1235. Krunidba hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
U Székesfehérváru okrunjen je 1235. godine hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
1892. Rodio se Tito Strozzi
Tito Strozzi (Zagreb, 14. X. 1892. – Zagreb, 23. III. 1970.) bio je hrvatski glumac, redatelj, književnik i prevoditelj (vidi 23. ožujka).
1895. Car svečano otvorio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895. godine. Toga su se dana brojni Zagrepčani okupili u mnoštvu, a točno u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović.
1911. Rodio se Ivo Kozarčanin
Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911. – Zagreb, 4. II. 1941.) bio je hrvatski književnik (vidi 4. veljače).
1913. Rodio se Aleksa Kokić
Aleksa Kokić (Subotica, 14. X. 1913. – Cetinje, 17. VIII. 1940.) bio je hrvatski književnik (vidi 17. kolovoza).
1941. Umro je Dragutin pl. Hrvoj
Dragutin pl. Hrvoj (Prilipje, 8. I. 1875. – Zagreb, 14. X. 1941.) bio je hrvatski odvjetnik, pravaški političar i saborski zastupnik.
1956. Umro je Ivo Politeo
Ivo Politeo (Split, 26. I. 1887. – Zagreb, 14. X. 1956.) bio je hrvatski pravnik.
Borba za nezavisnost
- 1991. Predaja vojarne JA „Robert Domani“
- 1991. Oslobođena Bujavica u zapadnoj Slavoniji, prvo oslobođeno naselje u Domovinskom ratu.
1235. Krunidba hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
U Székesfehérváru okrunjen je 1235. godine hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
Ugarski i hrvatski kralj Bela IV., pripadnik znamenite dinastije Arpadovića, okrunjen je. 14. listopada 1235. godine. Svečanost njegove krunidbe održana je u Székesfehérváru (hrv. Stolnom Biogradu), tradicionalnom mjestu za kraljevske krunidbe u Ugarskoj. U tom se gradu nalazila znamenita bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana u kojoj su krunjeni kraljevi i kraljice, te u kojoj su čuvani ugarski kraljevski dragulji. Kralj Bela IV., za razliku od svojih prethodnika i nasljednika, nije okrunjen u spomenutoj bazilici, nego u crkvi svetog Petra i Pavla u Székesfehérváru, koja se nalazila samo oko stotinu metara južno od bazilike. Danas na mjestu spomenute crkve svetog Petra i Pavla stoji katedrala sv. Stjepana u Székesfehérváru, stolna crkva toga grada. Bela IV. vladao je 35. godina. Umro je 3. svibnja 1270. godine.
Bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana uništena je 1601. godine tijekom ratova s Osmanlijama.
1895. Car svečano otvorio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895. godine. Toga su se dana brojni Zagrepčani okupili u mnoštvu, a točno u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava po imenu Slava umjetnosti, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, bila je alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u čemu su nastupali prvaci Drame, Opere i Baleta, a izvedena je i osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
Zgradu su, u neobaroknom stilu, projektirali poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, najpoznatiji projektanti kazališnih zgrada tog doba koji su diljem Europe izgradili 48 kazališta. Lokacija nove nacionalne kuće bila je smještena na ondašnjoj periferiji grada, na Sajmišnom trgu (današnji Trg Republike Hrvatske).
1941. Umro je Dragutin pl. Hrvoj
Dragutin pl. Hrvoj (Prilipje, 8. I. 1875. – Zagreb, 14. X. 1941.) bio je hrvatski odvjetnik, pravaški političar i saborski zastupnik.
Nakon napuštanja zagrebačkog sjemeništa završio je pravo u Zagrebu. Politikom se počeo baviti na početku stoljeća. Bio je suradnik kršćansko-socijalnog dnevnika Hrvatstvo i frankovačkoga Hrvatskog prava. Godine 1910. prvi je put izabran u Hrvatski sabor.
Uoči I. svjetskog rata na saborskim sjednicama istupao je protiv nagodbenjačke politike Hrvatsko-srpske koalicije. Tada je vjerovao u koncepciju rekonstrukcije Austro-Ugarske Monarhije na tragu izjava prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon Ferdinandova ubojstva počeo je pisati antantofilski.
Javljao se u tisku, tijekom I. svjetskog rata u Hrvatskoj državi, a nakon 1918. u pravaški usmjerenim novinama Hrvatska misao, Hrvatsko pravo, Hrvatski Zagorac, Hrvatska gruda i Hrvatski narod. Pisao je o aktualnim političkim događajima u Hrvatskoj, a i o drugim povijesnim temama. Osvrtao se na protuhrvatske članke jugoslavenskih i srpskih nacionalista (S. Stanojević, S. Jovanović), a hrvatske povjesničare kritizirao je što ne reagiraju na iskrivljavanje hrvatske prošlosti. Do kraja života politički i moralni uzor bio mu je A. Starčević. Pripadao je tzv. starčevićanskim realistima koji su se uz politiku bavili i proučavanjem gospodarsko-socijalnih problema. Dio njegove rukopisne i tiskane ostavštine nalazi se u HDA-u.
Bio je izdavačem dnevnog lista Hrvatske misli iz Zagreba koji je izlazio od 1920. godine.
U studenome 1929. povukao se iz aktivne politike Hrvatske stranke prava, ali je i dalje bio politički utjecajan. Pred sudbenim stolom u Zagrebu neuspješno je 1931. branio Stjepana Javora i Antuna Hercega koji su bili optuženi za djela suprotna »zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka« te bili povezani s ustaškom emigracijom. Na početku 1940. postao je javni bilježnik u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1941. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
1956. Umro je Ivo Politeo
Ivo Politeo (Split, 26. I. 1887. – Zagreb, 14. X. 1956.) bio je hrvatski pravnik.
Diplomirao i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Bio je tajnik Društva bankovnih činovnika (1910.– 1919.) i odvjetnik (1918.– 1956.).
Predavao je radno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1940.– 1942.). Bio je među pokretačima i suradnicima više časopisa.
Bio je prvi predsjednik Advokatske komore u Zagrebu i predsjednik Saveza advokatskih komora Jugoslavije. Sudjelovao je u radu Međunarodne unije odvjetnika (Union internationale des avocats) kojoj je bio potpredsjednik i doživotni počasni potpredsjednik te je izradio njezin Kodeks odvjetničke etike (Code de morale professionelle, 1954.).
Kao odvjetnik istaknuo se u obrani Alije Alijagića, Josipa Broza Tita i Alojzija Stepinca.
Po službenoj dužnosti branio je nadbiskupa Alojzija Stepinca u političkom procesu. Za obranu imao je vrlo malo vremena i bio mu je dopušten samo jedan razgovor s nadbiskupom. Sud nije dopustio svjedočenje svjedoka obrane. Poznat je njegov govor u obrani nadbiskupa, smatran je biserom odvjetničke vještine.
Zbog obrane nadbiskupa Alojzija Stepinca komunističke vlasti su ga progonile pa je umro u bijedi.
Značajnija djela: Politički delikt (1921.), Radno pravo (1934.). Njegovim je imenom nazvana nagrada Hrvatske odvjetničke komore.