1111. Umro je Ivan Trogirski
Ivan Trogirski (1031. – 1111.) bio je redovnik pustinjak, benediktinac kamaldoljanin, u samostanu svetog Petra u Osoru, na otoku Cresu, trogirski biskup i kršćanski svetac. Podrijetlom je iz rimske plemićke obitelji Orsini. Benediktinac u opatiji sv. Petra u Osoru. Trogirani su ostali bez biskupa pa su zamolili da se Ivan imenuje za biskupa. Njihova molba je uslišena. Ivana je za trogirskoga biskupa posvetio splitski nadbiskup Lovro 1062. godine. Nadbiskup Lovro bio je, također, negdašnji redovnik u osorskom benediktinskom samostanu svetog Petra na otoku Cresu.
Sudjelovao je na crkvenim saborima u Splitu (1075., 1089./90.) i Zadru (1095.). Zbog pokorničkoga života te čuda koja mu se pripisuju, došao je na glas svetosti pa je kanoniziran. Kanoniziran je prije kongregacije. Spomen dan je 14. studenoga. Na temelju njegova štovanja, nastala je bogata književna i umjetnička baština. Prva latinska verzija djela Život bl. Ivana ispovjednika biskupa trogirskog i njegova čudesa (Vita b. Iohannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula) iz 1105. djelo je anonimnoga autora.
Ivan je razvio živu pastoralnu djelatnost. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova. Iz toga razloga Ivan Trogiranin i nadbiskup Lovro javljaju se na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. Zaslugom Ivana Trogirskog hrvatsko-ugarski kralj Koloman nije razorio Trogir 1105. jer ga je Ivan uspio odvratiti od toga.
Službu trogirskoga biskupa obavljao je prema nekim izvorima više od 40 godina, od 1064. do 1111. (?). U Trogiru je osnovao samostan benediktinki. Preminuo je u Trogiru, a grob se nalazi u trogirskoj katedrali (Kapela Svetog Ivana Trogiranina u kojoj se nalazi sarkofag). Autori kapele su: Andrija Aleši, Nikola Firentinac i Majstor Radovan. Blagdan sv. Ivana Trogirskoga, zaštitnika grada Trogira, svečano se slavi 14. studenoga. Pripisivala su mu se mnoga čudesa pa ga je narod u Trogiru i okolici izuzetno štovao, a to se štovanje zadržalo do današnjega dana.
1391. Ubijen je Nikola Tavelić
Nikola Tavelić (Šibenik, oko 1340. – Jeruzalem, 14. XI. 1391.) bio je franjevac, mučenik. Prvi hrvatski svetac .
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti.
Tavelić i subraća nisu se htjeli odreći svoje vjere u Isusa pa ih je kadija osudio na smrt. Muslimani su ih zlostavljali tri dana. Presudu je potvrdio građanski sud nakon čega je okolna svjetina 14. studenoga 1391. mačevima sasjekla Tavelića i trojicu subraće i bacila ih na lomaču. Grobovi su im nepoznati.
Papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889. godine na molbu šibenskog biskupa Josipa Fosca. Između dva svjetska rata raširilo se Nikolino štovanje, a rad na kanonizaciji je sretno završen i papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu, 21. lipnja 1970. godine. Veliku zaslugu za njegovu kanonizaciju ima poznati hrvatski kanonist fra Ante Crnica koji se na ovome intenzivno angažirao od 1958. godine.
Sv. Nikolu Tavelića prikazuje se s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu su ožiljci od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće je to slučaj kad ga se prikazuje kao propovjednika. Štuje ga se kao zaštitnika hrvatskog naroda. Njegov blagdan slavi se 14. studenoga.
1838. Rodio se August Šenoa
August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. XI. 1838. – Zagreb, 13. XII. 1881.) bio je hrvatski novinar i književnik (vidi 13. prosinca).
1861. Umro je Antun Mihanović
Antun Mihanović (Zagreb, 10. VI. 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 14. XI. 1861.) bio je hrvatski pisac, pravnik i diplomat.
Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Kao pravnik radio je 1813. pri Banskome stolu u Zagrebu, 1815–21. bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci, a 1836–58. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi (u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu.
Mihanović je, dva desetljeća prije Ljudevita Gaja, najavio hrvatske preporodne težnje. God. 1818. u Veneciji pronašao je rukopis Gundulićeva Osmana pa je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom o potrebi njegova izdavanja. Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme. U slavistici poznat je po otkriću spomenikâ rane slavenske pismenosti (Zografsko evanđelje).
Mihanović je neprolaznu slavu stekao pjesmom „Horvatska domovina” koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve Danice, 14. ožujka 1835. godine. Za Horvatsku domovinu ili, prema prvom stihu, Lijepu našu ishitreni napjev uglazbio je, prema uvriježenom mišljenju, Vinkovčanin Josip Runjanin, a ukajdio ga je, po predaji veoma točno, učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger. Prvi put javno je izvedena 1861. godine. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891. godine.
Istraživao je i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu, a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.
2019. Umro je Branko Lustig
Branko Lustig (Osijek, 10. VI. 1932. – Zagreb, 14. XI. 2019.) bio je hrvatski producent i glumac židovskoga podrijetla.
Tijekom Drugoga svjetskog rata u dječjoj dobi bio je interniran u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Diplomirao je 1959. glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Od 1955. bio je zaposlen u Jadran filmu u odjelima organizacije i produkcije, isprva kao organizator snimanja, potom kao pomoćnik režije i direktor filma u više od 100 hrvatskih, koprodukcijskih i stranih filmova.
Godine 1988. odlazi u SAD, gdje nakon miniserije Ratovi za drogu: Camarenina priča (Drug Wars: The Camarena Story, Brian Gibson, 1990.) za produkciju koje je kao jedan od producenata primio nagradu Emmy, doseže vrhunac karijere produkcijom filma Schindlerova lista (Schindler’s List, 1993.), jednoga od najcjenjenijih filmova o holokaustu, u režiji vodećega hollywoodskog redatelja toga doba Stevena Spielberga, za što je, kao jedan od trojice producenata, primio nagrade Oscar i Zlatni globus.
Prvi je Hrvat koji je kao najbolji producent nagrađen dvjema filmskim nagradama ‘Oscar’ i to 1993. godine za film Schindlerova lista te 2001. godine za film Gladijator. Dvostruki je dobitnik nagrade Zlatni globus za navedene filmove.