1805. Rodio se Antun Mažuranić
Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. VI. 1805. – Zagreb, 18. XII. 1888.) bio je hrvatski jezikoslovac, gramatičar i leksikograf (vidi 18. prosinca).
1873. Rodio se Antun Gustav Matoš
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. VI. 1873. – Zagreb, 17. III. 1914.) bio je hrvatski književnik, pjesnik, novelist, esejist, putopisac i polemičar (vidi 17. ožujka).
1947. Ubijen je Slavko Kvaternik
Slavko Kvaternik (Vučinići kraj Vrbovskoga, 25. VIII. 1878. – Zagreb, VI. 1947.) bio je hrvatski političar, vojnik austrougarski i jugoslavenski te časnik NDH.
1984. Umro je Franjo Nevistić
Franjo Nevistić (Šujica, Tomislavgrad, BiH, 2. VII. 1913. – Buenos Aires, Argentina, 13. VI. 1984.) bio je hrvatski pravnik i publicist.
1993. Umro je Gajo Petrović
Gajo Petrović (Karlovac, 2. III. 1927. – Zagreb, 13. VI. 1993.) bio je hrvatski filozof srpskog podrijetla, član Srpske akademije znanosti i umjetnosti.
Borba za nezavisnost
- U vojnoj operaciji Lipanjske zore oslobođen je Stolac
- Dana 13. i 14. lipnja JNA i srpske paravojne postrojbe odvele su 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Mostar i ubili ih na gradskom deponiju Uborak i lokalitetu Sutina sjeverno od Mostara. Ubijeno je 27 Hrvata.
- Armija BiH probila je (13. lipnja 1993.) obrambene crte u općini Kakanj i nakon toga Hrvati bježe u Vareš (izbjeglo je oko 15.000 Hrvata).
- Bošnjačko-muslimanske snage su 13. lipnja 1993. počinile ratni zločin u hrvatskom mjestu Kraljeva Sutjeska kod Kaknja. Ubili su 4 civila, a hrvatske kuće su spalili.
- Pokolj u Drenoviku bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Srednje Bosne. Počinile su ga 13. lipnja 1993. u hrvatskom selu Teševu, na lokalitetu Drenoviku, istočno od Kaknja, u prostoru Kraljeve Sutjeske. Ubili su 17 civila: žene, djecu i starce.
1947. Ubijen je Slavko Kvaternik
Slavko Kvaternik (Vučinići kraj Vrbovskoga, 25. VIII. 1878. – Zagreb, VI. 1947.) bio je hrvatski političar, vojnik, austrougarski, jugoslavenski i časnik NDH.
Nakon završenih austrougarskih vojnih škola obnašao različite dužnosti u sklopu domobranstva. U I. svjetskom ratu (do 1916.) bio je krilni pobočnik generala Svetozara Borojevića, zatim glavar stožera 55 pješačke divizije i časnik u stožeru Sočanske armije. Sudjelovao je u borbama protiv Rusa u Galiciji i Talijana na Soči. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije iskazao je lojalnost Narodnomu vijeću Države SHS, pa je bio imenovan zamjenikom povjerenika za narodnu obranu. Umirovljen je u činu pukovnika 1921. Nakon umirovljenja radio je kao bankovni činovnik, a od 1937. ravnatelj zadruge Hrvatskoga radiše. Od 1938. bio je jedan od prvaka domovinskoga vodstva ustaškoga pokreta, utemeljitelj pripomoćne zadruge Uzdanica i suradnik glasila Hrvatski narod. Početkom travnja 1941. uspostavio je vezu s njemačkim izaslanikom E. Veesenmayerom pa je, nakon odbijanja Vladka Mačeka da pod njemačkom zaštitom preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u Zagrebu 10. travnja 1941., u ime poglavnika A. Pavelića, proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osnovao je privremenu vladu (Hrvatsko državno vodstvo) i započeo ustrojavati oružane snage (domobranstvo) s osloncem na bivše austrougarske i jugoslavenske časnike. Nakon Pavelićeva povratka u zemlju, službeno je postao drugi čovjek u državnoj hijerarhiji. Bio je član Glavnog ustaškoga stana, Poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Pošto se zbog zahtjeva za obuzdavanje ustaških pukovnika i pokretanje istrage zločinâ nad srpskim pučanstvom razišao s Pavelićem, u listopadu 1942. na Pavelićev se zahtjev povukao iz javnoga života. Početkom siječnja 1943. i formalno je bio razriješen dužnosti ministra domobranstva, pa se povukao u Slovačku i Austriju. Nakon sloma NDH, u srpnju 1945. uhitili su ga Amerikanci i u rujnu 1946. izručili Jugoslaviji. Vrhovni sud NR Hrvatske osudio ga je početkom lipnja 1947. kao ratnog zločinca na smrt strijeljanjem.
1984. Umro je Franjo Nevistić
Franjo Nevistić (Šujica, Tomislavgrad, 2. VII. 1913. – Buenos Aires, 13. VI. 1984.) bio je hrvatski esejist, novinar i pravnik (tajnik u kabinetu ministra pravosuđa NDH).
Srednjoškolsko obrazovanje dobio je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Studij prava završio je u Zagrebu. Od 1941. do 1942. godine boravio je na specijalizaciji u Rimu gdje je istodobno bio tajnikom tamošnjeg poslanstva NDH. Bio je glavni urednik tjednika Spremnost, u državi NDH.
U emigraciji je bio glavnim tajnikom Hrvatskog domobrana i Hrvatsko-argentinskog kulturnog kluba. Tiskao je glasilo Hrvatska te je uređivao časopis Studia croatica.
Objavio je knjigu Temelji demokracije (1971.) i zbornik Hrvatska i njena sudbina (1977.). Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda: izbor članaka i eseja (1938.–1984.), Barcelona-München, 1989. te druga djela.
1993. Umro je Gajo Petrović
Gajo Petrović (Karlovac, 2. III. 1927. – Zagreb, 13. VI. 1993.) bio je hrvatski filozof srpskog podrijetla, član Srpske akademije znanosti i umjetnosti.
Studirao filozofiju u Zagrebu, Lenjingradu i Moskvi, doktorirao 1956. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je bio profesor teorijske filozofije i logike 1956–93. Petrović se u filozofiji bavio novom interpretacijom Marxa temeljeći ju na »ranome Marxu«, gdje se u filozofskoj teoriji emancipacije čovjeka i društva ono revolucionarno nalazi u radikalnoj promjeni čovjeka i društva, uz uvjet da je čovjek shvaćen kao slobodno biće prakse. Pisao je radove iz ontologije, antropologije, gnoseologije, logike i marksizma, posebno o problemu alijenacije (otuđenja), slobode i prakse. Kritizirao dogmatsku ideologiju komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Kao gostujući profesor predavao u Berlinu, Kölnu, Parizu, New Yorku i dr., prevodio s njemačkog, engleskog i ruskog jezika. Počasni je doktor sveučilišta u Strasbourgu. Član SANU od 1988 godine. Jedan je od osnivača i glavni urednik međunarodno poznatoga časopisa Praxis (1964. – 1974.) te suosnivač i član Savjeta Korčulanske ljetne škole (1964-1974.). Objavio je 14 knjiga, glavna djela: Engleska empiristička filozofija, Logika, Od Lockea do Ayera, Filozofija i marksizam, Čemu Praxis, Filozofija i revolucija (Philosophie und Revolution, Mišljenje revolucije, Suvremena filozofija, Prolegomena za kritiku Heideggera, U potrazi za slobodom. Objavljena su mu Odabrana djela u 4 sv. (1986).
Tijekom studentskih prosvjeda 1968. godine podržao je studentske zahtjeve protivno uputama SKH, zbog čega je 8. lipnja iste godine i isključen iz njenog članstva. Službeni je razlog za njegovo isključenje bio “anarholiberalizam”.