozitivni utjecaj na glazbenu sredinu u kojoj je djelovao neupitan je i na skladateljskom i na pedagoškom planu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1973.). Od 1993. godine utemeljena je glazbena nagrada Stjepan Šulek.
1994. Umro je Jure Franičević Pločar
Jure Franičević Pločar (Vrisnik na Hvaru, 12. XII. 1918. – Split, 16. I. 1994.) bio je hrvatski pjesnik i romanopisac.
Prekinuo je gimnazijsko školovanje 1935. Sudjelovao u partizanskom pokretu; nakon II. svjetskog rata u Zagrebu i Splitu obavljao više kulturnih i političkih dužnosti. Direktor je Gradske biblioteke od 1953. do 1960. godine. Jedan je od utemeljitelja časopisa Mogućnosti (1954). Od 1988. redoviti član JAZU-a.
Književni rad Jure Franičevića-Pločara ozbiljnije započinje 1943. godine objavljivanjem zbirke predratnih i ratnih pjesama Preko rovova, potpisane pod ratnim pseudonimom Juraj Pločar. To je bila prva zbirka hrvatske partizanske lirike. Prvi njegov roman bio je Gluha zvona iz 1956. a zatim slijede Raspukline iz 1957., Zvoni na nebo iz 1961., Lanac iz 1967., Mir iz 1971., Vir iz 1972. te posljednji Pločarov roman Baština iz 1976. godine te druga djela. Djela su mu prevođena s hrvatskoga na više stranih jezika. Pjesme na bugarski, češki, hindski, madžarski, njemački, poljski, ruski i talijanski jezik.
Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1989).
1996. Porinuta je hrvatska diverzantska podmornica
P-01 Velebit bila je prva i jedina podmornica u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Porinuta je 16. siječnja 1996. godine. To je diverzantska mini (džepna) podmornica konstruirana za obavljanje diverzantskih zadaća, polaganja mina, obavljanje ophodnje i izviđanja te druge specijalne zadaće. Ovisno o zadatku, mogla je nositi četiri diverzantske ronilice R-1 ili 12 diverzantskih priljepak-mina ili od 4 do 6 na dnu ležećih mina.