Dogodilo se na današnji dan, 11. rujna

by | ruj 11, 2024 | Dogodilo se na današnji dan

1382. Umro je Ludovik I. Anžuvinac

Ludovik I. Anžuvinac (Veliki), (Visegrád, 5. III. 1326. – Trnava, 11. IX. 1382.) bio je hrvatsko-ugarski kralj od 1342., poljski kralj od 1370.

 

1745. Umro je Vicko Zmajević

Vicko Zmajević (Perast, 23. XII. 1670. – Zadar, 11. IX. 1745.) bio je hrvatski nadbiskup, pisac i političar.

 

1789. Umro je Luka Sorkočević

Luka Ignacije Antunov Sorkočević (Dubrovnik, 13. I. 1734. – Dubrovnik, 11. IX. 1789.) bio je hrvatski diplomat i skladatelj.

 

1859. Rodio se Vjenceslav Novak

Vjenceslav Novak (Senj, 11. IX. 1859. – Zagreb, 20. IX. 1905.) bio je hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj (vidi 20. rujna).

 

1874. Rodio se Franjo Dugan st.

Franjo Dugan st. (Krapinica kraj Zlatara, 11. IX. 1874. – Zagreb, 12. 12. 1948.) bio je hrvatski skladatelj, orguljaš i teoretičar (vidi 20. rujna).

 

1903. Rodio se Frano Alfirević

Frano Alfirević (Zadar, 11. IX. 1903. – Zagreb, 2. II. 1956.) bio je hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj i putopisac (vidi 2. veljače).

 

Borba za nezavisnost

  • 1991. Srbi su 11. rujna napali hrvatska sela Kruševo i Jasenice s ciljem etničkoga čišćenja i zauzimanja prometnice koja je povezivala Dalmaciju sa sjevernim dijelom zemlje. Ratko Mladić, pukovnik JNA, vodio je napad Kninskog korpusa. Malobrojni i slabo naoružani branitelji morali su se povući pa je JNA (9. Kninski korpus) zauzela Kruševo, Jasenice, Maslenicu i Rovanjsku. JNA je zauzela sjevernu stranu Masleničkoga mosta i Novskoga  ždrila pa je cestovna komunikacija prema Rijeci, Zagrebu i unutrašnjosti Hrvatske bila presječena.

 

  • 1991. Pobunjeni Srbi okupirali su Lovinac i Sv. Rok u Lici.

 

  • 1991. JA napustila dvije vojarne u Sinju.

 

 

 

1382. Umro je Ludovik I. Anžuvinac

Ludovik I. Anžuvinac (Veliki), (Visegrád, 5. III. 1326. – Trnava, 11. IX. 1382.) bio je hrvatsko-ugarski kralj od 1342., poljski kralj od 1370. godine.

Sin Karla I. Roberta i njegov nasljednik. Godine 1353. oženio se Elizabetom, kćeri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Nakon dolaska na vlast odlučio je slomiti neovisnost hrvatskih velikaša. Uspio je podložiti kraljevskom autoritetu Vladislavu, udovicu vojvode Nelipčića potvrdivši njezinu sinu Ivanu sva nasljedna prava na imanja koja je obitelj posjedovala. Vladislava je, pak, kralju predala utvrdu Knin. Ludovik I. se uspio nagoditi i s knezovima Bribirskima tako što je od kneza Jurja III. Bribirskoga dobio utvrdu Ostrovicu, a zauzvrat je Jurju darovao grad Zrin. Ubojstvo Ludovikova brata Andrije (1345.), kralja Napuljskoga Kraljevstva, znatno je utjecalo na buduću Ludovikovu vanjsku politiku. Taj je događaj bio jedan od razloga njegova poraza u ratu s Mletačkom Republikom, vođenom oko Zadra (1346.) i potpisivanja primirja s Mlečanima (1348.). Naime, 1347.–1348. uslijedile su Ludovikove vojne ekspedicije u Napuljsko Kraljevstvo protiv Andrijine žene Ivane, optuživane za muževu smrt. Time je pitanje Zadra i Dalmacije, što se Ludovika tiče, prešlo u drugi plan pa je pristao na prepuštanje Zadra Mlečanima. Godine 1352. Ludovik I. je Ivani potvrdio pravo na krunu Napuljskoga Kraljevstva. Godine 1356., nakon osmogodišnjega primirja s Mletačkom Republikom, ponovno je izbio rat između Ludovika i Mlečana, koji je trajao dvije godine. Kako bi ojačao svoj položaj u Hrvatskoj, 1357. potvrdio je Hrvatinićima Greben i Glamoč, uz uvjet da prijeđu na njegovu stranu u ratu protiv Mlečana. Iste su godine Split, Trogir, Šibenik i Zadar priznali njegovu vlast. Rat je završio potpisivanjem mira u Zadru 1358., kojim se Mletačka Republika odrekla svih stečevina na istočnoj obali Jadrana  uključivši Dubrovnik i Kotor. Na Balkanu je Ludovik I. 1355. ratovao protiv srpskoga vladara Stefana Dušana, a 1356.–1357. i 1363. protiv bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića. Godine 1378. pridružio se Genovi i Padovi u ratu protiv Mletačke Republike; rat je završio potpisivanjem mirovnoga ugovora u Torinu (1381.). Pritom je Mletačka Republika priznala odredbe Zadarskoga mira iz 1358. i pristala je na plaćanje Ludoviku godišnjega danka od 7000 dukata, dok se Ludovik I. odrekao izvoza soli i druge robe na mletački teritorij. O njegovoj vladavini i svečanom ulasku u Zadar 1358. svjedoče reljefni prizori na škrinji sv. Šimuna, remek-djelu zlatarske umjetnosti, izrađenoj u Zadru, po narudžbi Ludovikove žene Elizabete.

 

 

1745. Umro je Vicko Zmajević

Vicko Zmajević (Perast, 23. XII. 1670. – Zadar, 11. IX. 1745.) bio je hrvatski nadbiskup, pisac i političar.

Filozofiju i teologiju završio u Rimu. Bio je opat opatije sv. Jurja u Perastu (1695–1701.), potom 1701–13. barski nadbiskup i primas Srbije te od 1713. zadarski nadbiskup. Obnovio je i crkvu Sv. Donata i dovršio 1718. sadašnji glavni oltar u crkvi sv. Krševana. Bio je apostolski vizitator za balkanske zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom.

Bio je pobornik uporabe glagoljice i hrvatskog jezika u crkvenom bogoslužju. Već 1725. godine pisao je o ideji osnivanja sjemeništa koje će biti namijenjeno obrazovanju ilirskog (odnosno hrvatskog) svećenstva. Ta se zamisao počela ispunjavati 1735., kada je sagrađena zgrada uz nadbiskupsku palaču. Za otvaranje studija nedostajalo je novca te je Zmajevićevu zamisao dovršio nasljednik Splićanin Mate Karaman, koji je 1. svibnja 1748. otvorio zadarsko ilirsko sjemenište (Collegium Illiricum).

Početkom tridesetih godina 18. st. iz okolice Skadarskog jezera doselio u okolicu Zadra nekoliko stotina katoličkih obitelji, zbog čijeg je albanskog podrijetla selo dobilo ime Arbanasi.

Pisao je crkvenopovijesne i dogmatsko-polemične rasprave i poslanice bujne retorike te pisma na talijanskom, latinskom i albanskom jeziku. Predsjedao je albanskomu crkvenomu saboru u Mrkinju (te napisao zaključke sabora na latinskome i albanskome, važne za upoznavanje društvenih prilika u Albaniji i za povijest albanskoga jezika).

Umro je u 75. godini života.

 

1789. Umro je Luka Sorkočević 

Luka Ignacije Antunov Sorkočević (Dubrovnik, 13. I. 1734. – Dubrovnik, 11. IX. 1789.) bio je hrvatski diplomat i skladatelj.

Glazbenu naobrazbu stekao je u Dubrovniku i Rimu. Obavljao je diplomske dužnosti te zastupao Dubrovačku Republiku u pregovorima s Francuskom i kod Josipa II. u Beču.

Skladanjem se bavio u mladosti. U tom razdoblju napisao je sva svoja, uglavnom instrumentalna, djela koja nam autora predstavljaju kao izrazita simfoničara. Bio je prvi hrvatski skladatelj simfonija, a stvarao je pod izrazitim utjecajem talijanske pretklasične simfonije. Svi autografi i rukopisi njegovih skladbi pohranjeni su u samostanu Male braće u Dubrovniku. Njegove skladbe pripadaju antologijskim dosezima hrvatske pretklasične glazbe. Održavao je veze s uglednim suvremenicima (Fortis, Haydn, Gluck, Bajamonti), te je napisao dnevnik sa zanimljivim napomenama o suvremenicima koje je susretao na putovanjima. Kao obrazovani ljubitelj lijepe knjige i mecena, priređivao je u svom dvorcu brojne literarne akademije i koncerte. U posljednjim godinama života zapao je u jaku melankoliju koju je okončao samoubojstvom, bacivši se s prozora svoje kuće, današnjeg Biskupskog dvora.