1827. Umro je Maksimilijan Vrhovac
Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827) bio je zagrebački biskup, kulturni mecena i preteča ilirskog pokreta.
1866. Otkriven spomenik banu Josipu Jelačićuu Zagrebu
Kip banu Josipu Jelačiću svečano je otkriven na glavnom zagrebačkom trgu 16. prosinca 1866. godine. Izradio ga je kipar Anton Fernkorn. Nakon sedam godina od smrti bana Jelačića postavljen je brončani kip.
1896. Rodio se Ivan Merz
Ivan Merz (Banja Luka, 16. XII. 1896. – Zagreb, 10. V. 1928.) bio je istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja, profesor, književnik, časnik (vidi 10. svibnja).
1914. Umro je Ivan Zajc
Ivan ml. Zajc (Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog.
1994. Umro je Krsto Spalatin
Krsto Spalatin (Ston, 15. X. 1909. – kraj Punto Gorda, Florida, 16. XII. 1994.) bio je hrvatski filolog i pisac.
2020. Umro je Asaf Duraković
Asaf Duraković (Stolac, Bosna i Hercegovina, 16. V. 1940. – Washington, D.C., Sjedinjene Američke Države, 16. XII. 2020.) bio je hrvatski, kanadski i američki liječnik, hrvatski pjesnik, derviš halvetijevskog reda, šeih sufi esejist i publicist rodom iz Hercegovine.
2021. Umro je Pavle Dešpalj
Pavle Dešpalj (Blato na Korčuli, 18. VI. 1934. – Zagreb, 16. XII. 2021.) bio je hrvatski dirigent, skladatelj i akademik.
Borba za nezavisnost
- 1991. Predstavnik njemačke vlade D. Vogel izjavio je kako će SR Njemačka 19. prosinca priznati Hrvatsku bez obzira na zaključke Ministarskog vijeća EZ-a.
1827. Umro je Maksimilijan Vrhovac
Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827) bio je zagrebački biskup, kulturni mecena i preteča ilirskog pokreta.
Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785.) te rektor Centralnoga sjemeništa u Pešti (1786.). Car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom 1787.
Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih slobodnih zidara (član lože Prudentia) pa je bio optužen da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« i jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Diariuma. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu. Banskim namjesnikom imenovan je 1809., te je, nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina iste godine, zajedno s Andrijom Dorotićem organizirao otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik. Kupio je 1794. godine zagrebačku tiskaru za tiskanje kalendara, proglasa i prigodnica na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu znatno obogativši biskupski arhiv, 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skuplja narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818.).
Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800.) i surađivao s Filipom Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste. Od 1806. bio je vlasnik Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan „Maksimir“ (započeto 1787.). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. Dio njegova Diariuma tiskan je u dva sveska, rukopis se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Vodio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st. Sahranjen je u Zagrebačkoj katedrali.
1866. Otkriven je spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu
Kip banu Josipu Jelačiću otkriven je svečano na glavnom zagrebačkom trgu 16. prosinca 1866. godine. Izradio ga je kipar Anton Fernkorn. Nakon sedam godina od smrti bana Jelačića postavljen je brončani kip.
Konj ispod bana Jelačića zove se Emir i ban ga je dobio na poklon od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća. Ban je na konju dojahao na ustoličenje u Zagrebu, a deset godina nakon banove smrti, s ovog svijeta odlazi i konj Emir. Antonu Dominiku Fernkornu poslužio je za model kipa 1866. godine.
1914. Umro je Ivan Zajc
Ivan ml. Zajc (Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog.
Studij kompozicije na Konzervatoriju u Milanu (1850–55. završio je s odličnim uspjehom, nije diplomirao već se vratio u Rijeku, gdje ga je čekalo zaposlenje nastavnika gudaćih glazbala u školi i kazališnoga dirigenta. Uz to je i sustavno skladao, ne samo komornu i orkestralnu glazbu nego i opere (Adelije i Mesinske nevjeste (La sposa di Messina, obje neizvedene) te niza nedovršenih opernih ulomaka.
Ipak, zbog želje za proširivanjem skladateljskih vidika otišao je 1862. s obitelji u Beč, gdje je, uz pomoć F. von Suppéa započeo karijeru kao skladatelj u tome žanru. Uz to je neko vrijeme djelovao kao pedagog u opernom institutu Polyhymnia, a katkad i sam dirigirao izvedbama svojih djela. U punih sedam godina bečkoga boravka skladao je, izveo, a djelomice i objavio osamdesetak skladbi, među kojima uglavnom komorna djela (kvadrilje, polke i koračnice za glasovir, vokalno-instrumentalne skladbe na hrvatske, njemačke i talijanske tekstove), te komične opere i operete (ukupno dvanaest), izvedene u bečkim kazalištima u predgrađu.
Godine 1866. s velikim uspjehom zbor je izveo domoljubnu pjesmu U boj!. Franjo Marković napisao je tekst pjesme, a Zajc ju je skladao i deset godina poslije uklopio u operu Nikola Šubić Zrinjski. Nakon imenovanja počasnim članom Hrvatskoga glazbenog zavoda (1867.), započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb, što je i ostvareno u siječnju 1870., kada je došao na mjesto ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom Mislav , a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, nakon čega se okrenuo vedrijim temama u operama i operetama.
Na zagrebačku opernu scenu do 1889. postavio gotovo 90 opera (prije svega G. Verdija, potom G. Donizettija, G. Meyerbeera i dr.) i opereta (nekoliko vlastitih, zatim F. von Suppéa, J. Offenbacha i dr.). Nakon 1890. potpuno se posvetio pedagogiji i komponiranju, a tek je povremeno svirao i u komornim ansamblima.
Zajc je bio iznimno plodan skladatelj: skladao je crkvenu glazbu (19 misa, 50-ak duhovnih i svjetovnih oratorija i kantata), popijevke (oko 170 na hrvatske, talijanske i njemačke tekstove), oko 300 zborova, oko 80 orkestralnih djela, oko 100 komornih i glasovirskih skladbi, no najznačajniji je po skladbama za glazbenu scenu: 19 opera, 26 opereta i 22 scenske glazbe.
Za hrvatski nacionalni pokret posebno je značajna njegova povijesno-nacionalna trilogija (1870–76.), s tematikom iz hrvatske povijesti i povijesnih legendi, među kojima Nikola Šubić Zrinjski ostaje jednom od najboljih i najizvođenijih nacionalnih opera. U organizacijskom pogledu Zajc je zaslužan za izgradnju profesionalnog opernog ansambla te za osuvremenjivanje nastave u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda.
1994. Umro je Krsto Spalatin
Krsto Spalatin (Ston, 15. X. 1909. – kraj Punto Gorda, Florida, 16. XII. 1994.) bio je hrvatski filolog i pisac.
Studirao romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu gdje je 1934. i doktorirao. Radio kao gimnazijski profesor i lektor na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Lektor za hrvatski jezik na sveučilištima u Rimu i Napulju (1941.– 1948.). Bio je članom utemeljiteljskog Odbora, odbornikom, članom Upravnog odbora Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama 19. srpnja 1945. godine. Potom je otišao u SAD gdje je predavao na Wesleyan College u Iowi, a zatim talijanski i francuski jezik na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeiju. Nakon umirovljenja bavio se kontrastivnom lingvistikom, a 1990. objavio je Peterojezični rječnik europeizama. Pisao je, među ostalim, za iseljeničke časopise Hrvatska revija i Journal of Croatian Studies te za zagrebački časopis Marulić.
Poginuo je u Sarasoti u prometnoj nesreći 1994. godine.
2020. Umro je Asaf Duraković
Asaf Duraković (Stolac, Bosna i Hercegovina, 16. V. 1940. – Washington, D.C., Sjedinjene Američke Države, 16. XII. 2020.) bio je hrvatski, kanadski i američki liječnik, hrvatski pjesnik, derviš halvetijevskog reda, šeih sufi esejist i publicist rodom iz Hercegovine.
Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, zatim je diplomirao na studiju humane medicine u McMaster Medical Faculty u Hamiltonu, Kanada. U daljim studijima postigao je pet doktorata iz medicine, veterine, prirodoslovno-matematičkih znanosti, doktorat znanosti na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, poslijedoktorske studije u Oxfordu, Hamiltonu (Kanada) i počasni doktorat na Cosmopolitan University (Kansas, SAD). Bio je znanstvenik Instituta za medicinska istraživanja JAZU-a gdje je obranio magistarski rad i disertaciju. Diplomirao je i na vojno medicinskoj akademiji Fort Loevenworth, Missouri, 1991. godine, kada je promoviran u čin pukovnika Vojno-medicinskog korpusa Sjedinjenih Američkih Država. Autor je više od 250 objavljenih znanstvenih radova u priznatim međunarodnim časopisima. Njegov opus uključuje mnoga istraživanja i znanstvene radove iz područja Islamskih ezoteričnih znanosti Sufijskog sadržaja. Obišao je Bliski Istok u svojstvu gosta i predavača, u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Siriji, Jordanu kao i Emiratima. Proveo je dvije godine na Institutu Kralj Fejsal u Rijadu, u svojstvu direktora Zavoda za Nuklearnu medicinu. Govorio je pet svjetskih jezika.
Izabran je za predstojnika Zavoda za nuklearnu medicinu u Federalnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu D.C. Promaknut je u zvanje profesora na četiri sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. U svojstvu pozvanog profesora predavao je na mnogim sveučilištima svijeta. Bio je svjetski poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti korištenja osiromašenog urana. Zbog neslaganja s uporabom istog, o čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim ustanovama, napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu.
Mnoge su mu pjesme objavljene u književnim časopisima u Hrvatskoj. Bio je suradnik Hrvatskog književnog lista prije i za vrijeme Hrvatskog proljeća. Pjesme su mu objavljene u sljedećim zbirkama: Zapis o zemlji Hrvatskoj, Vukovarsko zvono, Lijet sarmatskog sokola; Sat bezvremena. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
U svom poznatom djelu iz 1972. godine, Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, svojedobno je upozoravao kako je “pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini s poznatim rezultatima“.
Proučavajući znanstvenu i stručnu literaturu, došao je do zaključka da „iz statističkih podataka iz starijih i suvremenih izvora evidentno je da je preko 95% muslimana Bosne i Hercegovine hrvatskog podrijetla“.
2021. Umro je Pavle Dešpalj
Pavle Dešpalj (Blato na Korčuli, 18. VI. 1934. – Zagreb, 16. XII. 2021.) bio je hrvatski dirigent, skladatelj i akademik.
Studij kompozicije završio je 1960. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1962. do 1967. bio je šef-dirigent Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Zagreb, a od 1963. i Komornog orkestra RTZ-a te gost dirigent Zagrebačke filharmonije. Suosnivač je zadarskih Glazbenih večeri u sv. Donatu 1960. godine, a 1966. osnovao je Beogradski kamerni ansambl. Od 1967. godine djeluje u SAD-u, 1970. izabran je za glazbenog ravnatelja i dirigenta Simfonijskog orkestra u Orlandu. Od 1980. do 1985. djeluje kao šef-dirigent Zagrebačke filharmonije te od 1987. kao profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je i glazbeni ravnatelj Dubrovačkog festivala, a od 1988. član JAZU-a. Od listopada 2014. počasni je šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.
Akademik Pavle Dešpalj vodio je zagrebačke orkestre na brojne turneje po gotovo svim zemljama Europe te po Americi i Dalekom istoku. Bio je gost dirigent u prestižnim inozemnim simfonijskim orkestrima, ravnao je Londonskom kraljevskom filharmonijom, moskovskim Ruskim državnim simfonijskim orkestrom, Novosibirskom filharmonijom, Pitsburškim simfonijskim orkestrom, Čikaškim Festivalskim orkestrom u Grand Parku, Tokijskom filharmonijom, Tokijskim simfonijskim orkestrom te Operama u Tokiju i Yokohami.
Najpoznatija djela: Varijacije za komorni orkestar, Koncert za violinu i orkestar, Koncert za altsaksofon i gudače, Koncert za violončelo i gudače.
Za svoj rad dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo i mnogobrojne druge nagrade i priznanja.