1297. Prvi spomen Slatine
Prvi put Slatina se spominje pod nazivom Zalathnuk u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila. Izdao ju je 1. rujna 1297. godine. Kroz povijest su zabilježeni brojni nazivi (Saladnah, Slatinaj, Zalathnoh, Zalathnuk, Salathnock, Salathinaj, Szlatyn). Isprva je pripadala virovitičkoj županiji, a kasnije križevačkoj. Naselje se nalazilo na sjecištu važnih prometnica koje su povezivale Njemačku i Ugarsku.
1666. Umro je Juraj Ratkaj
Juraj Ratkaj (Veliki Tabor, 22. XII. 1612. – Zagreb, 1. IX. 1666.) bio je barun, hrvatski katolički svećenik i povjesničar.
1873. Rodio se Dinko Šimunović
Dinko Šimunović (Knin, 1. IX. 1873. – Zagreb, 3. VIII. 1933.) bio je hrvatski književnik
(vidi 3. kolovoza).
1888. Rodio se Andrija Štampar
Andrija Štampar (Brodski Drenovac, 1. IX. 1888. – Zagreb, 26. VI. 1958.) bio je hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine (vidi 26. lipnja).
1919. Rodio se Antun Masle
Antun Masle (Orašac pokraj Dubrovnika, 1. IX. 1919. – Dubrovnik, 20. VIII. 1967.) bio je hrvatski slikar. (vidi 20. kolovoza).
1930. Otvorena Tržnica Dolacu Zagrebu
Tržnica Dolac otvorena je 1930. godine na mjestu starih zidina koje su srušene (o tome svjedoči ulica Pod zidom). Kovačićev plan nadopunio je arhitekt Vjekoslav Bastl.
1930. Rodio se Krsto Špoljar
Krsto Špoljar (Bjelovar, 1. IX. 1930. – Zagreb, 28. XI. 1977) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, književni kritičar i urednik (vidi 28. studenoga).
1998. Umro je Petar Šegedin
Petar Šegedin (Žrnovo na Korčuli, 8. VII. 1909. – Zagreb, 1. IX. 1998.) bio je hrvatski književnik i kulturni djelatnik.
2000. Umro je Prvislav Weissenberger Raganzini
Prvislav Weissenberger Raganzini (Šibenik, 1. XII. 1902. – Santiago, Čile, 1. IX. 2000.) bio je hrvatski ekonomist, diplomat i čileanski povjesničar.
2013. Umro je Zvonko Bušić
Zvonko Bušić Taik (Gorica, BiH, 23. I. 1946. − Rovanjska, 1. IX. 2013.) bio je borac za slobodnu Hrvatsku, politički aktivist.
Borba za nezavisnost
- 1991. Srbi su topništvom napali Slavonski Brod.
- 1991. Pobunjeni Srbi su uz potporu JNA napali Daruvar. U prigradskom naselju Doljanima vodila se bitka s teroristima (krvava daruvarska nedjelja). U žestokim borbama poginulo je 6 branitelja, a 11 ih je ranjeno. Branitelji su uspjeli obraniti grad.
1297. Prvi spomen Slatine
Slatina je naselje između Papuka i rijeke Drave, ispod jednog papučkog prijevoja. Bila je naseljena od najstarijih vremena. Pronađeni su ostatci prapovijesne Starčevačke kulture, a na rimskim kartama iz 3. stoljeća zabilježena je pod nazivom Marinianis. Pronađen je velik broj ostataka i novca iz rimskog razdoblja. Dosad je otkriveno šest arheoloških lokaliteta: Aleksandrovac – “Hercegovac” pretpovijesna nekropola, Čađavica – srednjovijekovna nekropola, Mikleuš – pretpovijesno naselje, Noskovci – pretpovijesno naselje, Sopje – pretpovijesno naselje i Sladojevci/ciglana – antička nekropola.
Prvi put Slatina se spominje pod nazivom Zalathnuk u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila. Izdao ju je 1. rujna 1297. godine. Kroz povijest su zabilježeni brojni nazivi (Saladnah, Slatinaj, Zalathnoh, Zalathnuk, Salathnock, Salathinaj, Szlatyn). Isprva je pripadala virovitičkoj županiji, a kasnije križevačkoj. Naselje se nalazilo na sjecištu važnih prometnica koje su povezivale Njemačku i Ugarsku.
1666. Umro je Juraj Ratkaj
Juraj Ratkaj (Veliki Tabor, 22. XII. 1612. – Zagreb, 1. IX. 1666.) bio je barun, hrvatski katolički svećenik i povjesničar.
Isusovačkomu redu pristupio je 1632. u Leobenu. Studirao je filozofiju u Grazu (1632–36.) i teologiju u Beču (1640–41.). God. 1640. bio je imenovan zagrebačkim kanonikom, 1643. čazmanskim, a 1644. kalničkim arhiđakonom, 1648. katedralnim arhiđakonom i kanonikom lektorom. God. 1649. bio je izaslanik hrvatskih staležâ na Ugarskom saboru u Požunu. Sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48.) i ratu protiv Osmanlija u bitkama kraj Kladuše (1641.), Petrinje, Kostajnice i na rijeci Uni. God. 1651. bio je imenovan kraljevskim povjerenikom za vlaška pitanja, ali mu je 1664. biskupski sud oduzeo časti i kanoničke prihode, nakon čega se povukao na imanje Kraj na Sutli. Od 1665. bio je župnik u Novoj Vesi. Autor je povijesnog djela Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, 1652.). Djelo je pisano u protureformacijskom duhu, a osudili su ga (i javno spalili) njemački protestanti, kojima su se pridružili i domaći Ratkajevi protivnici, napose svećenici Zagrebačke biskupije. Povijesnu vrijednost ima dio Spomena koji se odnosi na zbivanja što ih je autor sam doživio.
U povijesnoj znanosti Juraj Ratkaj tako ostaje zabilježen kao autor prve sustavne povijesti Hrvata.
1930. Otvorena Tržnica Dolac u Zagrebu
Tržnica Dolac otvorena je 1930. godine na mjestu starih zidina koje su srušene (o tome svjedoči ulica Pod zidom). Nakon što je odlučeno da se preseli stara tržnica Harmica na mjestu današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, raspravljalo se o lokaciji nove gradske tržnice. Lokaciju između crkve sv. Marije i Kaptola predložio je arhitekt Viktor Kovačić koji je sudjelovao u regulaciji potoka Medveščaka. Osim zidina porušeno je nekoliko kuća u starom gradskom naselju Dolac.
Kovačićev plan nadopunio je arhitekt Vjekoslav Bastl, a radovi na dolačkom brijegu počeli su 1927. godine. Dolac je u to vrijeme bio svojevrsna sirotinjska četvrt prepuna malih kućeraka gusto naslaganih između Kaptola i crkve sv. Marije. Sve te kućice porušene su da bi se dobio otvoreni prostor za novu tržnicu. Do crkve sv. Marije nalazio se u davnini i samostan, čiji su temelji došli na vidjelo pri raskopavanju lokacije za novu tržnicu. Pri kopanju terena za tržnicu otkrivene su i kosti s groblja koje se nekada nalazilo uz crkvu sv. Marije.
Glavni zagovaratelj za izgradnju tržnice bio je gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, a zatim i njegov nasljednik Stjepan Srkulj. Radovi su potrajali skoro tri godine, jer se osim gornjeg dijela odlučilo otvoriti i podzemni s najmodernijim hladnjačama koje su nabavljene u inozemstvu. Novu tržnicu svečano je otvorio gradonačelnik Srkulj prigodnim govorom. Na otvorenju se skupilo mnoštvo uglednika i običnih građana koji su oduševljeno razgledavali novu tržnicu.
Tržnica Dolac do danas je ostala prepoznatljiva po tradicionalnim kumicama koje prodaju na štandovima. Godine 2006. podignut je na Dolcu i spomenik Kumici Barici, rad kipara Stjepana Gračana, najvjerojatnije jedini te vrst na svijetu.
1998. Umro je Petar Šegedin
Petar Šegedin (Žrnovo na Korčuli, 8. VII. 1909. – Zagreb, 1. IX. 1998.) bio je hrvatski književnik i kulturni djelatnik.
Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je novele, romane, eseje i putopise. Obavljao je i mnoge dužnosti u kulturnom i prosvjetnom sektoru (Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, savjetnik za kulturu u pariškom veleposlanstvu). Bio je član JAZU-a.
Istaknuo se i aktivnom borbom za hrvatski jezik ulazeći u polemike s političkim neistomišljenicima. Vlastima je osobito zasmetala Šegedinova prosvjedna knjiga Svi smo mi odgovorni? (1971. godine). Da izbjegne uhićenje, neko je vrijeme živio u dobrovoljnom progonstvu u Njemačkoj.
Središnji dio Šegedinova opusa egzistencijalistička je trilogija koju čine romani Djeca Božja, Osamljenici te Crni smiješak. Esejistička i polemička proza: Essay o obliku i sadržaju, Eseji, Riječ o riječi, Svi smo mi odgovorni. Zbirke pripovijetki i novela: Mrtvo more, Na istom putu, Orfej u maloj bašti, Sveti vrag, Izvještaj iz pokrajine, Getsemanski vrtovi, Tišina, Licem u lice te putopisna knjiga Na putu.
Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.
2000. Umro je Prvislav Weissenberger Raganzini
Prvislav Weissenberger Raganzini (Šibenik, 1. XII. 1902. – Santiago, Čile, 1. IX. 2000.) bio je hrvatski ekonomist, diplomat i čileanski povjesničar.
Doktorirao je ekonomiju na Frankfurtskom sveučilištu (1925). Bio zaposlen u državnoj službi, među ostalim u Zavodu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1937–41). Za NDH konzul u Beču (1942–43), gospodarski savjetnik pri poslanstvu NDH u Berlinu (1943–44) te konzul u Grazu. Nakon II. svjetskog rata živio u Njemačkoj, Argentini i Španjolskoj. Od 1955. u Čileu, redoviti profesor na Katoličkom sveučilištu u Santiagu; od 1978. profesor emeritus. Napisao je više djela iz ekonomije i hrvatske povijesti, od kojih se ističu: Sudbina naroda u podunavskom bazenu (El Destino de los pueblos de la cuenca del Danubio, 1965), Odnosi između Austro-Ugarske i Čilea 1900 (Relaciones entre Austria-Hungría y Chile, años 1900, 1967), Hrvati u Čileu i nacionalni pokret u Hrvatskoj 1903. godine (Los croatas en Chile y el movimiento nacional en Croacia de 1903, 1972
Izvor: Hrvatska enciklopedija
2013. Umro je Zvonko Bušić
Zvonko Bušić Taik (Gorica, BiH, 23. I. 1946. − Rovanjska, 1. IX. 2013.) bio je borac za slobodnu Hrvatsku, politički aktivist.
Studirao je slavistiku i povijest u Beču gdje se uključio u rad političke emigracije.
Skupina hrvatskih političkih aktivista koju su činili Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bio je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija na objavu Bušićevih letaka u kojima je bila sadržana istina o srbijanskoj hegemoniji nad Hrvatima u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojega su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.
Prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac pa su otmičari osuđeni za otmicu zrakoplova i smrt policajca. Zvonko Bušić bio je osuđen na doživotni zatvor. Pomilovan je nakon 32 godine života u zatvoru.
Otmičari nisu bili teroristi i nisu namjeravali nikoga ubiti već samo skrenuti pažnju međunarodnoj javnosti na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Nakon 32 godine zatvora Bušić je pomilovan i deportiran iz SAD-a u Hrvatsku 2008. godine. Godine 2013. Bušić je tragično završio svoj život poručivši „da nije više mogao živjeti u Platonovoj pećini” i da mu je „lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju”. Njegova supruga Julienne Bušić objavila je 2014. godine memoarsku knjigu Zdravo oko – sjećanje. Izdanje na engleskome jeziku All Visible Things: Memoirs (CreateSpace Independent Publishing Platform, 2016.) objavljeno je u kolovozu 2016. godine.
Ljiljana Bunjevac Filipović, redateljica i scenaristica, snimila je dokumentarni film Ljubavnici i luđaci o Zvonku i Julienne.
Tihomir Dujmović napisao je knjigu prema kojoj je napravljena kazališna predstava Tko je ubio Zvonka Bušića, 2013. godine.