Dogodilo se na današnji dan, 13. travnja

by | tra 13, 2024 | Dogodilo se na današnji dan

1772. Umro je Karlo Batthyany

Karlo Batthyány (Rohonc, 28. IV. 1698. – Beč, 13. IV. 1772.) bio je hrvatski ban

 

1799. Habsburška Monarhija priznala je autonomiju Poljica

Habsburška Monarhija je 13. travnja 1799. priznala Poljicama veliku autonomiju.

 

1963. Umro je Stjepan Zimmermann

Stjepan Zimmermann (Virovitica, 24. XII. 1884. – Zagreb, 13. IV. 1963.) bio je hrvatski filozof i teolog

 

1974. Umro je Ante Jadrijević

Ante Jadrijević (Glavice kraj Sinja, 14. VI. 1896. — Makarska, 13. IV. 1974.) bio je hrvatski franjevac, arheolog i povjesničar.

 

1996. Umro je Vjekoslav Kaleb

Vjekoslav Kaleb (Tisno kraj Šibenika, 27. IX. 1905. – Zagreb, 13. IV. 1996) bio je hrvatski nastavnik i književnik.

1772. Umro je Karlo Batthyany

Karlo Batthyány (Rohonc, 28. IV. 1698. – Beč, 13. IV. 1772.) bio je hrvatski ban.

Istaknuo se u ratovima protiv Osmanlija 1716.–1718. i 1737.–1739. te u borbama na Rajni 1734. Postigao je čin generala konjaništva. Sudjelovao i u Ratu za austrijsku baštinu. Marija Terezija imenovala ga je 1742. hrvatskim banom (u bansku čast uveden 1743.). Obnašajući dužnost bana bio je ujedno i predsjednik Banskoga stola. Proveo je 1745. administrativnu obnovu slavonskih županija (virovitičke, požeške i srijemske), a 1747. potaknuo preuređenje slavonske Krajine. Postavljen je 1748. za glavnoga komornika na dvoru nadvojvode Josipa, budućega cara, pa je bio jedan od njegovih odgojitelja. Nakon pobune u Varaždinskom generalatu 1755. dao je 1756. ostavku na položaj bana, ali razlozi nisu bili sasvim jasni. Od 1762. bio je član Ministarskoga konferencijskog vijeća. Bio je i pravi tajni savjetnik, vitez reda sv. Stjepana i vitez Zlatnoga runa, a 1764. dobio je titulu kneza.

Karlo Josip Batthyány bio je jedan od hrvatskih banova (1742. – 1756.) s najvećim utjecajem u europskoj politici i na bečkom dvoru. Dobio je čin feldmaršala, a postao je i opunomoćenim ministrom bečkog dvora u Austrijskoj Nizozemskoj (otprilike na teritoriju današnje Belgije). Batthyány je bio jedan od najbližih i najvjernijih suradnika  carice Marije Terezije, a bio je i odgajatelj njezinog sina i nasljednika Josipa. Preminuo je u Beču 1772. godine, u 74. godini života.

 

1799. Habsburška Monarhija priznala je autonomiju Poljica

Poljička Republika ili Poljička knežija naziv je za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja. Od 13. stoljeća uživala je autonomiju. Nazivala se Poljičkom Kneževinom odnosno Republikom. Poljičani su imali pravo birati svog kneza na godinu dana, ali su većinu svoje povijesti priznavali vrhovnu vlast hrvatskih, hrvatsko-ugarskih, mletačkih i drugih vladara.

Poljica su dobila ime po brojnim malim poljima podno Mosora. Kao prvi župan spominje se Dalizio (Dališ) iz 1070. godine, a krajem 13. stojeća vladaju knezovi Šubići. Godine 1444. Poljičani priznaju mletačku vlast koja je trajala do kraja 18. stoljeća.  Mlečane je zamijenila Habsburška Monarhija koja je 13. travnja 1799. priznala Poljicama veliku autonomiju. Međutim, već 1805. Francuzi ulaze u Poljičku Republiku i uskoro ju ukidaju nakon 700 godina postojanja. Posljednji poljički veliki knez bio je Ivan Čović.

U Gradskome muzeju u Omišu čuva se Poljički statut iz 15. stoljeća u kojem su ozakonjena običajna prava te spada među najvažnije i najstarije hrvatske povijesno-pravne spomenike.

Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807. godine, ukinuo Poljičku Republiku.

 

 

1963. Umro je Stjepan Zimmermann

Stjepan Zimmermann (Virovitica, 24. XII. 1884. – Zagreb, 13. IV. 1963.) bio je hrvatski filozof i teolog

Teologiju i filozofiju studirao u Zagrebu i Beču do 1907., kada je bio zaređen za svećenika. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana postigao doktorat 1910., do 1918. predavao logiku i psihologiju u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, a iste godine habitirao se »za cjelokupnu filozofiju« i postao najprije izvanrednim, a ubrzo i redovitim profesorom filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je rektor Kraljevskoga sveučilišta u Zagrebu (1923–24.). U veljači 1946. zabranjeno mu je javno djelovanje zbog potpore ustaškoj vlasti.

Prema dosad najpotpunijoj bibliografiji Zimmermannovih radova, on je za života objavio ukupno dvadeset knjiga i dvjesto i pedeset članaka (što znanstvenih, što inih). Tome treba dodati i veoma opsežnu njegovu rukopisnu ostavštinu.

Najvećim dijelom Zimmermannov je opus posvećen spoznajnom problemu, noetici, u kojoj se suprotstavlja prvenstveno Kantu, pokušavajući preko kritike skepticizma, subjektivizma, idealizma i pozitivizma utemeljiti metafiziku kao (racionalnu) znanost. Noetički je problem dakle u Zimmermanna tijesno povezan s metafizikom, i to s tradicionalnom peripatetičko-skolastičkom metafizikom, s problemom njezine mogućnosti. Filozofijom religije i filozofijom života Zimmermann se posebno intenzivno bavi od tridesetih godina prošlog stoljeća do svoje smrti.

Pisao je i o povijesti hrvatske filozofije, posebno o Jurju Dragišiću i Ruđeru Josipu Boškoviću.

Glavna djela: Kant i neoskolastika (I–II.), Uvod u filozofiju, Opća noetika, Filozofija kršćanstva, Temelji filozofije, Filozofija i religija, Filozofija života, Nauka o spoznaji, Kriza kulture, Putem života.

 

1974. Umro je Ante Jadrijević

Ante Jadrijević (Glavice kraj Sinja, 14. VI. 1896. — Makarska, 13. IV. 1974.) bio je hrvatski franjevac, arheolog i povjesničar.

Na Papinskom biblijskom institutu u Rimu studirao 1923. – 25. hebrejski, grčki i sirski i 1925. stekao bakalaureat (1934. licencijat iz Svetoga pisma), zatim nastavio studij na Franjevačkoj biblijskoj školi u Jeruzalemu 1925. – 27. i postignuo doktorat iz teologije.

Bio je profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju i kateheta u Državnoj realnoj gimnaziji.Na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj predavao je biblijske predmete i starokršćansku arheologiju.

Bio je gvardijan Gospina samostana u Sinju 1945. – 49., a definitor Provincije Presvetoga Otkupitelja 1946. – 49. Zatim je bio profesor u Franjevačkoj srednjoj vjerskoj školi u Makarskoj do 1955. i u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Među njegovim radovima posebnu znanstvenu vrijednost imaju oni o Bibliji jer je postavio originalnu teoriju o tumačenju nekih dvojbenih mjesta. Objavio je nekoliko kraćih radova iz antičke i hrvatske arheologije te više priloga iz ranosrednjovjekovne hrvatske crkvene i narodne povijesti.

Boravak u Svetoj zemlji i obilazak svetih mjesta opisao je u putopisnim bilješkama. Surađivao je u više listova i časopisa.  Preveo je djelo L. M. Grigniona de Montforta Prava pobožnost prema Majci Božjoj. Pripremio je molitvenik Posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu, a s K. Kržanićem objavio je manje djelo Fatimski jubilej. 50. godišnjica Gospinih ukazanja. Napisao je himnu O Gospe Sinjska, Djevo sveta.

 

1996. Umro je Vjekoslav Kaleb

Vjekoslav Kaleb (Tisno kraj Šibenika, 27. IX. 1905. – Zagreb, 13. IV. 1996) bio je hrvatski nastavnik i književnik.

Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1934. Od 1924. bio učitelj u selima Dalmatinske zagore, na otoku Murteru, u Šibeniku i Zagrebu. Od 1943. bio u partizanima, a nakon rata urednik i suurednik u časopisima Republika, Književnik i Kolo. Također bio tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske te umjetnički direktor Zagreb filma. Redoviti član JAZU postao je 1961. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1967.

Objavio je ukupno 57 novela u brojnim zbirkama (“Na kamenju”,Izvan stvari”,Brigada“, “Trideset konja”, “Kronika dana”,Smrtni zvuci”,Nagao vjetar”,Ogledalo”,Luk i strijela”…) i 3 romana (“Ponižene ulice“, “Divota prašine”,Bijeli kamen“). Većina njegovih djela tematski se bavi životom u izoliranim zaselcima Zagore.

Pisao je i filmske scenarije, reportaže, članke, prikaze i prevodio (najpoznatiji je njegov prijevod bajke Pinocchio, Carla Collodija). Gost je jedna od njegovih najranijih (objavljena 1940.), ali i najboljih i najpoznatijih novela. Djela su mu prevedena na više europskih jezika.

Umro je u Zagrebu 1996. godine, a pokopan je na Mirogoju.