1861. Rodio se Janko Leskovar
Janko Leskovar (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861. – Valentinovo, 4. II. 1949.) bio je hrvatski pripovjedač (vidi 4. veljače).
1912. Umro je Adam Mandrović
Adam Mandrović (Nova Gradiška, 5. XI. 1839. – Zagreb, 12. XII. 1912.) bio je hrvatski glumac, redatelj i intendant.
1918. Rodio se Jure Franičević Pločar
Jure Franičević Pločar (Vrisnik na Hvaru, 12. XII. 1918. – Split, 16. I. 1994.) bio je hrvatski pjesnik i romanopisac (vidi 16. siječnja).
1948. Umro je Franjo Dugan st.
Franjo Dugan st. (Krapinica kraj Zlatara, 11. IX. 1874. – Zagreb, 12. XII. 1948.) bio je hrvatski skladatelj, orguljaš i teoretičar.
1955. Umro je Antun Dobronić
Antun Dobronić (Jelsa, 2. IV. 1878. – Zagreb, 12. XII. 1955.) bio je hrvatski skladatelj i glazbeni pisac.
1976. Umro je Vinko Žganec
Vinko Žganec (Vratišinec, 22. I. 1890. – Zagreb, 12. XII. 1976.) bio je hrvatski pravnik, etnomuzikolog, melograf, skladatelj i akademik.
2004. Umro je Ivo Korsky
Ivo Korsky (Osijek, 22. II. 1918. – Buenos Aires, 12. XII. 2004.) bio je hrvatski politički pisac i političar. Židovskog je podrijetla.
Borba za nezavisnost
- 1991. Započela vojna operacija „Vihor“.
- 1991. Osnovano zapovjedništvo ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane HV, na čelu s general-bojnikom Imrom Agotićem.
1912. Umro je Adam Mandrović
Adam Mandrović (Nova Gradiška, 5. XI. 1839. – Zagreb, 12. XII. 1912.) bio je hrvatski glumac, redatelj i intendant.
Glumačku karijeru započeo 1857. u njemačkoj putujućoj družini; ubrzo angažiran u zagrebačkome HNK-u. Godine 1860. postaje članom hrvatskog ansambla koji se osniva nakon uklanjanja njemačkih glumaca sa zagrebačke pozornice, a 1863. prelazi u Beograd, osniva vlastitu putujuću družinu, vraća se u Zagreb, a od 1869. ponovno boravi u Beogradu gdje je jedan od osnivača „Narodnog pozorišta“.
S Josipom Freudenreichom bio je glavni nositelj dramskog repertoara. Od 1874. do 1898. godine na dužnosti je ravnatelja drame, a od 1902. do 1907. intendant je Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tijekom njegove uprave (do 1907.) praizveden je niz domaćih dramskih tekstova. U razdoblju od 1898. do 1902. djelovao je u Sofiji i drže ga za jednog od osnivača novovjekog bugarskoga kazališta.
Nastupao je kao vođa družine zagrebačkoga kazališta tijekom gostovanja u Varaždinu, Dubrovniku i Splitu, kojom je prigodom na tamošnjim pozornicama prvi prozborio hrvatski.
Glumac zvonka glasa i uzorna deklamatorskoga stila, najzapaženije uloge ostvario je u klasičnim djelima Sofokla, W. Shakespearea i F. Schillera.
Djelujući u početcima profesionalnoga kazališta, potvrđeno je režirao više od 290 predstava, među kojima 36 praizvedba. Napose vještim pokazao se u tehnički zahtjevnim predstavama s promjenama dekora i mnogobrojnim statistima.
1948. Umro je Franjo Dugan st.
Franjo Dugan st. (Krapinica kraj Zlatara, 11. IX. 1874. – Zagreb, 12. XII. 1948.) bio je hrvatski skladatelj, orguljaš i teoretičar.
U Zagrebu je studirao fiziku i matematiku, a orgulje privatno kod V. Kolandera. Godine 1908. diplomirao je kompoziciju na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu. Isprva gimnazijski profesor, od 1912. pa sve do smrti bio je stalni orguljaš zagrebačke prvostolnice, a od 1920. do 1941. nastavnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Virtuoz na orguljama, Dugan je i kao skladatelj svoje najbolje dao upravo za taj instrument. Autor je nekih temeljnih glazbeno-teoretskih priručnika (o glazbenoj teoriji, oblicima i glazbalima), a važan je i njegov dugogodišnji glazbenokritičarski i urednički rad.
Usporedo s pedagoškim radom, Dugan je bio dirigent pjevačkih društava Kolo, Sloga, Oratorijskog zbora sv. Marka. Bio je jedan od osnivača i glavnih pobornika Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj. Ostavio je veći broj instrumentalnih i vokalnih skladbi.
Objavljivao je glazbene kritike i pisao stručnu pedagošku literaturu. Od 1919. bio je dopisni, a od 1921. i redoviti član JAZU-a.
1955. Umro je Antun Dobronić
Antun Dobronić (Jelsa, 2. IV. 1878. – Zagreb, 12. XII. 1955.) bio je hrvatski skladatelj i glazbeni pisac.
Isprva samouk, sustavnu je glazbenu naobrazbu završio razmjerno kasno, 1912., kada je diplomirao studij kompozicije i dirigiranja na Konzervatoriju u Pragu. Po povratku u domovinu podučavao je glazbu u Splitu, Arbanasima i Zagrebu (1922–40. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu).
Dobronićev opsežni skladateljski rad (oko 200 opusa), spisateljski rad (više od 700 članaka i studija) te pedagoška djelatnost usmjereni su ponajprije prema afirmaciji estetike tzv. nacionalnog smjera.
Dobronić je svoju glazbu temeljio isključivo na obilježjima narodnog melosa. Postao je idejnim vođom generaciji mladih skladatelja koji će zauzeti središnje mjesto u hrvatskoj umjetničkoj glazbi nacionalnog smjera.
1976. Umro je Vinko Žganec
Vinko Žganec (Vratišinec, 22. I. 1890. – Zagreb, 12. XII. 1976.) bio je hrvatski pravnik, etnomuzikolog, melograf, skladatelj i akademik.
Završio studij prava i doktorirao 1919. na Sveučilištu u Zagrebu te isprva radio u pravničkoj struci. Glazbu je učio privatno. Od 1945. bio je kustos Etnografskoga muzeja te znanstveni suradnik i ravnatelj Instituta za narodnu umjetnost. Radio je i kao honorarni profesor etnomuzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1952–57. bio je predsjednik Međunarodnoga savjeta za glazbeni folklor (International Folk Music Council), a 1955–67. član njegova Izvršnog odbora. Bio je redoviti član JAZU. Narodne napjeve iz rodnoga Međimurja počeo je skupljati već kao srednjoškolac, a kao znanstvenik proširio je poslije svoj melografski rad i na druge krajeve (Bačka, Baranja, Dalmacija, Hrvatsko primorje, Hrvatsko zagorje, Istra, Podravina, Pokuplje) te Gradišće u Austriji i županiju Győr u Madžarskoj. Sakupio je više od 15.000 napjeva s tekstovima svjetovnoga karaktera, ali i onih sa sakralnim glagoljaškim i latiničkim tekstovima. U zapisivanju tih napjeva prvi je u Hrvatskoj primijenio neke međunarodne metode i postupke koji su omogućili pristup našim pjesmama i njihovo proučavanje i onima koji ne razumiju hrvatski jezik.
Najvažnija djela objavio je kao niz zbornika: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja (I–II.), Narodne popijevke Hrvatskog Zagorja (I–III.), Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline, Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj, Hrvatske pučke popijevke iz Zeline i okolice i dr. Objavio je i oveći niz studija i članaka u zemlji i inozemstvu. Kao skladatelj, Žganec je autor vokalne glazbe temeljene na narodnim napjevima i njihovim melodijama.
2004. Umro je Ivo Korsky
Ivo Korsky (Osijek, 22. II. 1918. – Buenos Aires, 12. XII. 2004.) bio je hrvatski politički pisac i političar. Židovskog je podrijetla.
Na Pravnom fakultetu u Zagrebu završio studij prava te doktorirao. Kao student pristupio ustaškomu pokretu, djelovao u Sveučilišnom pododboru MH te bio uhićivan. Nakon uspostave NDH u Osijeku je vježbenik u očevoj uredovnici, na Kotarskom sudu i Sudbenom stolu, član Ustaškoga stožera i stožera Ustaške mladeži; od 1942. na dužnostima u Ustaškoj vojnici. Godine 1944. promaknut je u satnika i nominalno imenovan sudcem Kotarskoga suda u Stocu.
U svibnju 1945. izbjegao u Austriju, potom u Italiju i 1947. u Argentinu gdje radi kao fizički radnik, činovnik, a od 1952. u Buenos Airesu pravni zastupnik specijaliziran za industrijsko vlasništvo. Godine 1951. pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci Ivana Oršanića kojeg je naslijedio na čelu stranke nakon njegove smrti. 1974. postao je jedan od četiriju dopredsjednika Hrvatskog narodnog vijeća.
Razmatranjima o socijalizmu i privatnom vlasništvu javljao se u nizu publikacija.
Djela: Hrvati i Srbi, Tri generacije na hrvatskoj ljevici. Supek–Tudjman–Veselica, Hrvatski nacionalizam, Pogledi na današnjicu, Desetotravanjska razmatranja, Pet razgovora o Hrvatskoj, Izdaleka, Iz ideala u stvarnost i druga.
Uređivao je argentinski časopis Republika Hrvatska. Bio je jednim od najvažnijih hrvatskih emigrantskih pisaca. 1994. dobio je Pohvalu za doprinos širenju istine o Republici Hrvatskoj u Republici Argentini za vrijeme Domovinskoga rata, za dugogodišnje kulturno i prosvjetno djelovanje na promicanju ugleda hrvatskog naroda u svijetu. 1995. imenovan je kao jedan od članova Odbora za obilježavanje 50. obljetnice Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. 1996. godine odlikovan je Redom hrvatskoga pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
Djela su mu objavili Matica hrvatska, Hrvatska revija dok je bila u emigraciji, Hrv. republikanska zajednica i drugi.