Dogodilo se na današnji dan, 14. siječnja

by | sij 14, 2025 | Dogodilo se na današnji dan

  1. Umro je Andrija III.

Andrija III. Mlečanin (mađ. III Velencei Andras), (? 1265. – Budim 14. I. 1301.) posljednji je hrvatski kralj mađarske krvi, posljednji muški izdanak dinastije Arpadovića koja je vladala Ugarskom od X., a Hrvatskom od XII. stoljeća.

  1. Rodio se Fran Kurelac

Fran Kurelac (Bruvno, 14. I. 1811 – Zagreb, 18. VI. 1874) bio je hrvatski književnik i filolog predvodnik narodnog preporoda u Hrvatskom primorju.

  1. Rodio se Antun Nemčić

Antun Nemčić (Edde, Mađarska, 14. I. 1813. – Križevci, 5. IX. 1849.) bio je hrvatski književnik.

  1. Umro je grof Janko Drašković

Janko Drašković (Zagreb, 20. X. 1770. – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856.) bio je hrvatski preporoditelj i političar.

  1. Umro je Stjepan Ivšić

Stjepan Ivšić (Orahovica, 13. VIII. 1884. – Zagreb, 14. I. 1962.) bio je hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog.

  1. Umro je Vilim Srećko Feller

Vilim Srećko Feller (Zagreb, 7. VII. 1906. – New York, 14. I. 1970.) bio je hrvatski matematičar na području teorije vjerojatnosti. Smatra se jednim od osnivača teorije vjerojatnosti kao znanstvene discipline.

  1. Umro je Dušan Džamonja

Dušan Džamonja (Strumica, Makedonija, 31. I. 1928. – Zagreb, 14. I. 2009.) bio je hrvatski kipar.

  1. Umro je Ante Babaja

Ante Babaja (Imotski, 6. X. 1927. – Zagreb, 14. I. 2010.) bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist.

Borba za nezavisnost

  • Od milicionara SAO Krajine (koji su i dalje primali osobni dohodak iz proračuna RH), MUP Hrvatske zatražio je da potpišu izjavu o lojalnosti RH, što su oni odbili.
  • San Marino priznao Hrvatsku, Njemačka prva otvorila veleposlanstvo u Zagrebu. Prvi veleposlanik bio je Horst Weisel.
  • U „Newyork times-u“, američki Hrvati u suradnji s institutom, „Ruđer Bošković“ iz Zagreba za 50.000 DEM objavili su Apel 104 nositelja Nobelove nagrade za mir u Hrvatskoj (Apel je potpisalo 127 nobelovaca).
  • Vlada RH objavila Pismo namjere o završetku mirne reintegracije Podunavlja.

1301. Umro je Andrija III.

Andrija III. Mlečanin (mađ. III Velencei Andras), (? 1265. – Budim 14. siječnja 1301.) posljednji je hrvatski kralj mađarske krvi, posljednji muški izdanak dinastije Arpadovića koja je vladala Ugarskom od X., a Hrvatskom od XII. stoljeća.

Nakon smrti Ladislava IV. Kumanca mladi Andrija III. došao je u Ugarsku i okrunjen je krunom sv. Stjepana (1290.) za hrvatsko-ugarskog kralja. Otprilike u isto doba dinastija Anžuvinaca koja je vladala Napuljem također se proglasila vladajućom u Ugarskoj i Hrvatskoj. Papa i Rudolf Habsburški također su osporavali Andrijino pravo na prijestolje.

Karlo Robert Anžuvinac uspio je već za Andrijina vladanja zavladati Hrvatskom uz pomoć Šubića. Andrija III. umro je, navodno otrovan, u Budimu. Karlo Robert Anžuvinac zavladao je uskoro cijelim Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom.

 

1856. Umro je grof Janko Drašković   

Janko Drašković (Zagreb, 20. X. 1770. – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856.) bio je hrvatski preporoditelj i političar.

Bio je jako obrazovan iako nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno. Odlično  poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. Služio je u vojsci kao djelatni časnik, ali je zbog bolesti napustio vojsku u činu natporučnika. Kasnije je sudjelovao u protunapoleonskim ratovima.

 

U političkom životu bio je prisutan od 1792. kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora redovito je sudjelovao i u radu zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora. Suočen s nastojanjima mađarskog nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene madžarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskom nacionalnom pokretu. God. 1832. u Karlovcu je iz tiska izašla njegova Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem. Bila je to prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Nastala je uoči zasjedanja zajedničkoga sabora, a imala je poslužiti hrvatskim zastupnicima da na saboru pariraju mađarskim nacionalnim aspiracijama. U njoj se Drašković založio za to da Hrvatska dobije samostalnu vladu (»sovjetni dikasterium kraljevski«) s obnovljenom banskom vlašću, da se narodni jezik (štokavština) uvede kao službeni jezik na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Vojne krajine, trebalo obuhvatiti i dio južnoslavenkog područja, konkretno prostor Bosne te slovenske zemlje. Naziv teritorijalno-političke cjeline koja bi, prema Draškoviću, nastala uz pomoć Bečkoga dvora, s time da njezino konstituiranje ne bi podrazumijevalo i prekid državnopravnih veza s Ugarskom, glasio bi »Ilirija Velika«, odnosno »Kraljevstvo Iliričko«. Uz to, Drašković se u Disertatiji založio i za određene gospodarske i prosvjetne reforme kojima krajnji cilj nije bilo ukinuće, nego poboljšanje učinkovitosti feudalnog sustava.

Drašković je izravno sudjelovao i u izgradnji institucionalne infrastrukture preporodnoga pokreta (Čitaonice ilirske, Narodnoga muzeja, Matice ilirske, Narodnoga kazališta, Gospodarskoga društva). U razdoblju nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Drašković se gotovo u potpunosti posvetio političkom djelovanju. Kao istaknuti prvak Narodne stranke, koristeći se svojim vezama s bečkom vladom i dvorom, napose s barunom F. Kulmerom, nastojao je spriječiti gušenje hrvatskog nacionalnog pokreta nastavljajući se pritom žestoko odupirati mađarskim nacionalnim zahtjevima. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Premda je zbog godina odbio prijedlog da prihvati bansku čast, predsjedao je 22. III. 1848. u Zagrebu skupštini na kojoj se pokušalo formulirati program hrvatskog pokreta 1848./49., a sudjelovao je i u radu Hrvatskoga sabora zastupajući stajalište da Hrvatska mora dobiti samostalnu vladu te zadržati zajedničko zakonodavstvo s Mađarima, ali ga prilagoditi svojim potrebama.

Grof Drašković savjetuje buduće zastupnike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu te slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.

Grof Drašković je i književno sudjelovao u hrvatskom preporodu, te je 1835. godine u Danici objavio tri pjesme („Poskočnica“,Pĕsma domorodska“ i „Napitnica ilirskoj mladeži“) u kojima slavi domovinu, slobodu i vino te osuđuje narodne izdajice.

Preminuo je u Radgoni (njem. Radkersburg) u Štajerskoj, na današnjem teritoriju Slovenije. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1893. godine u Hrvatsku, na groblje Mirogoj.

 

1962. Umro je Stjepan Ivšić

Stjepan Ivšić (Orahovica, 13. VIII. 1884. – Zagreb, 14. I. 1962.) bio je hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog.

Hrvatski jezik i klasičnu filologiju studirao je u Zagrebu i Krakovu, proučavao slavenske jezike u Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Gimnazijski pa sveučilišni profesor u Zagrebu.

Bio je član JAZU i član nekoliko slavenskih akademija i društava te dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rektor Zagrebačkoga sveučilišta.

U širokome rasponu znanstvenoistraživačkoga rada Ivšić je dao za slavistiku vrhunske akcentološke i dijalektološke ostvaraje. Prilog za slavenski akcenat (Rad JAZU, 187/1911) ključna je rasprava u slavenskoj akcentologiji s teorijskom osnovom o slavenskoj akcentuaciji.

Među temeljna djela hrvatske dijalektologije, a i slavistike, pripada još jedna Ivšićeva rasprava, Jezik Hrvata kajkavaca (Ljetopis JAZU, 48/1936), s jezikoslovnim dokazima o pripadnosti kajkavskog narječja hrvatskom jeziku i s razredbom kajkavskog dijalekata na osnovi samo jednoga obilježja – naglaska.

Ivšić je bio vrstan poznavatelj i tumač hrvatske glagoljičke baštine, posebice neliturgijske, o kojoj je napisao 30-ak radova, od enciklopedijskih članaka i novinskih tekstova o Bašćanskoj ploči, do sintetskih prikaza.

Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1939. do 1943. U vrijeme NDH otklonio je ponudu da bude ravnatelj Hrvatskoga državnog ureda za jezik, zagovarao je fonološki pravopis nasuprot službenomu “korienskomu”.

U proljeće 1945. zbog navodne suradnje s neprijateljima (tzv. kolaboracija) osuđen na izgon iz Zagreba i isključen iz Akademije. Jedini je od potpisnika zaključaka Novosadskog dogovora koji je dogovor potpisao uz sljedeću ogradu: „Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u točki 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području.“

U hrvatskom jezikoslovlju Ivšić zauzima mjesto vodećega slavista i učitelja mnogih uglednih hrvatskih jezikoslovaca. Jedan je od najvećih hrvatskih filologa i jezikoslovaca, akcentolog svjetskoga glasa.

 

1970. Umro je Vilim Srećko Feller

Vilim Srećko Feller (Zagreb, 7. VII. 1906. – New York, 14. I. 1970.) bio je hrvatski matematičar na području teorije vjerojatnosti. Smatra se jednim od osnivača teorije vjerojatnosti kao znanstvene discipline.

Studirao (matematika) je u Zagrebu i njemačkom gradu Göttingenu.

Godine 1928. postaje docent na sveučilištu grada Kiela. Zbog širenja nacističke ideologije odlazi iz Njemačke u Dansku, a poslije u SAD.

Dolaskom u SAD, Feller počinje predavati na sveučilištu Brown, te od 1944. na sveučilištu Columbia. Istodobno prihvaća američko državljanstvo, a od 1950. preuzima obvezu docenta na sveučilištu u Princetonu. O svom znanstvenom radu na području matematike, Feller izdaje mnogobrojne knjige s različitim temama. Mnogi Teoremi iz teorije vjerojatnosti nose njegovo ime.

Objavio je 104 znanstvena rada iz različitih područja matematike. Govorio je njemački, engleski, francuski, latinski, hebrejski, švedski jezik.

Bio je u vezi s rodbinom u Zagrebu, kao i sa svojim kolegama sa Sveučilišta u  Zagrebu. Pomagao je i školovanju hrvatskih znanstvenika u Americi. Objavio je dva znanstvena rada na hrvatskom jeziku. Ponosno se deklarirao kao hrvatski znanstvenik.

Feller za svoj životni rad 1969. godine dobiva odlikovanje National Medal of Science. Umro je New Yorku 14. siječnja 1970. godine.

 

 

 

2009. Umro je Dušan Džamonja    

Dušan Džamonja (Strumica, Makedonija, 31. I. 1928. – Zagreb, 14. I. 2009.) bio je hrvatski kipar.

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. te bio suradnik majstorskih radionica Antuna Augustinčića i Frane Kršinića. Istodobno je studijski putovao u Italiju i Pariz, gdje su ga posebno nadahnule egipatska, starogrčka arhajska i sirijska skulptura, te ona Henryja Moorea i drugih modernih umjetnika. Živio je i radio u Bruxellesu, Vrsaru i Zagrebu. U Vrsaru se nalazi spomenički kompleks njegove kuće s ateljeom i parkom skulptura.

Osnovni materijali s kojima je radio su bronca, željezo, korten čelik i aluminij. Džamonjine monumentalne apstraktne skulpture su već bile izložene na Place de Vendome u Parizu, Praca de Commercio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent´s Parku.

Skulpture je kovao, zavarivao, zakucavao, palio, oksidirao im površinu te oblikovao često povezivanjem različitih kiparskih materijala, osobito uspjelo organskih i neorganskih, poput drva i željeza, koji gotovo postaju njegov zaštitni znak, kao i korištenjem netradicionalnih, industrijskih materijala. Njegova prepoznatljiva uporaba željeznih prefabriciranih čavala, koje je u nizovima zakucavao u mekanu drvenu jezgru skulpture oblikujući joj čvrst metalni oklop (niz Skulptura).

Veliki broj njegovih spomenika tematski je vezan uz II. svjetski rat.  Među arhitektonskim projektima zapaženi su mu oni za islamski vjerski i kulturni centar u Saudijskoj Arabiji (1985) i džamiju u Oranu te izvedeni projekt riječke džamije i islamskoga centra.

Imao je veliki broj samostalnih izložbi u Zagrebu, Beogradu, Milanu, Splitu, Veneciji, Cirihu, Ljubljani, Rimu, Hagu, Klagenfurtu, Đenovi, Skoplju, Kölnu, Mannheimu, Dubrovniku, Düsseldorfu, Sarajevu, Londonu i dr.

Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad. Bio je redoviti član HAZU-a od 2004. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007.). Preminuo je 14. siječnja 2009. u osamdesetoj godini života.

 

 

2010. Umro je Ante Babaja 

Ante Babaja (Imotski, 6. X. 1927. – Zagreb, 14. I. 2010.) bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist.

Radio je kao profesor na Akademiji za kazalište, film i TV, današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, osnivač njezina filmskog odsjeka, gdje je nakon odlaska u mirovinu bio profesor emeritus. Režirao je dokumentarne filmove među kojima se ističe film “Čuješ li me?“. Zapaženi su mu dokumentarni filmovi-eseji “Tijelo”, “Kabina” i “Čekaonica“. Karakteristično za njegov rad u igranome filmu je da se više bavi proživljavanjem junaka, nego fabulom.

Nacionalni ugled Babaja je stekao malenim, ali zapaženim opusom igranih dugometražnih filmova književne inspiracije (Carevo novo ruho, Pravda, Breza) kojima se nametnuo kao jedan od vodećih modernista u hrvatskoj kinematografiji. Najveći mu je domet film Breza (1967), modernistička adaptacija novela Breza i Ženidba Imbre Futača Slavka Kolara, u kojem je vizualno impresivno (snimatelj Tomislav Pinter) oslikao primitivnu seosku sredinu širokim rasponom nijansiranja likova i njihovih odnosa te sugestivnim poetskim ugođajem nadahnutim naivnim slikarstvom. Često je surađivao s književnikom Slobodanom Novakom pri adaptaciji njegovih djela. U filmovima Mirisi, zlato i tamjan (1971.), svojem jedinom crno-bijelom cjelovečernjem filmu, i Izgubljeni zavičaj (1980.), oba prema proznim djelima Slobodana Novaka, u modernističkim se izlagačkim strukturama bavi traganjem likova za vlastitim identitetom, problemom sjećanja i sučeljavanjem različitih ideologija XX. st.

Njegov posljednji igrani film Kamenita vrata (1992.) kasnomodernistički je film sjećanja i melodramska fabulacija o mističnom putovanju duše u zagrobni život.

Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1987.).