1089. Umro je Dmitar Zvonimir
Dmitar Zvonimir, hrvatski kralj 1075.–1089. Krunidba 8. listopada 1075. u Solinu.
Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik Petar Krešimir IV., nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti jer je sukcesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.
U listopadu 1075. papinski izaslanik Gebizon okrunio ga je za kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu (vjerojatno trobrodna bazilika na lokalitetu Šuplja crkva). Pritom je primio znakove kraljevske časti i kao vazal prisegnuo na vjernost papi Grguru VII., obvezao se na plaćanje godišnjega danka od 200 dukata i papi darovao samostan sv. Grgura u Vrani (o tome svjedoči sačuvana Zvonimirova zavjernica). U pisanim vrelima dvostruko je tituliran i nazivan; kao kralj Hrvatske i Dalmacije, ali i kao kralj hrvatski (Supetarski kartular, Bašćanska ploča). U nastojanju da učvrsti vlast oslanjao se na Crkvu i njezina glavnog predstavnika u svojemu kraljevstvu, splitskoga nadbiskupa Lovru. Nastavio je politiku crkvenih reformi koju su započeli njegovi prethodnici, ali nije odustajao od potpore glagoljašima. Vazalski odnos prema Grguru VII. osigurao mu je papinsku zaštitu, pa je tako 1079. papa zaprijetio prokletstvom nekom (vjerojatno kranjskom ili istarskomu) vitezu Vecelinu (Wezelin) u slučaju da napadne Zvonimira. Oko 1080. udao je kćer Klaudiju za Vinihu od roda Lapčana, kojemu je tada navodno u miraz darovao Karinsku županiju. O tome da je vladao ako ne cijelom bizantskom Dalmacijom, a onda pojedinim dalmatinskim gradovima, svjedoče podatci iz Osorskog exulteta (1082.) u kojemu građani Osora nazivaju Zvonimira »našim kraljem« i u njegovu čast pjevaju laude, kao i tekst Bašćanske ploče (na kojoj je glagoljicom zapisana hrvatska inačica njegova imena), koji potvrđuje da je Zvonimir imao vlast i nad Krkom. O snazi Zvonimirova kraljevstva svjedoči činjenica da je između 1081. i 1085., vjerojatno kao papin vazal, postao saveznikom normanskoga kneza Roberta Guiscarda te sudjelovao u pomorskim ratovima protiv Bizanta; tada je njegovo brodovlje zajedno s Dubrovčanima sudjelovalo u pomorskim operacijama duž albanske i grčke obale. Premda je okončanjem rata 1085. i smrću Roberta Guiscarda, bizantski car Aleksije I. Komnen mletačkom duždu Vitalu Falieru dodijelio naslov dux Dalmatiae i dao mu na upravu temu Dalmaciju, Zvonimir je uspio sačuvati vlast na cijelom području svojega kraljevstva. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.
Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.
Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije mu je tijelo preneseno u Solin.
U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.
1502. Umro je Franjo Vranjanin
Franjo Vranjanin (talijanski Francesco Laurana); (Zadar, oko 1430. – Marseille ili Avignon, 12. ožujka 1502.) bio je hrvatski kipar i medaljer, jedan od najznačajnijih hrvatskih renesansnih kipara.
U Napulju je sudjelovao u radu na Trijumfalnom luku Alfonsa I (1452. – 1472.). Boravi na Siciliji gdje mu se pripisuje kapela Mastrantomio crkve Sv. Franje Asiškog u Palermu. Posljednje arhitektonsko djelo radi u Marseillesu, u katedrali na kapeli Sv. Lazara (1475. – 1481.). Poznat je po bistama u kojima je razvio vrlo osobit stil. Najviši umjetnički domet postigao je u mramornim ženskim portretnim poprsjima aragonskih princeza Beatrice, Eleonore i Isabele te u poprsju Battista Sforze koja se odlikuju nenadmašnom čistoćom volumena i diskretno naglašenim osobnim crtama. Od Pisanella je naslijedio francuski kasnogotički i talijanski renesansni stil u oblikovanju medalja (medalje s likom kralja Renéa I., kraljice Jeanne de Laval, Karla od Mainea /Charles IV d̕’Anjou/, Luja XI., vojvode Jeana Lorenskoga). Zaslužan što je u južnu Francusku unio duh talijanske renesanse.
1517. (nakon) Umro je Feliks Petančić
Petančić Feliks (Dubrovnik oko 1455. – ? nakon 1517.) bio je hrvatski humanist, turkolog, diplomat i minijaturist; bio je u službi Matijaša Korvina i Vladislava II. Jagelovića. Napisao i ilustrirao raspravu Povijest vladara Turskoga Carstva.
Podrijetlom iz dubrovačke pučanske obitelji. Školovao se u Dubrovniku gdje je od 1478. djelovao kao nastavnik, a od 1482. kao kancelar kriminalističkoga suda Dubrovačke Republike. God. 1487. otišao je u Ugarsku gdje se u humanističkom krugu na dvoru Matije Korvina istaknuo kao kaligraf i minijaturist, vodio budimsku sitnoslikarsku radionicu (1487.–1490.) i sudjelovao u izradbi najljepših rukopisa držeći se slikarske tradicije talijanske renesanse. Pošto se 1490. vratio u Dubrovnik, dobio je titulu notara i suca te je kao poslanik Dubrovačke Republike sudjelovao u nizu diplomatskih misija. God. 1496. ponovno je otišao u Ugarsku, potom je bio imenovan kancelarom grada Senja. Ubrzo zatim stupio je u diplomatsku službu na dvoru Vladislava II. Jagelovića koji mu je podijelio plemstvo i darovao posjed u Gackoj. U kraljevskoj je službi sudjelovao u više protuosmanskih diplomatskih i vojnih akcija.
Napisao je nekoliko djela po kojima je bio poznat kao jedan od najčitanijih turkoloških pisaca XVI. st. U djelu Turska povijest ili Povijest turskih sultana (Historia Turcica ili Historia Imperatorum Regni Turcici), napisanome oko 1501., donio je kratak pregled povijesti Osmanskoga Carstva od Osmana I. do Bajazida II. zastupajući mišljenje da se u borbi protiv Osmanlija Ugarska treba osloniti na vlastite snage. U Knjižici o putovima prema Turskoj (De itineribus in Turciam libellus), napisanoj 1502., a objavljenoj 1522. u Beču, razradio je plan napada na Osmanlije i pritom donio detaljan opis strateški važnih putova na području Osmanskoga Carstva.
Napisao je Rodoslovlje turskih sultana ili Opis Turske (Genealogia Turcorum Imperatorum ili Descriptio Turciae), prikaz stanja u Osmanskome Carstvu s kratkim pregledom povijesti osmanskih sultana i nekim osnovnim podatcima o osmanskom državnom ustroju.
Svojim minijaturističkim radovima dostigao je zavidnu umjetničku razinu, a u bogato ilustriranim spomenicama osobito se ističu portreti suvremenika (sultana) i prizori iz svakodnevnoga života Osmanlija.
1894. Osnovan je Savez hrvatskih biciklista
Najpopularniji sport u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća bio je biciklizam. Prvo hrvatsko društvo biciklista utemeljeno je 1885. u Zagrebu, a godinu dana kasnije na zagrebačkom Zrinjevcu održana je prva biciklistička utrka. Dana 14. travnja 1894. biciklisti su prvi osnovali svoj strukovni sportski savez – Savez hrvatskih biciklista. Nakon toga, iste je godine u sklopu prvoga hrvatskoga klizačkog društva počela djelovati skijaška sekcija, a godinu dana poslije i prvi teniski klub.