- Osmanlije osvojile Gvozdansko
Hrvatska utvrda Gvozdansko podno Zrinske gore pala je u ruke Osmanlija 13. siječnja 1578. godine. Gvozdansko je postalo simbolom hrvatske želje za slobodom i otporom protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti.
- Rodio se Luka Ignacije Antunov Sorkočević
Luka Ignacije Antunov Sorkočević (Dubrovnik, 13. I. 1734. – Dubrovnik, 11. IX. 1789.) bio je hrvatski skladatelj i diplomat.
Umro je Juraj Dobrila
Juraj Dobrila (Veli Ježenj, Pazin, 16. IV. 1812. – Trst, 13. I. 1882.) bio je biskup i hrvatski narodni preporoditelj.
- Umro je Ivan Antunović
Ivan Antunović (Kunbaja kraj Bácsalmása, Madžarska, 19. VI. 1815. – Kalocsa, Madžarska, 13. I. 1888.) bio je hrvatski biskup, pisac i preporoditelj.
- Umro je David Schwarz
David Schwarz (Keszthely, Madžarska, 2. X. 1850. – Beč, 13. I. 1897.) bio je hrvatski izumitelj židovsko-austrijskog podrijetla.
- Sveta Stolicapriznala je suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.
Vatikan je našu domovinu priznao dva dana prije od većine članica Europske zajednice.
Borba za nezavisnost
- Imenovani u Glavni stožer.Glavni stožer OS RH osnovan je u rujnu 1991. godine, a na čelo mu je postavljen general Anton Tus. 13. siječnja 1992. godine predsjednik Tuđman donio je Odluku o imenovanju časnika HV na dužnosti u Glavnom stožeru.
- Predsjednik Tuđman donio odluku o otkazu snagama UNPROFOR-a sa 31. ožujka zbog njihove neučinkovitosti.
- 1996 Bil Clinton, predsjednik SAD-a, posjetio Hrvatsku. Na povratku iz BiH predsjednik SAD-a Bil Clinton sastao se na zagrebačkom aerodromu s predsjednikom RH, dr. Franjom Tuđmanom. Razgovor u zgradi zračne luke trajao je 1,5 sati. Bio je to šesti susret predsjednika Tuđmana s predsjednikom Clintonom.
1578. Osmanlije osvojile Gvozdansko
Herojski otpor branitelja Gvozdanskog slomile su Osmanlije 1578.godine. Gvozdansko je naselje u Hrvatskoj. Nalazi se na pola puta između Gline i Dvora, podno Zrinske gore. Hrvatski plemenitaši Zrinski podigli su utvrdu Gvozdansko gdje je Nikola III. Imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Hrvatska utvrda Gvozdansko podno Zrinske gore pala je u ruke Osmanlija 13. siječnja 1578. godine.
Ferhat-beg je osvojio susjedne utvrde i izolirao Gvozdansko tako da nije bilo moguće dostaviti nikakvu pomoć. Oko Božića 1577. s oko 5.000 vojnika ponovo stiže pred Gvozdansko koje je branilo oko 300 ljudi, od čega su samo pedesetak njih bili vojnici dok su ostali bili žene, djeca, seljaci i rudari.
Iako je posada Gvozdanskog zbog izolacije ostala bez hrane i ogrjeva, nekoliko puta su odbili ponudu Ferhat-bega da se predaju. Osmanlije su udarili na Gvozdansko žestokom topovskom paljbom te krenuli u juriš na utvrdu. Kad su na kraju prodrli u grad, zatekli su samo smrznuta tijela branitelja koji su ostali bez hrane i ogrjeva.
Ferhat-beg bio je zadivljen ovakvim junaštvom te je zapovjedio da se pozove katolički svećenik smatrajući da hrabri branitelji zaslužuju biti pokopani prema svojem obredu. Pretpostavlja se da su pokopani podno zidina utvrde koju su tako junački branili. Mještane okolnih krajeva, pak, oslobodio je plaćanja poreza osim obaveznog danka od 400 dukata godišnje.
Gvozdansko je postalo simbolom hrvatske želje za slobodom i otporom protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti.
1882. Umro je Juraj Dobrila 
Juraj Dobrila (Veli Ježenj, Pazin, 16. IV. 1812. – Trst, 13. I. 1882.) bio je biskup i hrvatski narodni preporoditelj.
Studij filozofije i teologije pohađao je u Gorici (Gorizia), a za svećenika bio zaređen 1837. Od 1839. studirao teologiju na bečkom Augustineumu, gdje je doktorirao 1842. U Trstu je bio kapelan i (njemački) propovjednik, kateheta i ravnatelj djevojačke škole, ravnatelj i profesor bogoslovije, župnik i kanonik. Za porečko-pulskoga biskupa postavljen je 1857., a za tršćansko-koparskoga 1875. godine.
Dobrilin studijski kolega i prijatelj bio je Josip Juraj Strossmayer, najveći hrvatski biskup i dobročinitelj u 19. stoljeću. Dobrila je glasno zastupao prava Hrvata i Slovenaca i bio predvodnik hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, u vremenu talijanizacije Istre. Bio je povjerenikom Matice hrvatske za Istru.
Za vrijeme Revolucije 1848., Dobrila se učlanio u Slavjansko društvo u Trstu. Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku.
Dobrila je 1854. tiskao molitvenik Oče, budi volja tvoja na hrvatskom i podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, Naše sloge 1870. Također je objavio zbirku narodnih bajka i poslovica, Različno cvijeće. Njegov drugi molitvenik, Mladi bogoljub, objavljen je 1889.
Od 1861. do 1873. bio je i zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću. Na I. vatikanskom koncilu (1869. –1879.) podupirao je Strossmayera u njegovim nastojanjima protiv prihvaćanja dogme o papinoj nepogrješivosti u pitanjima vjere i morala. Objavio je više članaka (uglavnom anonimno, u listu Naša sloga) i poslanica, u kojima je doticao mnoga politička pitanja. Rukopis njegove Povijesti Prvoga vatikanskog sabora nije se sačuvao, kao ni golema korespondencija.
Dobrila je posthumno darovao cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe.
1888. Umro je Ivan Antunović
Ivan Antunović (Kunbaja kraj Bácsalmása, Madžarska, 19. VI. 1815. – Kalocsa, Madžarska, 13. I. 1888.) bio je hrvatski biskup, pisac i preporoditelj.
Teologiju je završio u Kalocsi, zaređen za svećenika 1838. godine. Bio je Kaločki kanonik, privremeni podžupan Bačke županije, veliki prepošt kaločki i naslovni biskup. Više od deset godina upravljao je Kaločko-bačkom nadbiskupijom, zamjenjujući kardinala Lajosa Haynalda. Služeći se hrvatskim književnim jezikom Zagrebačke škole, pokrenuo prve novine podunavskih Hrvata (Bunjevačko-šokačke novine, 1870; Bunjevačko-šokačka vila, 1872); njegovom je zaslugom pokrenut Bunjevačko-šokački kalendar (od 1882. Bunjevačko-šokačka Danica). Zaslužan je za osnutak prosvjetnih ustanova (Kaločka štedionica, Čitaonica, Dobrotvorno žensko društvo, Vodna zadruga i dr.). Zauzimao se za narodna prava podunavskih Hrvata unutar Ugarske. Promicao jačanje njihovih veza s drugim Hrvatima, ali i ostalim Južnim Slavenima. Svojim kulturnim radom započeo preporod podunavskih Hrvata, koji će pod vodstvom njegovih učenika prerasti u pravi narodno-politički pokret.
Svojim djelima ušao je u Antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971. godine, sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Pisao je romane i pripovijetke. Smatra se prvim preporoditeljem bačkih Hrvata. Djela: Poučne iskrice, Slavjan, Odmetnik (roman), Bog s čovjekom, Naputak, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom građanskom i gospodarskom, programsko djelo, Pijani um govori trijeznom srcu i druga.
1897. Umro je David Schwarz 
David Schwarz (Keszthely, Madžarska, 2. X. 1850. – Beč, 13. I. 1897.) bio je hrvatski izumitelj židovsko-austrijskog podrijetla.
Schwarz je tvorac prvoga upravljivog aluminijskog zračnog broda s benzinskim motorom. U Petrogradu, pod pokroviteljstvom cara Aleksandra III., gradio je prvi metalni zračni brod na svijetu. Nakon optužbi da je austrijski špijun uništava svoju konstrukciju i bježi u Njemačku gdje je uz potporu vojske na polju Tempelhof kraj Berlina ponovno gradio zračni brod. Ondje je od aluminija izgradio zračni brod oblika topovske granate, ispunjen vodikom, dugačak 48 m, promjera 12 m, mase 3560 kg, obujma 3697 m³; pokretao ga je benzinski motor snage 11,76 kW. Brod je prvi put uspješno iskušan 8. X. 1896., kada se zbog slabe kvalitete plina podignuo samo jedan metar. Prvi službeni let bio je predviđen za 15. siječnja 1897., no dva dana ranije, dok se očekivao Schwarzov dolazak u Berlin, on u Beču umire od posljedica moždanog udara. Nakon njegove smrti mehaničar Ernest Jagels 3. studenoga 1897. uzdiže Schwarzov brod na 464 metara gdje se događa nezgoda zbog ispadanja remena s remenice za pogon bočnih elisa.
Potaknut Schwarzovom idejom, grof Ferdinand Zeppelin od Schwarzove udovice za 15 000 njemačkih maraka otkupio je projekt s nacrtima, na osnovi kojih je 1900. izradio svoj brod i njime nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda.