1388. Vrbnički statut
Vrbnički statut (Krčki ili Vrbanski) je statut grada Vrbnika iz 1388. godine.
1896. Rodio se Josip Horvat
Josip Horvat (Horvath), (Čepin, 15. I. 1896. – Zagreb, 6. X. 1968.) bio je hrvatski novinar i povijesni pisac, kazališni kritičar, najistaknutiji predstavnik liberalnog građanskog novinarstva.
1917. Rodio se Mladen Žigrović
Mladen Žigrović (Zagreb, 15. I. 1917. – Beckenham, London, 28. IX. 1986.) bio je hrvatski esejist, novinar i domoljubni djelatnik.
1938. Umro je Tomislav Maretić
Tomislav Maretić (Tomo) (Virovitica, 13. XII. 1854. – Zagreb, 15. I. 1938.) bio je hrvatski jezikoslovac i leksikograf.
1939. Umro je Lujo Marun
Lujo (svjetovno ime Stjepan) Marun (Skradin, 10. XII. 1857. – Knin, 15. I. 1939.) bio je hrvatski franjevac, pionir hrvatske arheologije.
1992. Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske
- siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku priznalo je 20 svjetskih država. (sve članica tadašnje Europske zajednice, 12 članica).
1996. Rezolucija 1037. Vijeća sigurnosti UN-a
Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 1037. (15. siječnja 1996.) uspostavilo Prijelaznu upravu UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES, United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium).
1998. Završio je Mandat UNTAES-a
Mandat UNTAES-a završio je15. siječnja 1998. te su Istočna Slavonija i hrvatsko Podunavlje vraćeni u ustavno-pravni poredak RH.
15. siječnja Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske
Dana 15. siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku priznalo je 20 svjetskih država, i to svih 12 članica tadašnje Europske zajednice (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Velika Britanija, Danska, Irska, Grčka, Španjolska, Portugal) te još Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Bila je to prekretnica u postupku priznavanja jer je odjednom to učinio niz država. Stoga se 15. siječnja obilježava kao spomendan – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Od općepriznatih država u svijetu prije navedenog dana priznali su nas samo Island (19.12.1991.), Vatikan (13.1.1992.) i San Marino (14.1.1992.). Napomenimo, prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. godine bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
Do kraja siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska i islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode, a dotad su je priznale i Rusija, Japan, SAD, Izrael i Kina.
Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037
o početku djelatnosti na reintegraciji hrvatskog Podunavlja u sastav RH. Ustrojena je Prijelazna uprava (UNTAES) kojoj je dodijeljeno 5.000 vojnika međunarodnih snaga
Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Mandat UNTAES-a završio je 15. siječnja 1998. te su Istočna Slavonija i hrvatsko Podunavlje vraćeni u ustavno-pravni poredak RH. U ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske vraćena su okupirana područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
1388. Vrbnički statut 
Vrbnički statut (Krčki ili Vrbanski) je statut grada Vrbnika iz 1388.
Vrbnički statut najstariji je pravni spomenik otoka Krka. Nastao je za vladavine imućnih i utjecajnih knezova Frankopana koji su obilježili srednjovjekovnu povijest otoka Krka. Knjiga vrbničkih statutarnih odredbi zapisana je 1388. hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, čitavo stoljeće nakon Vinodolskog zakona. Primjerak Vrbničkog statuta, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na signaturi R 4003, prepisan je u 16. stoljeću. Statutarne odredbe u njemu nisu kodificirane istovremeno: najstarija je odredba datirana 1362., a najmlađa 1526. Prvi put je Vrbnički statut objavio 1852. Ivan Kukuljević Sakcinski u ediciji Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Zahvaljujući tom izdanju Vrbnički statut postaje zanimljiv slavistima izvan naših prostora. U Petrogradu je 1879. statut s latiničkom i ćiriličkom transliteracijom pod naslovom Statut’ ostrova K’rka objavila pravnica i feministička aktivistica Anna Michailowna Jewreinova (1844. – 1919.). Godine 1890. Vrbnički statut objavljuju Franjo Rački i Ivan Črnčić u ediciji Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium. Ponovno je Vrbnički statut s latiničkom transliteracijom i prijenosom na suvremeni hrvatski jezik 2008. objavio Lujo Margetić.
1938. Umro je Tomislav Maretić
Tomislav Maretić (Tomo) (Virovitica, 13. XII. 1854. – Zagreb, 15. I. 1938.) bio je hrvatski jezikoslovac i leksikograf.
Diplomirao je 1878. klasičnu i slavensku filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio kao gimnazijski profesor u Požegi i u Zagrebu. Doktorirao je 1883., a od 1886. predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavensku filologiju. Iste godine otišao je na jednogodišnji studijski boravak u Leipzig i Prag. Umirovljen je 1914., ali se vratio na fakultet i 1919–24. predavao indoeuropeistiku. Pravi član JAZU od 1890., a njezin predsjednik 1915–18.
Maretić je bio poliglot široke naobrazbe, vrlo plodan jezikoslovac, glavni predstavnik tzv. hrvatskih vukovaca, zaslužan za dosljedno kodificiranje novoštokavštine kao književnog jezika i za uvođenje fonološkoga pravopisa. Životno mu je djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899., 1931., 1963. bez stilistike). Maretićeva je gramatika bila veći dio XX. st. temelj hrvatske jezične norme i glavni jezični priručnik generacijama učenika i studenata. Kritizirana odmah nakon izlaska jer nije zasnovana na hrvatskoj književnosti nego uglavnom na narodnim pjesmama i djelima Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, ta je gramatika, za svoje doba, najbolji i najopsežniji opis klasične novoštokavštine. Kao mladogramatičar Maretić nije lučio književni jezik od njegove dijalektne osnove te nije uzeo u obzir višestoljetni razvoj hrvatskoga književnog jezika i njegovo normativno ujednačavanje u brojnim gramatikama prije njega.
Od prijevoda klasičnih djela osobito su cijenjeni prijevodi Odiseje (18827) i Ilijade (1883). Iako često opravdano osporavan, Maretić je bio jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca i po opusu i po utjecaju na hrvatsko jezikoslovlje kao glavni jezikoslovni autoritet dugo vremena.
Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu epiku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti (A. Mickiewicza, Ovidija, Vergilija, Homera) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski heksametar koji je Petar Skok nazvao „životnim djelom Maretićevim”.[nedostaje izvor] Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta Vuka Karadžića u Hrvata, hrvatskoga i srpskog jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator „čistoga narodnog jezika” i isključivo (novo)štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
Djela: Lekcionarij Bernarda Spljećanina, Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, Veznici u slovenskijem jezicima, Slaveni u davnini, Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, Život i književni rad Franje Miklošića, Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Kugli, I. S. Turgenjev u hrvatskim i srpskim prijevodima, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika: priredio u više navrata ukupno preko 5.300 stranica i druga djela.
1939. Umro je Lujo Marun 
Lujo (svjetovno ime Stjepan) Marun (Skradin, 10. XII. 1857. – Knin, 15. I. 1939.) bio je hrvatski franjevac, pionir hrvatske arheologije.
Nakon studija na Franjevačkoj bogosloviji u Šibeniku i Makarskoj postao župni pomoćnik u Drnišu, gdje je pokazao zanimanje za starohrvatske spomenike. Godine 1885. bio je premješten za župnika u Knin pa se počeo intenzivno baviti arheologijom.
- predvodio je istraživanje na području bazilike sv. Marije u Biskupiji, kad se i pronašlo temelje ove bazilike.
Za potrebe istraživanja osnovao je Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici, a 1887., na poticaj F. Bulića, i Kninsko starinarsko društvo (poslije Hrvatsko starinarsko društvo).
1888. fra Lujo Marun otkrio je ostatke ranosrednjovjekovne crkve sv. Cecilije na položaju Cecela, nedaleko od Stupova kod sela Biskupije. 1892. godine objavio je tek kratak izvještaj o otkriću, a sljedeće godine i tlocrt crkve.
14. svibnja 1892. godine pronašao je dio kamene trojne pregrade s Pralikom Gospe od Velikoga Zavjeta.
1893. osnovao je prvi arheološki muzej u Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Kninu. Ondje je pohranio isključivo spomenike hrvatske prošlosti i borbe za slobodu.
Pokrenio je 1895. prvi časopis za srednji vijek među Hrvatima i Južnim Slavenima općenito, časopis Starohrvatska prosvjeta.
1892. uspio je spasiti kninsku tvrđavu od rasapa djelovanjem uskopoduzetničkih motiva. Budući da je izgubila važnost, njezina je kamena građa bila izglednom metom za rušenje radi dobivanja kamena. Da bi spasio ovaj prvorazredni spomenik fortifikacijske arhitekture, tvrđavu i njezinih petnaestak građevnih objekata kupio je za 4000 forinta te je tako došao do prostora za gradnju nove muzejske zgrade.
1908. vodio je prva istraživanja Bribirske glavice koja s kraćim prekidima traju do danas, a istražena je tek jedna petina površine unutar zidina. Još je onda uvidio značaj ove lokacije za hrvatsku povijest, pa ju je nazvao “Hrvatskom Trojom”. Ondje je za 10.000 kruna dao sagraditi zgradu za čuvara i smještaj nađenih hrvatskih arheoloških spomenika.
1912. na mjestu rimskog Burnuma, blizu Ivoševaca kod Kistanja, započeo je istraživanja budući da je ondje nekada bila i srednjovjekovna crkvica s grobljem.
Kad je vodio arheološka istraživanja na lokalitetu vrela rijeke Cetine (crkva sv. Spasa), zamalo je pritom stradao od lokalnoga pravoslavnoga stanovništva.
- napustio je kninski samostan zbog nesporazuma s gvardijanom, ali je i dalje živio u Kninu. Poslije je otišao u Sinj. Zbog predanosti arheologiji 1920. isključen je iz franjevačkoga reda.